Petak, 4. mart 2005. godine
Je li moguće da dan započne nemogućim, a da nije petak 13? Na žalost, u Bosni je sve moguće, pa i to da je nemoguće moguće i da je svaki dan petak 13. koji postaje način života. Kao u zemlji čudesa. Upravo sam za vrijeme ritualnog ispijanja jutarnje bosanske kave sa suprugom saznao da će u vrijeme TKT Festa, koji već četiri godine organiziramo u povodu 27. marta, svjetskog Dana teatra, a ujedno i godišnjice osnivanja Teatar Kabarea Tuzla, biti priređeni Dani Kamernog teatra iz Sarajeva u Narodnom pozorištu Tuzla. A i obilježavanje 50 godina umjetničkog rada profesora i počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli, Mirka Dušeka, u Bosanskom kulturnom centru Tuzla. Pa je li moguće da u gradu, u kojem se tokom čitave godine skoro ništa ne događa, u zadnjih deset dana marta ove godine bude planirano da se dogodi sve što u jednoj godini, u jednoj provinciji, u kulturi može da se dogodi? U jednoj večeri Tuzlaci imaju priliku vidjeti i čuti Simfonijski orkestar, sarajevsko i beogradsko pozorište. Moglo bi nam pozliti od tolike koncentracije kulture. Tako je to kada u gradu svi o svima sve znaju pa zbog toga uzajamno ne komuniciraju.
Dan mi je prošao u bjesomučnom i paničnom telefoniranju kako bi makar sadržaje TKT Festa odgodio nakon pomenute dvije manifestacije. Uz sve to održao sam šest časova sa studentima Akademije dramskih umjetnosti fakulteta u Tuzli. Aferim. Petak 4., pravi pakao. Je li moguće da dan započne nemogućim?
Subota, 5. mart 2005. godine
Snijeg u Bosni pada već mjesec i po dana. Romantična zimska idila neprimjetno postaje elementarna nepogoda. Ah, kada bi to bila jedina nepogoda koja nas je zatekla nespremnim. Oko nas i u nama je sve nepogoda do nepogode, tako da nam je nespremnost za nepogode postala životna navika, kaos - životna sredina, a zbunjenost i konfuzija stanje duha. Stiče se utisak kao da postoji netko ubačen s polja tko generira, proizvodi i komponuje nepogodu, netko tko dirigira i orkestrira nepogodom. A tu negdje smo i mi koji igramo po zadatoj matrici nepogode. Sve je kao muzika, a ništa nije muzika. Samo rijetki i neodgovorni pojedinci koji ne pripadaju nikome i ničemu uzaludno, sizifovski, donkihotski, pokušavaju uspostaviti red i sistem, dok ih bujica nepogode ne počisti i ubaci u avanturu pakla. Bila je ovo promemorija za vrijeme ritualnog ispijanja jutarnje kave u društvu supruge s pogledom na zimsku idilu.
Odlazim na posao. Usput kupujem novine koje inače ne čitam iz poznatih razloga. Jedan naslov na naslovnoj strani privukao je moju pažnju. ''Visoki predstavnik je najavio: OHR će amnestirati one koji su smijenjeni zbog opstrukcije''. Kolosalno. ''Kakva koincidencija'', pomislim. Zašto sam kupio novine? Da nisam omađijan moralnim kredom harmonije pakla, ili možda igram u paklenom kolu a ne znam i ne osjećam to? Možda sam umro, ali mi još nisu javili? Prikočim naglo. Umalo ne prođoh kroz crveno. Kao da sam u zagrljaju Sotone. Pomislim na zimsku idilu i odem na časove glume i govora. Studenti su bili zbunjeni kada su me vidjeli. A meni ništa nije bilo jasno. Snijeg u Bosni pada već mjesec i po dana.
Nedjelja, 6. mart 2005. godine
Ne znam zašto, ali nedjelja je dan od kojeg uvijek puno očekujem. Valjda zbog toga što sve ono što ne stignem u prethodnih šest dana da uradim odgađam za nedjelju. Ili sam kampanjac, ili nerealan u planiranju? Kada ti je gluma profesija, onda čovjek mora biti sve po malo i stalno u sukobu sam sa sobom. Profesija postaje opsesija, a radno vrijeme ulazi u privatni život, pa onda nema ni sveca ni petka. Ponekada uhvatim sebe kako reagujem na okolinu kao neki od likova koje sam upravo odigrao. Kada si u braku s glumicom, koja vjerojatno ima iste probleme, Bože moj kakav je to Diznilend. Tri puta pljunem radi uroka, a nisam sujevjeran.
Nakon jutarnje kave krećem na posao na Akademiju koja je smještena u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli. Tu zatičem vrevu. Neki ljudi zuje na sve strane. Puni su ulazni holovi, a puna je i velika dvorana. O čemu se radi? Politička stranka ima izbornu konferenciju. Laknulo mi je. Nisam jedini koji radi nedjeljom. Evo još opsesivaca. Evo pregalaca koji se upravo bore za uloge. Osjeća se napetost. Tko će što igrati naredne četiri godine? Privlačno i za mene, zar ne. To su uloge koje nikada nisam igrao. Sotona me uvlači u iskušenje. Nudi pet puta veću plaću, samo da zaigram. Šta da radim? Kakav bi tek ovo bio Diznilend. Avantura – Glumac glumi političara, političar glumi glumca. Tko je bolji? Kaos. Stop. Ponovo tri puta pljunem radi uroka.
Odlazim na predavanja. Asistent predlaže da pročitamo i proanaliziramo tekst Pitera Vajsa. Stop. Politički teatar par-ekselans. Bože moj kakva podudarnost. Treći put tri puta pljunem. Da nisam postao sujevjeran?
I reče Bog: ''Čovječe, dajem ti nedjelju, sedmi dan da se odmoriš''. Eto, zato je nedjelja dan od kojeg uvijek mnogo očekujem.
Ponedjeljak, 7. mart 2005. godine
Sve češće zavidim ljudima koji vikendom odmaraju. Oni lako sastavljaju kraj s krajem. Oni lako sastavljaju i početak s krajem. Oni imaju i petak i svetac i državni i nacionalni i etnički i entitetski i internacionalni praznik. U Bosni je sve na tri. Oni imaju tri konstutivna sveca. Oni imaju tri početka i tri kraja u sedmici: početak radnog vremena i kraj radnog vremena, početak radne sedmice i kraj radne sedmice, početak vikenda i kraj vikenda. Oni znaju šta je ponedjeljak, a šta petak, subota i nedjelja. Oni znaju da je ponedjeljak dupli početak. A pošto je svaki početak težak, mogu misliti kako je tim ljudima ponedjeljkom. Svaka im čast. To su pravi ljudi. Njima su svi dani različiti. Oni imaju o čemu pričati sa radnim kolegama na radnim mjestima radnim danima u radno vrijeme. Oni imaju o čemu pričati sa rodbinom, prijateljima i poznanicima u dane vikenda. Oni ne znaju šta će sa sobom za praznike pa hodaju po planinama, morima, inostranstvima. Bogme, svaka im čast. Kako je njima život interesantan. Samo da se ne naviknu pa da im ne postane dosadno i monotono. Razočarali bi me. Kome bi onda zavidio. Meditiram tako ispijajući jutarnju kavu sa suprugom, a kroz prozor gledam u elementarnu nepogodu koja i dalje pada.
U to mi zazvoni mobitel. Javljaju da je proslava profesora Mirka Dušeka odgođena za sedam dana. Ponovo nastaje frka oko TKT Festa i dogovaranja termina za gostovanja teatara iz Beograda, Zagreba, Mostara, Zrenjanina i Virovitice. Prekidam naglo jutarnji ritual. Žurno odlazim na posao. Počinje panična, bjesomučna, dugotrajna telefomanija.
Popodne sam imao nastavu sa studentima produkcije. Bože moj, pa šta je ovo? U petak sam ovo isto radio. Koji je danas dan? Je li ovo početak ili kraj? Stres i panika postaju navika. Sve više zavidim ljudima koji vikendom odmaraju.
Utorak, 8. mart 2005. godine
Da nije bilo Klare Cetkin koja je nekada davno započela priču o ženama, ne znam da li bi ovaj utorak zaslužio ikakvu pažnju. Pošto je ovo zemlja čudesa u kojoj je svaki dan petak 13., upravo je dobro što je danas 8. mart, Dan žena. Internacionalni praznik kada žene pričaju o ugroženim ženskim pravima, muževi piju, jedu i slave na sindikalnim zabavama, a djeca, ovisno od uzrasta, jedu slave i piju u obdaništima, ćevabdžinicama i slastičarnama. Svi su danas džentlmeni: djeca, muževi, direktori, predsjednici sindikata i svi danas u ruci drže kitu cvijeća i poklon za djevojku, ženu, majku, sestru, kćerku, baku, zaposlenicu, drugaricu, gospođu članicu, komšinicu i švalerku. Svi stoje nestrpljivo u redu i jedva čekaju da predaju poklone i cvijeće ugroženom ženskom biću i da odu svatko na svoju stranu, svatko u svoju samoću, u svoj svijet nemoći.
A priča o ženi i njenim pravima, koju je davno započela Klara Cetkin, postaje otrcana fraza i žvaka za medije u kojoj uglavnom umjesto žena, djevojaka, baki, majki, sestara, nadobudne feministkinje prezentiraju projekte i programe pomoći i izbavljenja od kojih žene nemaju mnogo koristi. Jedan dan u godini kurtuazno i deklarativno posvećen ženi kao ikebani. Pa to je cinizam, sarkazam, paradoks konzervativnog, primitivnog, malograđanskog društva. Žena treba biti stalna kreativna opsesija za muškarca kako bi joj svaki dan bio 8. mart, a ne petak 13.
Kažem ovo supruzi uz ritualno ispijanje jutarnje kave, a umjesto čestitke, cvijeća, poklona, samoće i nemoći otišli smo svatko na svoju stranu: ja na posao, a supruga da gostuje na televiziji i kao glumica govori o ravnopravnosti žene u društvu. Držao sam predavanje ravnopravno i studentima i studentkinjama. Obilježili smo praznik radno i svečano. Ni Klara Cetkin nas se ne bi postidjela.
Srijeda, 9. mart 2005. godine
Poslovi oko organiziranja TKT Festa polako iz stresne i panične pripremne faze ulaze u izvršnu fazu. Konačno su svi dogovori postignuti. Slijedi operativna aktivnost kada dogovoreno treba pretvoriti u konkretno i objektivno. Plakati, spotovi, rezervacije, smještaj gostiju, press konferencije, animacija medija i publike, TV kronika festivala, a sve to pod motom - Spasimo Teatar Kabare Tuzla. Kakav apsurd! Zar je moguće da nakon tri godine uspješnog rada, tolikih nagrada i priznanja molimo za spas nečega što smo prije tri godine euforično, slavodobitno, marljivo sami napravili vlastitim rukama, vlastitim sredstvima i poklonili gradu Tuzli, Tuzlanskom kantonu i državi Bosni i Hercegovini kao kreativni dar umjetničke mladosti, iskrenosti i duhovnosti? Zar je moguće da su nam prigodom otvaranja Teatar Kabarea Tuzla obećali sve, a do danas nisu ponudili ništa? Kultura i umjetnost nisu potrebni nikom, osim umjetnicima i malobrojnim preostalim ljubiteljima koje, na žalsot, nitko ni za šta ne pita i koji ne odlučuju ni o čemu. Oni koji odlučuju o svemu preferiraju kič, šund, populizam i džigaru. To je kultura koja ih je dovela na vlast i kojom oni vladaju. Apsurd postaje paradoks.
Nakon jutarnje kave uz promemoriju odlazim na posao. Idem u susret obavezama koje donose dnevni program rada. Idem u susret sa studentima, sa mladima koji sa sobom nose jednu potpunu novu osjećajnost i energiju koja na mene djeluje motivirajuće i inspirativno. Njihova znatiželja i moje iskustvo kroz nastavno-umjetnički pedagoški proces uzajamno se prožimaju, kvalitetno se druže. To je možda jedina svijetla točka u tunelu kulturnog beznađa. U društvu s njima i poslovi oko TKT Festa lakše mi padaju.
Četvrtak, 10. mart 2005. godine
Potrošio sam 50 godina života u nastojanju da ostavim kreativne tragove postojanja pod kapom nebeskom baveći se najljepšom profesijom na svijetu – glumom. Bavio sam se uglavnom pionirskim pothvatima ispunjenim uzbuđenjima, ushićenjima i razočarenjima. Nadao sam se, i danas se nadam, da će čovječanstvo povjerovati u kulturu kao osnovnu polugu preobražaja i nadgradnje ljudskog društva. Događaji koje smo preživjeli i koje preživljavamo i koji se skoro u cijelom svijetu događaju sve češće demantuju moju nadu. I dalje ostajem nepopravljiv u avanturi pionirskih pothvata. Radi toga sam odlučio da svoju glumačku profesiju transformiram u oblik nastavno-umjetničkog pedagoškog rada na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, kako bih pothranio svoju, a pobudio i uspostavio nadu mladima za budućnost kulturnog preobražaja. To je ideja kojom sam trenutačno profesionalno zaokupljen. Ne pristajem na monotoniju razočarenja.
Ispijam jutarnju kavicu sa suprugom i odlazim na zakazani sastanak nastavno-umjetničkog vijeća akademije.
Nakon toga prezentirao sam prvoj generaciji studenata odsjeka produkcija koncept TKT Festa koji bi trebao biti njihov pionirski pothvat, njihova prva praktična vježba, njihova prva avantura. Lijepo je bilo vidjeti uzbuđenje i ushićenje na njihovim licima. Zanimljivo je iščitavati kod vlastitog kreativnog nastojanja u stasanju i izrastanju profesionalnih nasljednika.
Trošim pedesetu godinu života. Čini mi se, ipak s razlogom.
Petak, 11. mart 2005. godine
Vjerovali ili ne, za ovo što bih trebao danas zapisati u dnevnik prosto nemam vremena. Opet taj petak! Ne sjećam se ni jutarnje nezaobilazne kave. Sve je išlo kao na traci, bez pauze i bez zastoja. Jutarnji sastanci sa ljudima iz hotela, prva konferencija za štampu oko TKT Festa, pregled i usvajanje idejnog rješenja plakata i video spota i na koncu šest časova nastave sa studentima.
Pogledam na sat i vidim da je točno 19:00. U 19:15 imam zakazan termin za snimanje ovog dnevnika. Vjerovali ili ne, ali ovo je za danas sve.
Je li moguće da dan započne nemogućim, a da nije petak 13? Na žalost, u Bosni je sve moguće, pa i to da je nemoguće moguće i da je svaki dan petak 13. koji postaje način života. Kao u zemlji čudesa. Upravo sam za vrijeme ritualnog ispijanja jutarnje bosanske kave sa suprugom saznao da će u vrijeme TKT Festa, koji već četiri godine organiziramo u povodu 27. marta, svjetskog Dana teatra, a ujedno i godišnjice osnivanja Teatar Kabarea Tuzla, biti priređeni Dani Kamernog teatra iz Sarajeva u Narodnom pozorištu Tuzla. A i obilježavanje 50 godina umjetničkog rada profesora i počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli, Mirka Dušeka, u Bosanskom kulturnom centru Tuzla. Pa je li moguće da u gradu, u kojem se tokom čitave godine skoro ništa ne događa, u zadnjih deset dana marta ove godine bude planirano da se dogodi sve što u jednoj godini, u jednoj provinciji, u kulturi može da se dogodi? U jednoj večeri Tuzlaci imaju priliku vidjeti i čuti Simfonijski orkestar, sarajevsko i beogradsko pozorište. Moglo bi nam pozliti od tolike koncentracije kulture. Tako je to kada u gradu svi o svima sve znaju pa zbog toga uzajamno ne komuniciraju.
Dan mi je prošao u bjesomučnom i paničnom telefoniranju kako bi makar sadržaje TKT Festa odgodio nakon pomenute dvije manifestacije. Uz sve to održao sam šest časova sa studentima Akademije dramskih umjetnosti fakulteta u Tuzli. Aferim. Petak 4., pravi pakao. Je li moguće da dan započne nemogućim?
Subota, 5. mart 2005. godine
Snijeg u Bosni pada već mjesec i po dana. Romantična zimska idila neprimjetno postaje elementarna nepogoda. Ah, kada bi to bila jedina nepogoda koja nas je zatekla nespremnim. Oko nas i u nama je sve nepogoda do nepogode, tako da nam je nespremnost za nepogode postala životna navika, kaos - životna sredina, a zbunjenost i konfuzija stanje duha. Stiče se utisak kao da postoji netko ubačen s polja tko generira, proizvodi i komponuje nepogodu, netko tko dirigira i orkestrira nepogodom. A tu negdje smo i mi koji igramo po zadatoj matrici nepogode. Sve je kao muzika, a ništa nije muzika. Samo rijetki i neodgovorni pojedinci koji ne pripadaju nikome i ničemu uzaludno, sizifovski, donkihotski, pokušavaju uspostaviti red i sistem, dok ih bujica nepogode ne počisti i ubaci u avanturu pakla. Bila je ovo promemorija za vrijeme ritualnog ispijanja jutarnje kave u društvu supruge s pogledom na zimsku idilu.
Odlazim na posao. Usput kupujem novine koje inače ne čitam iz poznatih razloga. Jedan naslov na naslovnoj strani privukao je moju pažnju. ''Visoki predstavnik je najavio: OHR će amnestirati one koji su smijenjeni zbog opstrukcije''. Kolosalno. ''Kakva koincidencija'', pomislim. Zašto sam kupio novine? Da nisam omađijan moralnim kredom harmonije pakla, ili možda igram u paklenom kolu a ne znam i ne osjećam to? Možda sam umro, ali mi još nisu javili? Prikočim naglo. Umalo ne prođoh kroz crveno. Kao da sam u zagrljaju Sotone. Pomislim na zimsku idilu i odem na časove glume i govora. Studenti su bili zbunjeni kada su me vidjeli. A meni ništa nije bilo jasno. Snijeg u Bosni pada već mjesec i po dana.
Nedjelja, 6. mart 2005. godine
Ne znam zašto, ali nedjelja je dan od kojeg uvijek puno očekujem. Valjda zbog toga što sve ono što ne stignem u prethodnih šest dana da uradim odgađam za nedjelju. Ili sam kampanjac, ili nerealan u planiranju? Kada ti je gluma profesija, onda čovjek mora biti sve po malo i stalno u sukobu sam sa sobom. Profesija postaje opsesija, a radno vrijeme ulazi u privatni život, pa onda nema ni sveca ni petka. Ponekada uhvatim sebe kako reagujem na okolinu kao neki od likova koje sam upravo odigrao. Kada si u braku s glumicom, koja vjerojatno ima iste probleme, Bože moj kakav je to Diznilend. Tri puta pljunem radi uroka, a nisam sujevjeran.
Nakon jutarnje kave krećem na posao na Akademiju koja je smještena u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli. Tu zatičem vrevu. Neki ljudi zuje na sve strane. Puni su ulazni holovi, a puna je i velika dvorana. O čemu se radi? Politička stranka ima izbornu konferenciju. Laknulo mi je. Nisam jedini koji radi nedjeljom. Evo još opsesivaca. Evo pregalaca koji se upravo bore za uloge. Osjeća se napetost. Tko će što igrati naredne četiri godine? Privlačno i za mene, zar ne. To su uloge koje nikada nisam igrao. Sotona me uvlači u iskušenje. Nudi pet puta veću plaću, samo da zaigram. Šta da radim? Kakav bi tek ovo bio Diznilend. Avantura – Glumac glumi političara, političar glumi glumca. Tko je bolji? Kaos. Stop. Ponovo tri puta pljunem radi uroka.
Odlazim na predavanja. Asistent predlaže da pročitamo i proanaliziramo tekst Pitera Vajsa. Stop. Politički teatar par-ekselans. Bože moj kakva podudarnost. Treći put tri puta pljunem. Da nisam postao sujevjeran?
I reče Bog: ''Čovječe, dajem ti nedjelju, sedmi dan da se odmoriš''. Eto, zato je nedjelja dan od kojeg uvijek mnogo očekujem.
Ponedjeljak, 7. mart 2005. godine
Sve češće zavidim ljudima koji vikendom odmaraju. Oni lako sastavljaju kraj s krajem. Oni lako sastavljaju i početak s krajem. Oni imaju i petak i svetac i državni i nacionalni i etnički i entitetski i internacionalni praznik. U Bosni je sve na tri. Oni imaju tri konstutivna sveca. Oni imaju tri početka i tri kraja u sedmici: početak radnog vremena i kraj radnog vremena, početak radne sedmice i kraj radne sedmice, početak vikenda i kraj vikenda. Oni znaju šta je ponedjeljak, a šta petak, subota i nedjelja. Oni znaju da je ponedjeljak dupli početak. A pošto je svaki početak težak, mogu misliti kako je tim ljudima ponedjeljkom. Svaka im čast. To su pravi ljudi. Njima su svi dani različiti. Oni imaju o čemu pričati sa radnim kolegama na radnim mjestima radnim danima u radno vrijeme. Oni imaju o čemu pričati sa rodbinom, prijateljima i poznanicima u dane vikenda. Oni ne znaju šta će sa sobom za praznike pa hodaju po planinama, morima, inostranstvima. Bogme, svaka im čast. Kako je njima život interesantan. Samo da se ne naviknu pa da im ne postane dosadno i monotono. Razočarali bi me. Kome bi onda zavidio. Meditiram tako ispijajući jutarnju kavu sa suprugom, a kroz prozor gledam u elementarnu nepogodu koja i dalje pada.
U to mi zazvoni mobitel. Javljaju da je proslava profesora Mirka Dušeka odgođena za sedam dana. Ponovo nastaje frka oko TKT Festa i dogovaranja termina za gostovanja teatara iz Beograda, Zagreba, Mostara, Zrenjanina i Virovitice. Prekidam naglo jutarnji ritual. Žurno odlazim na posao. Počinje panična, bjesomučna, dugotrajna telefomanija.
Popodne sam imao nastavu sa studentima produkcije. Bože moj, pa šta je ovo? U petak sam ovo isto radio. Koji je danas dan? Je li ovo početak ili kraj? Stres i panika postaju navika. Sve više zavidim ljudima koji vikendom odmaraju.
Utorak, 8. mart 2005. godine
Da nije bilo Klare Cetkin koja je nekada davno započela priču o ženama, ne znam da li bi ovaj utorak zaslužio ikakvu pažnju. Pošto je ovo zemlja čudesa u kojoj je svaki dan petak 13., upravo je dobro što je danas 8. mart, Dan žena. Internacionalni praznik kada žene pričaju o ugroženim ženskim pravima, muževi piju, jedu i slave na sindikalnim zabavama, a djeca, ovisno od uzrasta, jedu slave i piju u obdaništima, ćevabdžinicama i slastičarnama. Svi su danas džentlmeni: djeca, muževi, direktori, predsjednici sindikata i svi danas u ruci drže kitu cvijeća i poklon za djevojku, ženu, majku, sestru, kćerku, baku, zaposlenicu, drugaricu, gospođu članicu, komšinicu i švalerku. Svi stoje nestrpljivo u redu i jedva čekaju da predaju poklone i cvijeće ugroženom ženskom biću i da odu svatko na svoju stranu, svatko u svoju samoću, u svoj svijet nemoći.
A priča o ženi i njenim pravima, koju je davno započela Klara Cetkin, postaje otrcana fraza i žvaka za medije u kojoj uglavnom umjesto žena, djevojaka, baki, majki, sestara, nadobudne feministkinje prezentiraju projekte i programe pomoći i izbavljenja od kojih žene nemaju mnogo koristi. Jedan dan u godini kurtuazno i deklarativno posvećen ženi kao ikebani. Pa to je cinizam, sarkazam, paradoks konzervativnog, primitivnog, malograđanskog društva. Žena treba biti stalna kreativna opsesija za muškarca kako bi joj svaki dan bio 8. mart, a ne petak 13.
Kažem ovo supruzi uz ritualno ispijanje jutarnje kave, a umjesto čestitke, cvijeća, poklona, samoće i nemoći otišli smo svatko na svoju stranu: ja na posao, a supruga da gostuje na televiziji i kao glumica govori o ravnopravnosti žene u društvu. Držao sam predavanje ravnopravno i studentima i studentkinjama. Obilježili smo praznik radno i svečano. Ni Klara Cetkin nas se ne bi postidjela.
Srijeda, 9. mart 2005. godine
Poslovi oko organiziranja TKT Festa polako iz stresne i panične pripremne faze ulaze u izvršnu fazu. Konačno su svi dogovori postignuti. Slijedi operativna aktivnost kada dogovoreno treba pretvoriti u konkretno i objektivno. Plakati, spotovi, rezervacije, smještaj gostiju, press konferencije, animacija medija i publike, TV kronika festivala, a sve to pod motom - Spasimo Teatar Kabare Tuzla. Kakav apsurd! Zar je moguće da nakon tri godine uspješnog rada, tolikih nagrada i priznanja molimo za spas nečega što smo prije tri godine euforično, slavodobitno, marljivo sami napravili vlastitim rukama, vlastitim sredstvima i poklonili gradu Tuzli, Tuzlanskom kantonu i državi Bosni i Hercegovini kao kreativni dar umjetničke mladosti, iskrenosti i duhovnosti? Zar je moguće da su nam prigodom otvaranja Teatar Kabarea Tuzla obećali sve, a do danas nisu ponudili ništa? Kultura i umjetnost nisu potrebni nikom, osim umjetnicima i malobrojnim preostalim ljubiteljima koje, na žalsot, nitko ni za šta ne pita i koji ne odlučuju ni o čemu. Oni koji odlučuju o svemu preferiraju kič, šund, populizam i džigaru. To je kultura koja ih je dovela na vlast i kojom oni vladaju. Apsurd postaje paradoks.
Nakon jutarnje kave uz promemoriju odlazim na posao. Idem u susret obavezama koje donose dnevni program rada. Idem u susret sa studentima, sa mladima koji sa sobom nose jednu potpunu novu osjećajnost i energiju koja na mene djeluje motivirajuće i inspirativno. Njihova znatiželja i moje iskustvo kroz nastavno-umjetnički pedagoški proces uzajamno se prožimaju, kvalitetno se druže. To je možda jedina svijetla točka u tunelu kulturnog beznađa. U društvu s njima i poslovi oko TKT Festa lakše mi padaju.
Četvrtak, 10. mart 2005. godine
Potrošio sam 50 godina života u nastojanju da ostavim kreativne tragove postojanja pod kapom nebeskom baveći se najljepšom profesijom na svijetu – glumom. Bavio sam se uglavnom pionirskim pothvatima ispunjenim uzbuđenjima, ushićenjima i razočarenjima. Nadao sam se, i danas se nadam, da će čovječanstvo povjerovati u kulturu kao osnovnu polugu preobražaja i nadgradnje ljudskog društva. Događaji koje smo preživjeli i koje preživljavamo i koji se skoro u cijelom svijetu događaju sve češće demantuju moju nadu. I dalje ostajem nepopravljiv u avanturi pionirskih pothvata. Radi toga sam odlučio da svoju glumačku profesiju transformiram u oblik nastavno-umjetničkog pedagoškog rada na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, kako bih pothranio svoju, a pobudio i uspostavio nadu mladima za budućnost kulturnog preobražaja. To je ideja kojom sam trenutačno profesionalno zaokupljen. Ne pristajem na monotoniju razočarenja.
Ispijam jutarnju kavicu sa suprugom i odlazim na zakazani sastanak nastavno-umjetničkog vijeća akademije.
Nakon toga prezentirao sam prvoj generaciji studenata odsjeka produkcija koncept TKT Festa koji bi trebao biti njihov pionirski pothvat, njihova prva praktična vježba, njihova prva avantura. Lijepo je bilo vidjeti uzbuđenje i ushićenje na njihovim licima. Zanimljivo je iščitavati kod vlastitog kreativnog nastojanja u stasanju i izrastanju profesionalnih nasljednika.
Trošim pedesetu godinu života. Čini mi se, ipak s razlogom.
Petak, 11. mart 2005. godine
Vjerovali ili ne, za ovo što bih trebao danas zapisati u dnevnik prosto nemam vremena. Opet taj petak! Ne sjećam se ni jutarnje nezaobilazne kave. Sve je išlo kao na traci, bez pauze i bez zastoja. Jutarnji sastanci sa ljudima iz hotela, prva konferencija za štampu oko TKT Festa, pregled i usvajanje idejnog rješenja plakata i video spota i na koncu šest časova nastave sa studentima.
Pogledam na sat i vidim da je točno 19:00. U 19:15 imam zakazan termin za snimanje ovog dnevnika. Vjerovali ili ne, ali ovo je za danas sve.
