Subota 9. oktobar 2004. godine
Banju Luku i njene čuvene aleje pritisla ona prava jesen sa sumaglicom i kišom koja rosi a ne pada. Sumorno okruženje nad i onako tmurnom svakodnevnicom kojoj se ne vidi ni kraja ni raspleta, čak i nakon opštinskih izbora. Nakon prvih jutarnjih obaveza u svojoj vlastitoj pekari kojoj dadosmo ime Arion, sjedim sa svojom suprugom Olgom i još jednom zajedno prolazimo sve obaveze koje su pred nama: sa radnicima u pekari, sa muzičko-scenskom agencijom, s našim kamernim orkestrom, isto Arionom, ovog i narednog mjeseca. Na inicijativu mnogih nevladinih organizacija na području Bosne i Hercegovine, nekih međunarodnih institucija koje prate djelatnost u svim oblastima, pa i u kulturi, francuska ambasada u Sarajevu nas je na neki način nagradila. Dobili smo jedno divno priznanje da prvi put gostujemo u Francuskoj, u regiji Somir, od 11. do 23. novembra i tamo održimo pet koncerata pod mojom dirigentskom palicom. Ponudu smo dobili jer su smatrali da muzičko-scenska agencija Arion, njen kamerni hor i orkestar, kako su nas vrlo često u svojim napisima nazivali Draguljem pomirenja na prostoru Bosne i Hercegovine, iz razloga što na svim našim koncertima ističemo uvijek duhovnost naroda i srpskog i hrvatskog i bošnjačkog, želimo kroz muzičku umjetnost da postaknemo ljude dobre volje, da postaknemo sve ono što je lijepo u nama. To je divna nagrada za naš ansambl koji odlazi na desetodnevnu turneju po divnoj Francuskoj, u zemlju demokracije. Održati ćemo pet koncerata, predstaviti se sa djelima naroda i kompozitora sa ovih prostora, kao i djelima velikih majstora Mocarta, Hendla, Vivaldija. To nije mali zalogaj. Stoga ja i moja supruga i dalje uživamo u jednoj divnoj kafi. Na polju i dalje kiša pomalo rosi.
Nedjelja 10. oktobar 2004. godine
Ovo je dan kada malo mogu odahnuti od svakodnevnih obaveza, kao svaki čovjek koji ih inače ima. Ja posebno, kao umjetnik koji ima i pekaru, koji ima hor i orkestar. Tu su i one male obaveze običnog čovjeka: nahraniti golubove, dati macama mlijeko, izvesti našeg dalmatinca. Sve su to male, ali fine nedjeljne obaveze. Dok pijemo prvu jutarnju kafu, supruga Olga i ja, sa radošću čitamo pismo koje nam je jučer stiglo iz Bremena, od uvijek dragog prijatelja, Banjalučanina, sjajnog pijaniste, velikog pedagoga, koji već decenijama radi u Njemačkoj, Božidara Barkovića. U pismu me obavještava o njegovoj želji, i želji naše operne pjevačice Dunje Simić, Banjalučanke, koja je počela da pjeva kod mene u Pelagiću dok sam bio dirigent. Kasnije je otišla u muzičku školu, studirala u Sarajevu, diplomirala u Beogradu kod naše Banjalučanke, čuvene operske dive Radmile Smiljanić. Njegova želja je da sa Dunjom održi koncert u našem predivnom Banskom dvoru. Ističe kako je Dunja ove sezone angažovana u Bremenskoj operi. Nedavno je požnjela veliki uspjeh ulogom Li na premijeri Pučinijevog Turandota. Kaže uskoro će nastupiti i u ulozi Mimi u Boemima. Oni su sjajni Banjalučani koji rade i uspješno djeluju u jednom, možda najjačem, muzičkom centru svijeta. Pa zar je ikakvo pismo moglo biti ljepše nego ovo što su mi napisali Božidar Barković i Dunja Simić. Sigurno da će Banja Luka imati priliku da ih čuje.
Ponedjeljak, 11. oktobar 2004. godine
Ovaj dan je pun kiše. Sa svakog ćoška mame mirisi pečenih marona, kestena-pečenjaka, što je siguran znak približavanja zime. Stari su zaokupljeni brigom oko preživljavanja i nagađanjima hoće li biti grijanja ili neće, dok mladi, u nedostatku boljeg, izlaz nalaze u kafićima i međusobnom druženju. Počela je nova školska godina. Univerzitet je otvorio sva svoja vrata. Studenti se spremaju na proteste nezadovoljni statusom i standardom. Počinje i koncertna sezona u Banskom dvoru u Banja Luci koji je od mene udaljen ništa više od pedeset metara. Olga i ja se spremamo večeras na koncert Dragane Jugović Delmonako, mecosoprana, koja će uz klavirsku pratnju Tatjane Drobni ponovo osvježiti sjećanja na čuvene operne arije. Žalosno je što su ovakvi koncerti ozbiljne muzike sve slabije posjećeni. Naravno da će druga vremena donijeti i drugu nafaku.
Utorak, 12. oktobar 2004. godine
Prelistavajući današnje Nezavisne novine, svakodnevno čitam i sarajevsko Oslobođenje, dva događaja mi privukoše pažnju. Jedan me obradova, dok me drugi rastuži. Oba su vezana za Sarajevo i uz oblast kulture. Na XX književnim susretima Zija Dizdarević iz Sarajeva, Radmila Trbojević iz Banja Luke, sa storijom Tajno oružje postala je ovogodišnji laureat za najbolju priču, dok su drugu i treću nagradu dobili sarajevski književnici Mustafa Smajlović i Alija Mušić. Ta me vijest istinski obradovala kao Banjalučanina i čovjeka koji prati rad Radmile Trbojević. Druga je vijest više privukla moju pažnju, jer je neumitno potvrđivala koliko smo, iako blizu, još uvijek daleko međusobno, iako živimo u jednoj državi. Od 17. do 31 oktobra u Sarajevu i Zenici će biti održan 44. Internacionalni teatarski festival MESS, kojeg otvara čuvena predstava Romeo i Julija u režiji jednog od najpoznatijih litvanskih, ali i svjetskih pozorišnih reditelja, Oskara Korušnovskog. Ova predstava je i dobitnik ovogodišnjeg Gran Prix-a na beogradskom BITEF-u, što potvrđuje renome ovog nadasve velikog festivala. Sve predstave sarajevskog MESS-a će se igrati u Narodnom pozorštu, Kamernom tetaru 55 i Pozorištu mladih u Sarajevu, dok će pet predstava biti odigrano na sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. Tu dolazi do izražaja moja tuga, moja nevjerica. Šta je sa međusobnom saradnjom bosansko-hercegovačkih pozorišta, tako njegovanom prije rata? Šta je sa Narodnim pozorištem u Banjoj Luci? Zar mi Banjalučani nismo mogli doći u priliku da bar jednom godišnje uživamo u predstavama internacionalnih ansambala sa MESS-a? Sa sjetom se sjećam nekadašnjeg pozorišnog ansambla u Banjoj Luci i njegovih izvanrednih predstava i interpretacija. Moram reći nedostaje mi ta atmosfera, nedostaje mi takav renome i takav ansambl kakav je nekada bio.
Srijeda, 13. oktobar 2004. godine
Listajući katalog Trilogija stradanja, akademskog slikara i vajara Slobodana Bijelca u izdanju Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, nailazim na sljedeće redove. Likovni svijet Slobodana Bijelca prožet je istorijom čovječanstva sa svojim otmicama, osvajanjima i iskupljenima. U ciklusu Otmica Evrope, umjetnik neprekidno koristi mitološke citate razvijajući od slike do slike prizore svog čudesnog pripovijedanja. Postoji tako i jedna pijeteta iz 1998. godine svedena samo na siluetu. Skica žene na koljenima a preko svega mnoštvo crnih linija i jedan krst u brzim potezima, ili pak onaj bijeli i blijedi Krist sa galebom na jednom ramenu iza kojega se ređaju puške na gotovs. Postavka djela akademskog slikara Slobodana Bijelca iz Pariza biće u Banja Luci od 1. novembra. Svakako ću večeras otići da je obiđem, ne samo sa svojom suprugom, nego i preporučiti svojim dragim prijateljima.
Četvrtak, 14. oktobar 2004. godine
Što se virtuoznosti tiče, malo je ko od naših stilista mogao biti ravan Isidori Sekulić kada je htjela da se povede za melodijom fraze, da riječi pusti nizvodno, da ih gipko, lako prodijeva kroz oble okuke regulisanog toka izražavanja. Ima stranica i stranica u svakoj njenoj knjizi na kojima čitalac i ne osjeća rečenicu, već mu se čini da je tekst prolazi kroz njega kao lahor i igra sjenki. Večeras u 19 sati, u vijećnici Banskog dvora, je promocija sabranih dijela Isidore Sekulić, u izdanju novosadskog Stulosa. Svakako ćemo večeras, moja Olga i ja, biti tamo, prije svega zbog poštovanja prema jednoj neprevaziđenoj književnici, zbog poštovanja prema jeziku i kulturi uopšte.
Petak, 15. oktobar 2004. godine
Sedmi dan svog dnevnika posvetiću Laktašima, maloj ali izuzetno razvijenoj opštini nadomak Banje Luke. Tamo se večeras dešava nešto lijepo i nesvakidašnje. U Umjetničkoj galeriji Doma kulture, sa početkom u 19 časova, moja draga prijateljica, učiteljica, Dragojla Popović, ima promociju svoje treće knjige ljubavne poezije pod naslovom Sudbinske niti, a istovremeno i svoju samostalnu izložbu pod nazivom Nebo ispisano miloštama. Kao gosti nastupiće književnici Živko Vujić i Ranko Preradović, glumica Jelena Medić i Maja Kulundžija, te vokalni solisti Biljana Kerkez, Karolina Mihajlović uz klavirsku pratnju pijaniste Aisma Čavkića. Specijalno za tu priliku komponovao sam svojoj prijateljici Etidu za klavir i sopran pod naslovom Kiša miluje sjećanja. To je moj poklon pjesnikinji i slikarki Dragojli Popović koja će, siguran sam, dugo pamtiti ovo veče u Domu kulture u Laktašima sa svojim istinskim prijateljima. Uz ovaj događaj opraštam se sa vama uz želju da ovakvih lijepih susreta među ljudima dobre volje svakim danom bude što više na ovim našim tmurnim, ali prelijepim, balkanskim prostorima.
Banju Luku i njene čuvene aleje pritisla ona prava jesen sa sumaglicom i kišom koja rosi a ne pada. Sumorno okruženje nad i onako tmurnom svakodnevnicom kojoj se ne vidi ni kraja ni raspleta, čak i nakon opštinskih izbora. Nakon prvih jutarnjih obaveza u svojoj vlastitoj pekari kojoj dadosmo ime Arion, sjedim sa svojom suprugom Olgom i još jednom zajedno prolazimo sve obaveze koje su pred nama: sa radnicima u pekari, sa muzičko-scenskom agencijom, s našim kamernim orkestrom, isto Arionom, ovog i narednog mjeseca. Na inicijativu mnogih nevladinih organizacija na području Bosne i Hercegovine, nekih međunarodnih institucija koje prate djelatnost u svim oblastima, pa i u kulturi, francuska ambasada u Sarajevu nas je na neki način nagradila. Dobili smo jedno divno priznanje da prvi put gostujemo u Francuskoj, u regiji Somir, od 11. do 23. novembra i tamo održimo pet koncerata pod mojom dirigentskom palicom. Ponudu smo dobili jer su smatrali da muzičko-scenska agencija Arion, njen kamerni hor i orkestar, kako su nas vrlo često u svojim napisima nazivali Draguljem pomirenja na prostoru Bosne i Hercegovine, iz razloga što na svim našim koncertima ističemo uvijek duhovnost naroda i srpskog i hrvatskog i bošnjačkog, želimo kroz muzičku umjetnost da postaknemo ljude dobre volje, da postaknemo sve ono što je lijepo u nama. To je divna nagrada za naš ansambl koji odlazi na desetodnevnu turneju po divnoj Francuskoj, u zemlju demokracije. Održati ćemo pet koncerata, predstaviti se sa djelima naroda i kompozitora sa ovih prostora, kao i djelima velikih majstora Mocarta, Hendla, Vivaldija. To nije mali zalogaj. Stoga ja i moja supruga i dalje uživamo u jednoj divnoj kafi. Na polju i dalje kiša pomalo rosi.
Nedjelja 10. oktobar 2004. godine
Ovo je dan kada malo mogu odahnuti od svakodnevnih obaveza, kao svaki čovjek koji ih inače ima. Ja posebno, kao umjetnik koji ima i pekaru, koji ima hor i orkestar. Tu su i one male obaveze običnog čovjeka: nahraniti golubove, dati macama mlijeko, izvesti našeg dalmatinca. Sve su to male, ali fine nedjeljne obaveze. Dok pijemo prvu jutarnju kafu, supruga Olga i ja, sa radošću čitamo pismo koje nam je jučer stiglo iz Bremena, od uvijek dragog prijatelja, Banjalučanina, sjajnog pijaniste, velikog pedagoga, koji već decenijama radi u Njemačkoj, Božidara Barkovića. U pismu me obavještava o njegovoj želji, i želji naše operne pjevačice Dunje Simić, Banjalučanke, koja je počela da pjeva kod mene u Pelagiću dok sam bio dirigent. Kasnije je otišla u muzičku školu, studirala u Sarajevu, diplomirala u Beogradu kod naše Banjalučanke, čuvene operske dive Radmile Smiljanić. Njegova želja je da sa Dunjom održi koncert u našem predivnom Banskom dvoru. Ističe kako je Dunja ove sezone angažovana u Bremenskoj operi. Nedavno je požnjela veliki uspjeh ulogom Li na premijeri Pučinijevog Turandota. Kaže uskoro će nastupiti i u ulozi Mimi u Boemima. Oni su sjajni Banjalučani koji rade i uspješno djeluju u jednom, možda najjačem, muzičkom centru svijeta. Pa zar je ikakvo pismo moglo biti ljepše nego ovo što su mi napisali Božidar Barković i Dunja Simić. Sigurno da će Banja Luka imati priliku da ih čuje.
Ponedjeljak, 11. oktobar 2004. godine
Ovaj dan je pun kiše. Sa svakog ćoška mame mirisi pečenih marona, kestena-pečenjaka, što je siguran znak približavanja zime. Stari su zaokupljeni brigom oko preživljavanja i nagađanjima hoće li biti grijanja ili neće, dok mladi, u nedostatku boljeg, izlaz nalaze u kafićima i međusobnom druženju. Počela je nova školska godina. Univerzitet je otvorio sva svoja vrata. Studenti se spremaju na proteste nezadovoljni statusom i standardom. Počinje i koncertna sezona u Banskom dvoru u Banja Luci koji je od mene udaljen ništa više od pedeset metara. Olga i ja se spremamo večeras na koncert Dragane Jugović Delmonako, mecosoprana, koja će uz klavirsku pratnju Tatjane Drobni ponovo osvježiti sjećanja na čuvene operne arije. Žalosno je što su ovakvi koncerti ozbiljne muzike sve slabije posjećeni. Naravno da će druga vremena donijeti i drugu nafaku.
Utorak, 12. oktobar 2004. godine
Prelistavajući današnje Nezavisne novine, svakodnevno čitam i sarajevsko Oslobođenje, dva događaja mi privukoše pažnju. Jedan me obradova, dok me drugi rastuži. Oba su vezana za Sarajevo i uz oblast kulture. Na XX književnim susretima Zija Dizdarević iz Sarajeva, Radmila Trbojević iz Banja Luke, sa storijom Tajno oružje postala je ovogodišnji laureat za najbolju priču, dok su drugu i treću nagradu dobili sarajevski književnici Mustafa Smajlović i Alija Mušić. Ta me vijest istinski obradovala kao Banjalučanina i čovjeka koji prati rad Radmile Trbojević. Druga je vijest više privukla moju pažnju, jer je neumitno potvrđivala koliko smo, iako blizu, još uvijek daleko međusobno, iako živimo u jednoj državi. Od 17. do 31 oktobra u Sarajevu i Zenici će biti održan 44. Internacionalni teatarski festival MESS, kojeg otvara čuvena predstava Romeo i Julija u režiji jednog od najpoznatijih litvanskih, ali i svjetskih pozorišnih reditelja, Oskara Korušnovskog. Ova predstava je i dobitnik ovogodišnjeg Gran Prix-a na beogradskom BITEF-u, što potvrđuje renome ovog nadasve velikog festivala. Sve predstave sarajevskog MESS-a će se igrati u Narodnom pozorštu, Kamernom tetaru 55 i Pozorištu mladih u Sarajevu, dok će pet predstava biti odigrano na sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. Tu dolazi do izražaja moja tuga, moja nevjerica. Šta je sa međusobnom saradnjom bosansko-hercegovačkih pozorišta, tako njegovanom prije rata? Šta je sa Narodnim pozorištem u Banjoj Luci? Zar mi Banjalučani nismo mogli doći u priliku da bar jednom godišnje uživamo u predstavama internacionalnih ansambala sa MESS-a? Sa sjetom se sjećam nekadašnjeg pozorišnog ansambla u Banjoj Luci i njegovih izvanrednih predstava i interpretacija. Moram reći nedostaje mi ta atmosfera, nedostaje mi takav renome i takav ansambl kakav je nekada bio.
Srijeda, 13. oktobar 2004. godine
Listajući katalog Trilogija stradanja, akademskog slikara i vajara Slobodana Bijelca u izdanju Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, nailazim na sljedeće redove. Likovni svijet Slobodana Bijelca prožet je istorijom čovječanstva sa svojim otmicama, osvajanjima i iskupljenima. U ciklusu Otmica Evrope, umjetnik neprekidno koristi mitološke citate razvijajući od slike do slike prizore svog čudesnog pripovijedanja. Postoji tako i jedna pijeteta iz 1998. godine svedena samo na siluetu. Skica žene na koljenima a preko svega mnoštvo crnih linija i jedan krst u brzim potezima, ili pak onaj bijeli i blijedi Krist sa galebom na jednom ramenu iza kojega se ređaju puške na gotovs. Postavka djela akademskog slikara Slobodana Bijelca iz Pariza biće u Banja Luci od 1. novembra. Svakako ću večeras otići da je obiđem, ne samo sa svojom suprugom, nego i preporučiti svojim dragim prijateljima.
Četvrtak, 14. oktobar 2004. godine
Što se virtuoznosti tiče, malo je ko od naših stilista mogao biti ravan Isidori Sekulić kada je htjela da se povede za melodijom fraze, da riječi pusti nizvodno, da ih gipko, lako prodijeva kroz oble okuke regulisanog toka izražavanja. Ima stranica i stranica u svakoj njenoj knjizi na kojima čitalac i ne osjeća rečenicu, već mu se čini da je tekst prolazi kroz njega kao lahor i igra sjenki. Večeras u 19 sati, u vijećnici Banskog dvora, je promocija sabranih dijela Isidore Sekulić, u izdanju novosadskog Stulosa. Svakako ćemo večeras, moja Olga i ja, biti tamo, prije svega zbog poštovanja prema jednoj neprevaziđenoj književnici, zbog poštovanja prema jeziku i kulturi uopšte.
Petak, 15. oktobar 2004. godine
Sedmi dan svog dnevnika posvetiću Laktašima, maloj ali izuzetno razvijenoj opštini nadomak Banje Luke. Tamo se večeras dešava nešto lijepo i nesvakidašnje. U Umjetničkoj galeriji Doma kulture, sa početkom u 19 časova, moja draga prijateljica, učiteljica, Dragojla Popović, ima promociju svoje treće knjige ljubavne poezije pod naslovom Sudbinske niti, a istovremeno i svoju samostalnu izložbu pod nazivom Nebo ispisano miloštama. Kao gosti nastupiće književnici Živko Vujić i Ranko Preradović, glumica Jelena Medić i Maja Kulundžija, te vokalni solisti Biljana Kerkez, Karolina Mihajlović uz klavirsku pratnju pijaniste Aisma Čavkića. Specijalno za tu priliku komponovao sam svojoj prijateljici Etidu za klavir i sopran pod naslovom Kiša miluje sjećanja. To je moj poklon pjesnikinji i slikarki Dragojli Popović koja će, siguran sam, dugo pamtiti ovo veče u Domu kulture u Laktašima sa svojim istinskim prijateljima. Uz ovaj događaj opraštam se sa vama uz želju da ovakvih lijepih susreta među ljudima dobre volje svakim danom bude što više na ovim našim tmurnim, ali prelijepim, balkanskim prostorima.
