Subota, 12. siječnja 2008. godine
Zarad postojeće medijske pozornosti kojoj sam posljednjih tjedana izložen, pomalo nepromišljeno i samozadovoljno prihvatio sam ponudu iz radio postaje Slobodna Europa voditi tjedan dana dnevnički zapis, postavši tek naknadno svjestan koliko je teško jasno i kratko, a po mogućnosti interesantno progovoriti o vremenu u kojem živimo. A, budući da je politka nesretni usud naših prostora, o čemu drugom pisati nego li o politici?
Izbori, prijepori oko formiranja nove Vlade, zaklinjanje u programe, a zapravo borba za ministarske fotelje, željeli mi to ili ne, bitno će utjecati na živote svih nas u Hrvatskoj. Političari, mediji, na koncu svi mi obični ljudi, živimo i ponašamo se kao da je to normalno, ne želeći pri tomu širom otvoriti oči i prepoznati koliko u svemu tomu ima laži, manipulacija, nečasnih radnji, duhovne prostitucije i čega li još sve ne. Konstituirana je saborska većina, Sanader je sastavio Vladu, ali možemo li se uistinu uopće nadati u neko hrvatsko bolje sutra, ako znamo da je svaka loša vlast najopasnija upravo onda kada samu sebe počne reformirati. A, Sanader upravo to sada čini.
Nedjelja, 13. siječnja 2008. godine
Nakon maestralno izvedene pravosudno-političke farse, u kojoj nije nedostajalo beskrupuloznog podmetanja i kompromitiranja svake vrste, optuženik za ratne zločine nad srpskim civilima 1991. i 1992. g. u Osijeku, B. Glavaš, pušten je iz pritvora. Ujedno, hrvatska je javnost usrećena informacijom kako je naš general, za mnoge neupitni ratni heroj, prekinuo štrajk glađu, te da se namjerava aktivno uključiti kao ponovno izabrani zastupnik u rad novog saziva Sabora. Eventualni zločini koje je počinio, ili za koje je barem znao, većinu hrvatske javnosti i tako ne interesiraju. Novi mandatar Sanader, inače sklon političkim dealovima, javno se založio za Glavaševo sudjelovanje na konstituirajućoj sjednici Sabora i time se nedopustivo umješao u tzv. neovisnu sudbenu vlast. Naprosto je prejudicirao odluku suda, bolje rečeno samo je potvrdio činjenicu kako glavni dirigent izvršne vlasti jednako tako kontrolira i upravlja sudbenom vlašću.
Ponedjeljak, 14. siječnja 2008. godine
Čini se kako ne može proći dan bez afere oko Glavaša. Naime, Mandatno-imunitetski odbor Sabora RH ukinuo je ponovno imunitet saborskom zastupniku B. Glavašu. Drugim riječima, sudski proces, a zapravo živi pravosudni kupleraj se nastavlja, ali sada uz dozvolu Sabora da se optuženik brani sa slobode, što je po mišljenju većine uglednih pravnih stručnjaka naprosto nedopustivo zadiranje u ovlasti pravosuđa. Dakako, već su stigle i kritike iz Europske komisije, koja diplomatski, ali posvema jasno poručuje kako ovakvo ponašanje može usporiti procese hrvatskog pridruživanja Europskoj zajednici. Saborska većina naravno melje o humanitarnim razlozima puštanja na slobodu - kažu: svetost života iznad svega; sudski proces je već odmakao i optuženik ne može utjecati na svjedoke, što, naravno, usput rečeno, nije istina. Ali, tko mari za istinu? Kada bi se samo upola vodilo računa o žrtvama zbog kojih je i došlo do sudskog procesa, Hrvatska bi već davno riješila bolna pitanja vlastita suočavanja s prošlošću.
Utorak, 15. siječnja 2008. godine
Cijeli sam dan davao izjave za radio i TV postaje u svezi slučaja Glavaš, odnosno povodom rušenja kuće u Osijeku, u kojoj su tijekom 1991. i 1992. bili nasilno privođeni i zatvarani građani Osijeka srpske nacionalnosti, a koji su potom bili ubijeni ili netragom nestali. Kada smo saznali za rušenje, alarmirali smo HHO, a on Državno odvjetništvo i policiju, jer je trebalo onemogućiti daljnje rušenje kuće, u kojoj se po nalogu odvjetništva trebala izvršiti rekonstrukcija zločina. Međutim, hrvatska pravna država je kao i obično zakazala, pokazala se aljkavom i neučinkovitom; uprkos glasnoj medijskoj kampanji, rušenje se nastavilo, a naknadno smo čuli objašnjenje kako je nadležni sudac zaprimio zahtjev za obustavu daljnjih radova tek pred kraj radnog vremena. Obrazloženje dostojno retardiranih.
Srijeda, 16. siječnja 2008. godine
Tek danas policija je osigurala ruševinu, a koliko to više ima smisla, ne znam, jer su ostali samo temelji, koji teško mogu biti dovoljni za spomenutu rekonstrukciju. Uopće ne dvojim oko toga da u cijelom ovom slučaju ništa nije slučajno, sve se čini kako bi se normalan tijek sudskog procesa onemogućio, politika i pravosuđe se cinično podsmjehuju obiteljima žrtava, a sve je to zapravo dokaz kako se Hrvatska neće, niti želi suočiti sa svojim dijelom krivice i odgovornosti.
Četvrtak, 17. siječnja 2008. godine
U rano popodne krenuo sam na dogovoreno sudjelovanje u emisiji Radio postaje Osijek. Međutim, dogodio se incident za koji s pravom mislim da je insceniran kako bi me se upozorilo i zastrašilo da malo smanjim "čačkanje" oko slučaja Glavaš. Policajac koji me je optužio za nepostojeći prekršaj, agresivno mi je zaprijetio privođenjem u policijsku postaju u lisicama. Kada sam ga upozorio da nema nikakvog razloga tako se ponašati, posebice stoga jer nikakav prekršaj nisam učinio, počeo me je vući za kaput i prijetiti fizičkom silom. Nakon privođenja u postaju, načelnik policije i njegov suradnik korektno su razgovarali sa mnom, a intervencijom HHO-a ubrzo nakon toga sam i pušten. Ako tomu pridodamo niz e-mailova prijetećih sadržaja, koje smo moj suradnik i ja primili posljednjih dana, onda je jasno da sve to ne može biti slučajno. Nisam, niti želim biti paranoičan, ali previše slučajnosti nikada ne mogu biti slučajne.
Petak, 18. siječnja 2008. godine
Danas, kada dnevnik privodim kraju, želim podsjetiti kako se u Hrvatskoj obilježava 16 godina od međunarodnog priznanja. Obljetnica kao stvorena za pitanje: Imamo li uistinu razloga biti zadovoljni stanjem našeg društva? Sve žešća i češća neuposlenost, zaduženost i oskudica, praćene kriminalom i korupcijom, tjeraju nas na suočavanje s poražavajućom slikom hrvatske stvarnosti. Umjesto da rješavamo nagomilane brojne probleme, diljem ove, lijepe naše, materijalno poharane i duhovno opustošene zemlje, mi još uvijek euforično slavimo rat, fraziramo o pobjedi, a ne želimo vidjeti pustoš koju nam je ostavio u nasljeđe. Gorki talog demokratski nagomilanog zla više nego ikada ranije stavlja ljude u kušnju, propitujući njihov moral i dostojanstvo. Ali, čini se kako dilemi više nema mjesta, prikloniti se logici preživljavanja naprosto je postalo pravilom i mjerom ponašanja nad kojom se više nitko ne zgraža.
