Dostupni linkovi

Kuda sa haškim arhivama?


The Hague - zgrada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Photo: Vlado Azinović

Pred licem pravde: Suđenja za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije - Zajednički projekt Radija Slobodna Europa i Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje

Međunarodni sudovi za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande trebaju završiti s radom do 2010. godine. S približavanjem toga roka aktualiziraju se i pitanja budućeg smještaja, organizacije i dostupnosti ogromnih arhiva dvaju sudova. Ujedinjeni narodi su zbog toga formirali savjetodavnu komisiju stručnjaka koja bi trebala ponuditi najbolje rješenje.

Kada se radi o arhivu Tribunala za bivšu Jugoslaviju, temeljna je dilema da li ga smjestiti u neku od zemalja regije ili izvan nje. Pomenuta komisija Ujedinjenih naroda prošle je sedmice posjetila Bosnu i Hercegovinu kao jedno od mogućih sjedišta budućeg arhiva. No, kao što sugeriraju izvještaji naših novinara, ni u Bosni i Hercegovini, a ni u regiji ne postoji suglasnost o tome gdje s arhivom. Iz Sarajeva, Zagreba i Beograda javljaju se Marija Arnautović, Ankica Barbir - Mladinović i Zoran Glavonjić.

Arhiv Haškog tribunala sadrži milione dokumenata i desetine hiljada sati video i audio materijala. Takva arhiva zahtijeva posebne uslove čuvanja, kao i mnogo novca, što će svakako biti jedan od faktora kada se bude odlučivalo gdje će biti smještena nakon zatvaranja Suda u Hagu. Tribunalu je prioritet to da gdje god ova dokumentacija bude smještena treba da bude dostupna javnosti na području bivše Jugoslavije. Portparol Haškog tribunala Refik Hodžić:

Treba imati na umu da arhiviranje ovako obimne arhive, koja sadrži milione dokumenata, desetine hiljada sati video materijala, audio materijala, zahtijeva vrlo, vrlo posebne uslove za koje je potreban ogroman novac i da će to sigurno biti jedan od faktora koji će odrediti ovo pitanje.

Nakon što se u Sarajevu delegacija Savjetodavne komisije za arhive međunarodnih sudova Ujedinjenih naroda sastala sa članovima bosanskohercegovačkog predsjedništva, pokazalo se da tri člana kolektivnog šefa države imaju potpuno različite stavove o tome gdje ovaj važan arhiv treba biti smješten.

U Predsjedništvu BiH "za" i "protiv"

Mišljenje člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića je da arhiv ne treba biti smješten nigdje na području bivše Jugoslavije. Iz njegovog ureda navode dva razloga za ovakav stav. Miroslav Vujičić:


Jedan razlog je tehničke prirode, pošto u BiH ne postoji mogućnost, odnosno ne postoje uslovi da se tolika građa smjesti. Drugi razlog jeste politički - da slučajno ne bi došlo do zloupotrebe arhivske građe.

Jedan razlog je tehničke prirode, pošto u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku ne postoji mogućnost, odnosno ne postoje uslovi da se tolika građa smjesti. Ne znam koliko vam je poznato da i arhivi koji funkcionišu u Bosni i Hercegovini, funkcionišu u veoma teškim uslovima. I drugi razlog jeste politički - da slučajno ne bi došlo do zloupotrebe arhivske građe.

Predsjedavajući bosanskohercegovačkog predsjedništva, Željko Komšić, smatra da arhiva Međunarodnog suda u Hagu treba kompletna biti prebačena u Bosnu i Hercegovinu. Komšić je i ranije više puta ponovio ovakav stav upravo zbog činjenice da se najveći broj predmeta koji se vode pred Haškim sudom odnosi na zločine počinjene u Bosni i Hercegovini:

I što najveći broj predmeta se tiče Bosne i Hercegovine. Pa čak u tom arhivu se, ja mislim, nalazi najveći broj dokumenata koji potiču iz Bosne i Hercegovine - vezani su za predmete koji se tiču optuženih za ratne zločine.

Haška arhiva historijsko je blago Bosne i Hercegovine, navodi direktor Istraživačko - dokumentacionog centra Mirsad Tokača. Taj arhiv u mnogim dimenzijama može uticati na budućnost, prije svega na njegovanje kulture sjećanja, u kojoj će mlade generacije moći da nađu istinu i fakte, kaže on:

Dakle, pored memorijala, vi imate jedno mjesto okupljanja ljudi, vi imate mjesto za istraživače, vi imate mjesto gdje novinari mogu doći i koristiti - dakle mediji, javnost generalno - dijelove građe koja nije tajna ili koja nije pod određenom restrikcijom. Vi imate mogućnost da generacijama djece koja dolaze u Bosnu i Hercegovinu pokažete, zapravo, šta se događalo i šta rat proizvodi. Jer nije nama arhiv potreban samo da kažemo šta se desilo, nego da preventivno djelujemo, da spriječavamo sukobe, da objašnjavamo šta znači tragedija rata.

Arhiv Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nakon zatvaranja Suda 2010. godine biće potreban domaćim sudstvima i drugim pravosudnim organima u svijetu. U Savjetodavnoj komisiji za arhive Ujednjenih naroda smatraju da je uloga ove dokumentacije velika i sa historijskog aspekta, ali i s aspekta pomirenja nakon svega što se desilo u regionu.

Tko bi financirao arhiv?

Direktorica nevladine udruge DOKUMENTA, Vesna Teršelić, kaže da je najsklonija rješnju da se dokumentacija Haškog suda smjesti u regiji:

Tu jeste naša povijest. Dakle, u regiji imamo pravo na to da nam dokumentacija bude blizu. Tu mi se, možda, najsnažnijom čini argumentacija koju čujemo iz Sarajeva. Pitanje je jedino sadašnjih uvjeta - a u Bosni i Hercegovini je dosta napeta situacija i ponovo se i zvecka oružjem. Pitanje koje je vrlo osjetljivo je pitanje fizičke zaštite.

Mislim da je stoga nužna široka javna rasprava, a i detalji oko financiranja samog projekta jer bi, kaže, ponuda grada Haga mogla Haškom tribunalu biti jako zanimljiva:

Oni nude grad u kojem je tu sada Međunarodni kazneni sud i nude sredstva kojima će omogućiti dostupnost i čuvanje te dokumentacije. Pa je onda pitanje što to nude u Sarajevu - da li nude zgradu, da li nude sredstva iz državnog proračuna kojima će barem dio tekućih troškova pokrivati? To je velika institucija koja će imati puno zaposlenih osoba - i to košta.

I povjesničar Igor Graovac više bi volio da se golema dokumentacija Haškog tribunala smjesti negdje u regiji, a ne u udaljenijim europskim centrima u koje bi, kaže, mogla putovati samo bogata istraživačka elita, čime se gubi smisao:

Možda je najprihvatljivija Bosna i Hercegovina kao mjesto u kojem bi se čuvala cjelina. Samo je onda to ogromni financijski problem - ko bi to sortirao, kako bi bilo dostupno, po kojim kriterijima. Hrvatska za sada nije izrazila nikakvu želju u tom pogledu, osim možda vraćanja vlastite dokumentacije. Ali onda se time kljaštri ukupna dokumentacija i vrlo teško će biti onda raditi neke spoznaje i time se uskraćiva mogućnost da vidimo dokumente drugih strana koje su bile u ratnom sukobu. A po logici stvari bi trebalo vratiti svakoj državi, a onda napraviti fotokopir ili neke oblike da se može istraživati Haški sud kao takav, jer ako se rascijepi, neće se nikada više moći rad Tribunala u cijelosti sagledavati.

Ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, Stjepan Ćosić, ističe da struka sigurno ne bi dopustila cijepanje arhiva Haškog tribunala:

Smatram da bi to trebalo ostati cjelovito. Smatram da je Hrvatska također posebno zainteresirana za to gradivo, da bi bilo dobro, možda, da to bude u Hrvatskoj ako se za to steknu uvjeti. Ali, moje mišljenje je da bi najbolje bilo da to ostane u Hagu jer čisto sumnjam da će se te zemlje, članice moći dogovoriti. Ja mislim da nema argumenata zašto bi se to prepustilo nekoj drugoj zemlji. Zašto bi to bilo u Beogradu ili u Sarajevu ili u Skoplju ili ne znam gdje, a ne, recimo, u Zagrebu ili u nekom gradu u Hrvatskoj?

Istoričari i pravnici u Srbiji slažu se u oceni da je arhiva Haškog tribunala važna za sve zemlje u regionu, ali smatraju da nije najbitnije gde će se ona posle zatvaranja Suda 2010. nalaziti, već da svim zainteresovanim bude omogućen pristup dokumentaciji.

Beograd nije protiv ahriva u Sarajevu ili Zagrebu

Bruno Vekarić, iz Tužilaštva Srbije za ratne zločine, kaže za naš program da su toj instituciji kad je lokacija u pitanju prihvatljive sve opcije:

To pitanje treba drugačije konstruisati: ko će imati pristup tim arhivama, jer to je od suštinskog značaja, dakle ko će moći da raspolaže svim tim dragocenim podacima? Dakle, važno je da imaju tužilaštva u regionu pristup arhivama, jer od njih mogu da formiraju predmete koje će ubuduće voditi na lokalnim sudovima.

U današnje vreme, kada su elektronski mediji i komunikacije na tako visokom nivou, zaista to pitanje treba drugačije konstruisati: ko će imati pristup tim arhivama, jer to je od suštinskog značaja, dakle ko će moći da raspolaže svim tim dragocenim podacima? Dakle, važno je da imaju tužilaštva u regionu pristup arhivama, jer od njih mogu da formiraju predmete koje će ubuduće voditi na lokalnim sudovima. Nama su sve te varijante prihvatljive, dakle i da bude Sarajevo i da bude Zagreb. Naravno, najviše bismo voleli da je to u Beogradu, jer imamo nekako osećaj da bi sa njima mogli ubuduće u našem radu da se koristimo.

Vekarić smatra da bi za trajno arhiviranje dokumentacije, naprimer u Hagu, Ujedinjene nacije trebalo da izdvoje dosta novca i da bi praktičnije bilo da se takav arhiv nalazi u zemljama regiona:

Gde su takvi zločini ili počinjeni, ili gde se nalazi, recimo, neka organizacija ili, pak, institucija koja bi sa tim mogla da raspolaže. Zašto ne bi, recimo, takav arhiv bio pri Dokumenatcionom centru Ministarstva pravde Srbije, ili Tužilaštva za ratne zločine, ili Fonda za humanitarno pravo? Stvarno je, dakle, ko će dati podršku da se od tog arhiva napravi građa iz koje će se formirati i budući predmeti, ali isto tako to će biti građa za brojne naučne radove, istraživanja, analize svega onoga što se dešavalo u Haškom tribunalu.

Branka Prpa, direktorka Istorijskog arhiva Beograda, kaže za naš program da bi najbolje bi bilo da dokumentacija Međunarodnog suda za ratne zločine trajno bude smeštena u Hagu:

Ja sam za jedno praktično rešenje - da se arhiv formira tamo gde je Haški tribunal postojao, da posebnu dostupnost, uključujući i mikrofilmovanje građe, imaju zemlje regiona za koje je bio vezan postupak Haškog tribunala i da na neki način ta sva dokumentacija bude na jednom mestu zato što je mnogo štetnije za buduće istoričare i istoriografiju i istinu o onome što se zaista dogodilo devedesetih ako se građa rasparča, ne samo za zemlje koje su vezane za Haški tribunal nego i za Ujedinjene nacije - i zato što bi bilo kakva mogućnost budućeg istoričara da rekonstruiše ono što je bilo na Haškom tribunalu u celini bila potpuno i apsolutno fizički nemoguća.”

O mogućnosti da arhiva bude u nekom od gradova bivše Jugoslavije, Prpa kaže:

Recimo da je Beograd - šta bi ovi iz Sarajeva i Zagreba ili iz Prištine mislili na tu temu? Ili ako je u pitanju Sarajevo, što bi ovi drugi mislili? Hajde, nađite mi vi taj grad gde mislite da bi ceo region pristao da ta građa bude objedinjena. Ako vi možete da smislite, svaka čast - evo ja ću da vas podržim.”

Branka Prpa zaključuje da se ovo pitanje mora rešiti na pravi način jer je arhiva Haškog tribunala od velikog značaja:

Pre svega zato što će se preko nje detaljno rekonstruisati ne samo ono što je pitanje ratnih zločina koji su počinjeni u poslednjoj deceniji 20. veka nego i politički kontekst.

Izvještaj komisije stručnjaka pred Vijećem sigurnosti krajem godine

O važnosti arhiva Haškog tribunala, i posebno o njegovoj dostupnosti, za program Pred licem pravde, govorio je i prvi tužitelj Tribunala Richard Goldstone:

Arhivi prvenstveno sadrže istorijske činjenice od ključnog značaja za sve zemlje u slučaju bivše Jugoslavije, kao i u slučaju Ruande. Takođe su veoma bitan izvor za istoričare ne samo u ovim zemljama nego i u ostatku svijeta. Mislim da arhiv treba biti što više dostupan, ali ne želim da spekulišem o tome kako će koja zemlja da postupi. Što se tiče javnih dokumenata, pristup može imati svako ko ih treba i ko ih želi. Trebalo da budu dostupni do te mjere da se mogu naći na web stranicama.

Dr. Erik Ketelaar, profesor arhivistike na Sveučilištu u Amsterdamu, voditelj je komisije koju su utemeljili Ujedinjeni narodi i koja će na kraju preporučiti kako organizirati i gdje smjestiti arhiv Haškog tribunala. Na kraju će presuditi više faktora, a upravo okončan posjet Sarajevu ukazao je na osjetljivost procesa koji će prethoditi donošenju te odluke, kaže za program Pred licem pravde dr. Ketelaar:

U samom Predsjedništvu jedan član je protiv da se arhiv smjesti u Bosni i Hercegovini, dok druga dva člana, uz određene uslove, favorizuju tu opciju. Različite strane imaju različita mišljenja i mi moramo to iznijeti na zajedničkom sastanku sa predsjednikom i kolegama nakon što završimo cijeli proces. Ne možemo da odlučimo samo na osnovu sastanka u Sarajevu. Jasno je da u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama ima mnogo ljudi koji su emotivno uključeni i arhiv vide kao neki simbol kome žele da imaju pristup. U nekim slučajevima ne radi se samo o pristupu, već arhiv žele u svom glavnom gradu ili državi. Moramo naći rješenje koje je, prije svega, prihvatljivo samim Ujedinjenim nacijama. Naš izvještaj će biti dostavljen arhivarima, koji će zatim morati da dostave vlastite prijedloge. Isti će biti predat i Savjetu bezbjednosti na konačno odlučivanje na kraju ove godine.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

XS
SM
MD
LG