Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Tjedan u znaku tragedije vatrogasaca


...U Hrvatskoj se ne osjeća da izbori kucaju na vrata. Poginuli vatrogasci u prvom su planu. Rodbina se ne miri s činjenicom da uhapšeni recepcionar bude žrtveni jarac, jedini odgovoran. Prstom upiru u Dražena Slavicu, županijskog vatrogasnog zapovjednika. Opet zapovjedna odgovornost...

Nela Vlašic, pomocnica glavnog urednika Novog Lista

Subota, 1. rujna 2007. godine

Veselim se prekrasnome danu koji je osvanuo nakon nekoliko kišnih. Dva tjedna godišnjeg odmora, jednostavno mi ovaj put nisu bila dovoljna. Nekako sam se nevoljko vratila poslu i zato uz jutarnju kavu davim kćer da odemo na Krk, u sestrinu vikendicu, i bacimo vjerojatno posljednji kupanac ove godine. I ona je premorena. Moja je Morana građevinarka i ovo je ljeto radila udarnički. Lidl u Gospiću, sportska dvorana na Rabu, škola u Zadru, a sad ju čeka i projekt benzinske crpke na riječkoj zaobilaznici. Ugrabila je tek jedan slobodan vikend i provela ga s dečkom na Visu. Vis obožava, Krk ne voli – zbog gužve.
Grabi volan moje toyote, nervira je, kaže, moja prespora vožnja i strah od vijadukta nad Bakrom. Ona je Fanđo – na tatu, a ja volim laganicu starom, dobrom, Jadranskom magistralom.
Već ujutro odustajem od čitanja novina kod kuće. Čitat ću na plaži, odlučujem, pa ambiciozno u torbu za more trpam čitav kup. Uspijevam zbog burina, koji mogućim čini sunčanje u podne, ali nošenjem listova onemogućava čitanje na puntarskoj plaži, pogledati tek naslove. Dominiraju tekstovi o požaru na Kornatima. Šest vatrogasaca živo je izgorjelo. Šokirana, buljim u strašne fotografije sedmorice teško opečenih, kojima zagrebački i splitski liječnici daju male šanse za preživljavanje. Na Kornatu u Šipnatama gorila je trava i makija i nikome nije jasno kako je došlo do ove tragedije. Stradanje vatrogasaca u sjenu je bacilo senzacionalno otkriće mladog hrvatskoga znanstvenika, genetičara Tomislava Domazeta Loše. Uz pomoć bio-informatike dokazao je da se može rekonstruirati kompletan evolucijski put svake žive vrste. Kćer je Domazetom fascinirana. Gledam ju kako, boreći se s burinom, guta tekst u Novome listu. Iz Punta se vraćamo kasno navečer, taman da odgledam posljednje vijesti. Uhapšen izazivač požara. Dvadesetogodišnjak, sezonac, recepcioner, Paško Petrina, nehajno je odbacio opušak cigarete.

Nedjelja, 2. rujna 2007. godine

Spavam do kasno. Nedjeljom imamo samo popodnevni kolegij – onaj u 14 sati, pa se mogu opustiti. Nevolja je jedino što danas i čitav naredni tjedan ja radim naslovnicu. Pokušavam imati pregled igre. Vijesti, portali i novine vrve zahtjevima da se iznađu krivci za besmislene smrti golobradih mladića na kornatskome kršu. Od zadobivenih ozljeda u Zagrebu je preminuo i Ante Crvelin, dvadeset-četverogodišnji mladić, čijeg je oca Ivicu vatra progutala već prvi dan. Odgađam odlazak u Novi list. Želim na miru pogledati Svjetsko atletsko prvenstvo u Osaki. Skače moja prezimenjakinja, Blanka Vlašić. Na žarko crvenom dresu ima crni flor za poginule vatrogasce. Srce mi luđački tuče, kako je tek Blanki. No, Blanka suvereno preskače, prvo 203 centimetra iz prvoga pokušaja, a potom i 205. Prva je! Plače, plačem i ja. Hormonalno osjetljive godine a – zafrkava me kćer! Odlučujem da na naslovnicu stavim samo zlatnu Blanku i najavu nacionalnog dana žalosti.

Ponedjeljak, 3. rujna 2007. godine

Ozbiljna glazba na radiju. Meni godi dok se ujutro spremam za posao. No, ne godi mi povod. Hrvatska tuguje za poginulim vatrogascima. Na komemoraciji u Šibeniku eksces. Nakon govora predsjednika Mesića digla se sestra najmlađeg poginulog vatrogasca, Marka Stančića, i kroz suze viknula: "Ovo je ubojstvo, moj je brat imao šesnaest i pol godina i ni po jednom zakonu nije smio biti u helikopteru s vatrogascima". Markovoga tatu Dinka odvozi prva pomoć s komemoracije. Ja opet plačem. Ima li strašnije stvari od toga da doživiš smrt djeteta. Ovo zbilja nema veze s klimakterijem. Poslijepodne pogrebi u Šibeniku i Tisnom – uplakani vatrogasci na posljednjoj straži, majke grle kovčege. Prestrašno!

Utorak, 4. rujna 2007. godine

Oko Šibenika u pola sata buknulo čak pet novih požara. Vjetar je opet ometao gašenje, ali je na sreću sve prošlo bez novih ljudskih žrtava. U Hrvatskoj se ne osjeća da izbori kucaju na vrata. Poginuli vatrogasci u prvom su planu. Rodbina se ne miri s činjenicom da uhapšeni recepcionar bude žrtveni jarac, jedini odgovoran. Prstom upiru u Dražena Slavicu, županijskog vatrogasnog zapovjednika. Opet zapovjedna odgovornost. U Vodicama pokapaju još dvojicu mladića. Devetnaestogodišnjeg Gabrijela Skočića i osamnaestogodišnjeg Hrvoja Strikomana. Ukupan broj žrtava penje se na osam. Uzroci tragedije još se ispituju, a rezultate najavljuju za kraj tjedna.

Srijeda, 5. rujna 2007. godine

Danas je mojoj Gogi, urednici Gradske, rođendan – 48. "Ma nemoj", kaže mi u jutro moja osamdesetogodišnja mama, tražeći Gordanin broj da joj čestita. "Tako puno – nikad joj ne bih dala toliko godina". Smijem se maminoj opservaciji i zamatam dar. Crnu suknju i sivo-bijelu ešarpu. Sivo je "in" ove sezone, Goga, godinama usprkos, voli sve što je trend. Lijepim srebrnu mašnu na omot i jurim na feštu u Gradsku. Bože, koliko lijepih, mladih ljudi radi u "Novom listu". Svjestan toga postaješ tek kad ih okupiš na jednome mjestu. Da me moja Morana vidi ovako raznježenu, rekla bi: "Stvarno si ostarjela, mama, kad su ti svi mladi ljudi lijepi!"
Poslijepodne zove Vedrana Rudan. Njen je Ljubiša negdje nabavio kozlića, pa ih zanima jesam li za peku u subotu, u njihovu vrtu na Trsatu. Doći će i Pero i Lela iz Zagreba, mami me. Ne znam. Nećkam se. Rado bih opet zbrisala na Krk, ako bude lijepo vrijeme da ugrabim posljednje trzaje ljeta.
Predvečer stiže vijest da je u Zagrebu preminuo i deveti vatrogasac, devetnaestogodišnjak Josip Lučić. Dopisnica iz Šibenika, Zorana Lazinića, napravila je odličnu temu o tome koliko vrijedi život gasitelja. Nećete vjerovati, vrijedi bijednih 50 tisuća kuna. Toliko će, naime, osiguranje isplatiti rodbini poginulih vatrogasaca. Zoranin tekst zbog socijalne osjetljivosti zaslužuje naslovnicu.

Četvrtak, 6. rujna 2007. godine

Jutro započinjem još jednom odlukom kako ću prestati pušiti. Dišem k'o asmatičar. Odluka se topi uz miris kave i Frlaničin tekst o preporuci američke Vlade turistima koji putuju u Hrvatsku. Preporučuju im, naime, da se cijepe protiv tifusa i sobom nose filtere za vodu. Ima li kraja američkoj gluposti. Hrvatska je u Evropi, ej!
Zove Zlajo Dizdarević iz Sarajeva. Dolazi krajem mjeseca u Istru. Dogovaramo susret, već se dugo nismo k'o ljudi nadivanili. Jedna sarajevska izdavačka kuća nudi mu objavljivanje zbirke njegovih kolumni u Novome listu. Može li, pita –može odgovaram! Tijekom dana stiže vijest da se broj žrtava požara popeo na jedanaest. Još su samo dva ozlijeđena živa. Policija ipak hapsi glavnog šibenskog vatrogasca, Dražena Slavicu.

Petak, 7. rujna 2007. godine

Budim se ukočenog vrata. Vani kiši. Sva je sreća da se moja maserka – Ruskinja iz Ukrajine, udata za Hrvata, vratila s godišnjega na Jalti. Nadam se da moj termin petkom nije ustupila nekome drugom. Alla je čudotvorka. Radujem se njezinome povratku, iako znam da će me kritizirati jer nisam dovoljno plivala, šetala, opuštala se i pravilno jela. O cigaretama neću ni govoriti. Obično joj kažem: "Alla, oprezno sa savjetima, da ja vas slušam i sve to redovno činim – vi mi ne biste ni trebali. I što onda, propao bi vam biznis."
U redakciji me zatiče vijest kako je Dražen Slavica priveden istražnome sucu koji će odlučiti o tome ostaje li u pritvoru ili će biti pušten. Recepcioneru je odredio jednomjesečni zatvor. Istraga o uzrocima tragedije još nije okončana, Sanader se pravda temeljitošću. Preostala dvojica ozlijeđenih u splitskoj bolnici još uvijek su u životnoj opasnosti.
Večeras je na Trsatskoj gradini Željko Vukmirica. U srpnju me je s "Povijesti moje gluposti", monodrame koju izvodi već tridesetak godina, potjerao pljusak, kao uostalom i s Brijuna, s posljednje Šerbedžijine predstave. Hoće li i večeras padati, ne znam, Bruno mi je rezervirao karte, pa ću riskirati, ako naslovnica bude gotova na vrijeme. Treća sreća!
XS
SM
MD
LG