Subota, 17. jul 2004. godine
Prvi dan godišnjeg odmora i prvo kupanje ove sezone. Na Kraljevoj plaži u Miločeru, uprkos zvaničnoj statistici, vidno manja gužva nego prethodnih godina. Ali zato ispred renoviranog Maestrala kao u košnici. Slovencima se ekspresno vraća investirani novac. Nemam dilema povodom privatizacije. Sve bih prodao strancima. Crnogorski menadžeri, barem ogromna većina, nekompetentni su, a ni lojalnost firmi nije im jaka strana.
Nedjelja, 18. jul 2004. godine
U restoranu Belvedere kraj Cetinja slavimo deset godina Antene M. Ne volim jubileje, ne podnosim patetiku, a neizbježna je u takvim prigodama. Još manje cijenim lažnu skromnost. Zato ne crvenim dok slušam i čitam čestitke u kojima nas podsjećaju da smo 1994. godine bili svjetlo u mrklom medijskom mraku. Portparol SNP-a, Dragan Koprivica, nazvao nas je jednom crnogorskim BBC-jem. Znam da pretjeruje, ali prijalo mi je. Etiketu režimskog glasila pak lijepe nam iz stranke koja je, kada smo počinjali, tražila da budemo njen partijski propagator. Iskreno, mislim da je deset godina mali korak za Antenu M a veliki za crnogorsko novinarstvo. Ovom parafrazom Nila Armstronga pridružujem se predstojećem obilježavanju 35 godina osvajanja Mjeseca.
Ponedjeljak, 19. jul 2004. godine
Afera zbog radioaktivnih sokova Fructala prelazi na teren politike. Beogradska štampa piše kako Slovenci tvrde da ih ponovo tjeraju sa ovdašnjeg tržišta. I Delo objavljuje bljutav tekst istim povodom. Predstavnica Fructala za Antenu M tvrdi da nikada nisu saopštili takvo što. Zanimljivo, crnogorski dnevnici ne prenose zvaničnu izjavu datu našem radiju već tendenciozan članak Dela u kojem nema stava rukovodstva slovenačke firme. Ne razumijem poruku kolege iz Dela. Da li moja djeca treba da piju sumnjiv sok i da ćute, ali sasvim razumijem želju Večernjih novosti da malo zamute idilične odnose Ljubljane i Podgorice, sve u svjetlu činjenice da je Slovenija članica Evropske unije, a njeno rukovodstvo, utisak je, puno razumijevanja za ideju crnogorske nezavisnosti.
Utorak, 20. jul 2004. godine
Referendum u Crnoj Gori biće naredne godine, saopštio je u Vašingtonu Boris Tadić. U zemlji paradoksa neka i srpski predsjednik presiječe istorijsku dilemu Crnogoraca. Demokratu iz Pive intervjuisao sam lani dok je bio ministar vojni. Rekao bih da je normalan. I dalje mi se javlja na mobilni što potvrđuje moju prvu impresiju. Kada za koji dan ode Džefri Baret u Beogradu izgleda neće ostati niti jedan bitan branitelj državne zajednice. Mali, arogantni Britanac, i pogotovo njegov zemljak Čarls Kroford, ponašali su se kao povjerenici Beograda za Podgoricu, a ne kao ambasadori Evropske unije u državnoj zajednici. Definitivno, ni for in office više nije što je bio.
Srijeda, 21. jul 2004. godine
''Sve bilo je lapsus'', pojasnio je Boris Tadić izjavu o referendumu, ali je dodao kapitalan stav: ''Srbija se neće miješati u unutrašnje stvari Crne Gore''. To je krupan demokratski iskorak u odnosu na njegove prethodnike koji su licemjerno i javno alimentirali na političkoj podijeljenošću Crne Gore, a tajno, šakom i kapom, pomagali i hrabrili protivnike nezavisnosti. Džefri Baret priredio je oproštajni koktel u Podgorici. Gotovo da se nije imao sa kim pozdraviti.
Četvrtak, 22. jul 2004. godine
Berane su proslavile Dan opštine bez crnogorskih znamenja. U Herceg Novom bili su radikalniji. Sajam knjiga otvoren je uz Vostani Srbijo. Vatreni sam navijač Atletik Bilba, ali mi je budućnost draža. Ne razumijem građane Crne Gore koji više vole Srbiju nego svoju zemlju. Priča o novim državnim simbolima kao partijskim, jeftina je i neiskrena. Crveni crnogorski barjak, dvoglavi orao i pjesma ''Oj svijetla majska zoro'' ne pripadaju ni DPS-u ni SDP-u, nego su zaštitni znak Crne Gore bili vjekovima prije stvaranja bilo koje stranke. Mali, zapušteni narod, kako je Crnogorce prije 15 godina opisao kolega Miodrag Vukmanović, sporo uči lekciju o sebi. List Dan, anfilohije i zaštitnici ćirilice, ne znam od koga, maternji jezik nazivaju goveđim i pokreću kampanju protiv uvođenja predmeta crnogorski jezik i književnost. Toplo im preporučujem obnavljanje gradiva o uljudnom ponašanju na kojem god hoće jeziku.
Petak, 23. jul 2004. godine
Još mi je u očima dim sa roštilja, a u nosu oštar miris pljeskavice sa lukom, što sam ih pokupio na šetalištu pored Slovenske plaže u Budvi, prestonici crnogorskog turizma. Klica nove turističke strategije koja treba da otjera paradajz turiste a dovede bogatu klijentelu tu se nije primila. Plavu zastavicu na Slovensku ne bi postavila ni Prva proleterska u punom sastavu. Trešte narodnjaci, dim se vije, meso cvrči, bofl roba na svakom ćošku. Katastrofa na kvadrat. Jedna od atrakcija, majmunčić, sa kojim se djeca slikaju, kulira. Džungla je džungla, makar i na asfaltu. A ispred Starog grada promaja.
Prvi dan godišnjeg odmora i prvo kupanje ove sezone. Na Kraljevoj plaži u Miločeru, uprkos zvaničnoj statistici, vidno manja gužva nego prethodnih godina. Ali zato ispred renoviranog Maestrala kao u košnici. Slovencima se ekspresno vraća investirani novac. Nemam dilema povodom privatizacije. Sve bih prodao strancima. Crnogorski menadžeri, barem ogromna većina, nekompetentni su, a ni lojalnost firmi nije im jaka strana.
Nedjelja, 18. jul 2004. godine
U restoranu Belvedere kraj Cetinja slavimo deset godina Antene M. Ne volim jubileje, ne podnosim patetiku, a neizbježna je u takvim prigodama. Još manje cijenim lažnu skromnost. Zato ne crvenim dok slušam i čitam čestitke u kojima nas podsjećaju da smo 1994. godine bili svjetlo u mrklom medijskom mraku. Portparol SNP-a, Dragan Koprivica, nazvao nas je jednom crnogorskim BBC-jem. Znam da pretjeruje, ali prijalo mi je. Etiketu režimskog glasila pak lijepe nam iz stranke koja je, kada smo počinjali, tražila da budemo njen partijski propagator. Iskreno, mislim da je deset godina mali korak za Antenu M a veliki za crnogorsko novinarstvo. Ovom parafrazom Nila Armstronga pridružujem se predstojećem obilježavanju 35 godina osvajanja Mjeseca.
Ponedjeljak, 19. jul 2004. godine
Afera zbog radioaktivnih sokova Fructala prelazi na teren politike. Beogradska štampa piše kako Slovenci tvrde da ih ponovo tjeraju sa ovdašnjeg tržišta. I Delo objavljuje bljutav tekst istim povodom. Predstavnica Fructala za Antenu M tvrdi da nikada nisu saopštili takvo što. Zanimljivo, crnogorski dnevnici ne prenose zvaničnu izjavu datu našem radiju već tendenciozan članak Dela u kojem nema stava rukovodstva slovenačke firme. Ne razumijem poruku kolege iz Dela. Da li moja djeca treba da piju sumnjiv sok i da ćute, ali sasvim razumijem želju Večernjih novosti da malo zamute idilične odnose Ljubljane i Podgorice, sve u svjetlu činjenice da je Slovenija članica Evropske unije, a njeno rukovodstvo, utisak je, puno razumijevanja za ideju crnogorske nezavisnosti.
Utorak, 20. jul 2004. godine
Referendum u Crnoj Gori biće naredne godine, saopštio je u Vašingtonu Boris Tadić. U zemlji paradoksa neka i srpski predsjednik presiječe istorijsku dilemu Crnogoraca. Demokratu iz Pive intervjuisao sam lani dok je bio ministar vojni. Rekao bih da je normalan. I dalje mi se javlja na mobilni što potvrđuje moju prvu impresiju. Kada za koji dan ode Džefri Baret u Beogradu izgleda neće ostati niti jedan bitan branitelj državne zajednice. Mali, arogantni Britanac, i pogotovo njegov zemljak Čarls Kroford, ponašali su se kao povjerenici Beograda za Podgoricu, a ne kao ambasadori Evropske unije u državnoj zajednici. Definitivno, ni for in office više nije što je bio.
Srijeda, 21. jul 2004. godine
''Sve bilo je lapsus'', pojasnio je Boris Tadić izjavu o referendumu, ali je dodao kapitalan stav: ''Srbija se neće miješati u unutrašnje stvari Crne Gore''. To je krupan demokratski iskorak u odnosu na njegove prethodnike koji su licemjerno i javno alimentirali na političkoj podijeljenošću Crne Gore, a tajno, šakom i kapom, pomagali i hrabrili protivnike nezavisnosti. Džefri Baret priredio je oproštajni koktel u Podgorici. Gotovo da se nije imao sa kim pozdraviti.
Četvrtak, 22. jul 2004. godine
Berane su proslavile Dan opštine bez crnogorskih znamenja. U Herceg Novom bili su radikalniji. Sajam knjiga otvoren je uz Vostani Srbijo. Vatreni sam navijač Atletik Bilba, ali mi je budućnost draža. Ne razumijem građane Crne Gore koji više vole Srbiju nego svoju zemlju. Priča o novim državnim simbolima kao partijskim, jeftina je i neiskrena. Crveni crnogorski barjak, dvoglavi orao i pjesma ''Oj svijetla majska zoro'' ne pripadaju ni DPS-u ni SDP-u, nego su zaštitni znak Crne Gore bili vjekovima prije stvaranja bilo koje stranke. Mali, zapušteni narod, kako je Crnogorce prije 15 godina opisao kolega Miodrag Vukmanović, sporo uči lekciju o sebi. List Dan, anfilohije i zaštitnici ćirilice, ne znam od koga, maternji jezik nazivaju goveđim i pokreću kampanju protiv uvođenja predmeta crnogorski jezik i književnost. Toplo im preporučujem obnavljanje gradiva o uljudnom ponašanju na kojem god hoće jeziku.
Petak, 23. jul 2004. godine
Još mi je u očima dim sa roštilja, a u nosu oštar miris pljeskavice sa lukom, što sam ih pokupio na šetalištu pored Slovenske plaže u Budvi, prestonici crnogorskog turizma. Klica nove turističke strategije koja treba da otjera paradajz turiste a dovede bogatu klijentelu tu se nije primila. Plavu zastavicu na Slovensku ne bi postavila ni Prva proleterska u punom sastavu. Trešte narodnjaci, dim se vije, meso cvrči, bofl roba na svakom ćošku. Katastrofa na kvadrat. Jedna od atrakcija, majmunčić, sa kojim se djeca slikaju, kulira. Džungla je džungla, makar i na asfaltu. A ispred Starog grada promaja.
