Dostupni linkovi

Roditelji LBGT dece oglasima u medijima protiv homofobije


Deco, volite koga želite
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:04:33 0:00

Deco, volite koga želite

“Ja, Gordana Perunović Fijat, ne odričem se svoje dece ni po koju cenu i ni zbog kog razloga, odobravam svaku njihovu odluku koga će voleti i želim im da život provedu kako najbolje znaju.”

U dnevnoj štampi u Srbiji ovih se dana mogu pročitati mali oglasi poput ovog, uokvireni duginim bojama. Roditelji na taj način poručuju da se ne odriču svoje dece zbog njihove seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Reč je o kampanji "Ne odričem se", koju su podržale brojne javne ličnosti, organizacije i građani, a čiji je cilj edukacija društva i ohrabrivanje roditelja da prihvate svoju decu i podrže ih da budu ono što jesu.

O tome zašto je odlučila da objavi oglas podrške svojoj ćerki, te sa kojim se problemima u porodici, ali i široj zajednici suočavaju LBGT+ osobe, za Radio Slobodna Evropa (RSE) govore Gordana Perunović Fijat i aktivista organizacije “Da se zna” koja se bavi pravnom i psihološkom podrškom LGBT+ osobama, Aleksandar Savić.

RSE: Zbog čega javna podrška i kome se obraćate?

Perunović Fijat: Obraćam se javnosti jer imamo roditelje koji se odriču svoje LGBT dece. To je po mom mišljenju zastrašujuće. Obraćam se svima koji pročitaju oglas koga će to negde emotivno dirnuti, kao što je dirnulo mene kada sam videla oglase drugih majki. Obraćam se svima, neki da razmisle, neki da možda nađu neki odgovor. Šaljem poruku da svoju decu treba voleti jer deca vole nas.

RSE: Ovo nije jedini ovakav oglas koji je izašao u dnevnoj štampi. Zapravo je reč o kampanji "Ne odričem se", kako je počelo?

Savić: Ideja kampanje je potekla od (marketinške) agencije „McCann”, koja je nama donirala kao nosiocima. Ideja je da se poigra sa srpskom tradicijom. Verovatno su svima nama roditelji bar jednom u životu rekli da će da nas se odreknu preko novina, iako to u realnom životu nema nikakvu pravnu težinu. Upravo zbog toga smo rešili da ciljamo na roditeljske emocije jer kažu da je roditeljska ljubav bezuslovna.

Neretko se ispostavi drugačije kada ne ispunimo njihova očekivanja. Onda roditelji posrnu u svojoj obavezi da nas bezuslovno vole, pogotovo kada se radi o stvarima na koje mi ne možemo da utičemo. Ideja kampanje je bila da aludiramo na roditeljsku ljubav, ne samo na ljubav roditelja LGBT+ dece, nego na sve koji nisu bili najbolji roditelji svojoj deci kada su trebali da budu. Aludiramo i na sve ljude koji su roditelji, a istovremeno su homofobični i transfobični.

RSE: Kakvo je tvoje iskustvo?

Savić: Kada sam bio mali i kada sam saznao šta znači gej, to je bilo pod nekim velom tajni. Nisam mogao da zamislim da moji mama i tata ne znaju da sam gej ili da sutra imam partnera o kojem oni ne mogu da znaju, a da je on meni zaista važan u životu. Tako da sam se autovao negde pred kraj srednje škole. Pre toga moji roditelji nisu ni registrovali ili nisu shvatali ozbiljno kada sam im par puta nešto rekao. Onda sam rešio da prvo kažem mami, koja je to prihvatila prilično OK. Tata je malo imao problem da prihvati.

Roditelji vole svoju decu, ali isto tako vole da se njima pohvale i da se negde takmiče sa drugim roditeljima. Ovo je za njega bio minus u tom nekom širem svetu. I mislim da je on i dan danas u nekom procesu prihvatanja, ali je to neka OK reakcija. Ne mislim da mu je to plus kao roditelju, naprotiv, ali eto popravlja se. Ostatak porodice je bio prilično strava, moj stariji brat, sestre, bake i deke.

RSE: Kakve je reakcije izazvala kampanja i kakvih je oglasa do sada bilo?

Savić: Možda je najzanimljiviji oglas mame i tate Kovačević. Oni imaju dva sina koji su gej i ćerku koja je biseksualna. Oni u potpunosti prihvataju svoju decu, podržavaju ih i vole ih. I reakcije su upravo takve, u 95 posto slučajeva one su izuzetno pozitivne. Kampanju je podržao ogroman broj javnih ličnosti, novinara, novinarki, pevačica i dobila je ogromnu vidljivost.

Neki su mislili da su ljudi iz kampanje izmišljeni. Rekli su nam da je kampanja super, ali da je šteta što nismo mogli da pronađemo prave ljude. Mislili su da je Gordana, zato što je njeno prezime Fijat, izmišljena. Kada smo im rekli da su to istinski ljudi, bili su još više oduševljeni.

Naravno, uvek ima ljudi kojima tu nešto nije OK. Neki su pitali zašto oni ne daju oglas u novine da vole svoju strejt decu. Niko tome ne staje na put i svako treba da voli svoje dete, svaki dan. To zapravo i jeste poruka, da se ne radi samo o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, nego i o svim drugim ličnim svojstvima.

RSE: Gordana, zašto je toliko čudno da vi postojite i da možete dati jedan ovakav oglas?

Perunović Fijat: Mi smo konzervativna sredina i društvo. Roditelji se odriču sina koji je našao partnerku koja ima dete iz prvog braka. Roditelji se odriču ćerke zato što je našla razvedenog čoveka, čoveka druge vere, druge nacije, drugačije boje kože, tradicije, pa kud se ne bi odrekli i svoje dece koja su sklona istom polu?

Onda je valjda čudno što ja podržavam svoje dete. Mene moja deca podržavaju i mi smo dobar tim. Dosta vremena smo nas troje proveli u ekipi, navikli smo jedni na druge i jedni druge podržavamo.

Strah od odbacivanja

RSE: Poruka deci je da vole koga žele. Gde su u društvu u Srbiji prepreke za to?

Perunović Fijat: U velikoj konzervativnosti sredine, u tome što se ljudi užasavaju tuđe sreće i odmah je proglašavaju za nešto ludo i bolesno. Velika prepreka je i strah roditelja, rođaka, braće i sestara da će oni biti odbačeni od sredine. Strah svih roditelja je da će im dete biti odbačeno, ali roditelji se boje i za sebe, za svoju zonu komfora, naviknutog života, da njih neko ne proziva kako su omanuli kao roditelji, da su pogrešili u vaspitanju. A plaše se i konkretnih sankcija, nasilja iz svoje okoline, pogotovo u malim mestima.

RSE: Da li ti možeš da voliš koga želiš, onako kako želiš?

Savić: U nekom neformalnom smislu, verovatno da mogu. Pitanje je koliko je naša bezbednost ugrožena ako izađemo sa partnerom i držimo se za ruke, iako to možda nije nužno moja preferenca. Ali, ako to može da radi strejt par, trebalo bi da može i istopolni par. Međutim, to vrlo često može da bude povod za maltretiranje.

Imali smo jedan slučaj u KST-u (klub u Beogradu), gde su se dve devojke poljubile i onda su ih muškarci maltretirali, a obezbeđenje je odbilo da ih zaštiti, pa je onda i mama jedne od tih devojaka morala da dođe.

RSE: Da li si ti imao takvih iskustava?

Savić: Iz nekog čudnog razloga, nisam. Iako volim da se autujem na taj način ljudima, nisam nailazio na negativnu reakciju. Mislim da tu ima i tog momenta da nekad ljudi vide da se ne plašite, pa su onda oni uplašeni kako ćete da reagujete ako vam nešto kažu.

RSE: Sa svojim detetom ste od početka bili otvoreni, kako se sećate trenutka kada vam je rekla?

Perunović Fijat: Sećam se jako lepo. Ona je tada bila na prvoj godini studija, tek što je počela jesen. Pozvala me je da dođem za vikend da se družimo. Išle smo u bioskop, pa u restoran i u toku jela mi je rekla da ima devojku. Rekla sam joj da znam. Primeti se to ako majka pažljivo gleda. Onda smo navikle da pričamo otvoreno i nema problema.

RSE: Jeste li imali dilemu da li da to podelite sa svojom okolinom?

Perunović Fijat: Nisam imala nikakvu dilemu jer nisam rekla nikome. To sam prepustila svojoj kćerki, neka ona kaže kome hoće. Nemam ja šta uz kafu da pričam o tome sa svojim drugaricama ili drugarima. To je njena privatna stvar. Ako hoće, može da kaže kome hoće, ako ne oseća poverenje u tu osobu, ne mora da kaže. Ona ima dosta dobre filtere i ljude koji su loši, po bilo kom osnovu, veoma lako odstranjuje iz svoga života. Ljude koji joj prijaju, veoma lako privlači u svoj život.

RSE: Kako je oko tebe, posle porodice, reagovalo okruženje?

Savić: Moje drugarice i drugovi su zaista reagovali OK. Za ljudima koji su tada prestali da se druže sa mnom, stvarno ne žalim i toga se jako slabo sećam. Meni je to bio važan momenat jer sam od tog trenutka mogao njima da se požalim na probleme koje sam imao, mogao sam da razgovaram o njima. Od kada znam da sam gej, odnosno kada sam spoznao da je to nešto što ljudima nije uobičajeno, živeo sam u strahu da neću moći da budem ono što hoću i da će ljudi do kojih je meni stalo imati loše mišljenje o meni.

Gordana Perunović Fijat i Aleksandar Savić
Gordana Perunović Fijat i Aleksandar Savić

Retki primeri prihvatnja

RSE: Zbog čega si imao taj osećaj?

Savić: Zato što sam shvatio da ljudi tako percipiraju LGBT+ osobe. A sa druge strane sam bio svestan da to nisam mogao da promenim kod sebe. I to je bilo strašno opterećujuće osećanje. Već u to vreme je postojala serija Vili i Grejs, koja je za mene bila jako važna, koliko god to nekome danas zvučalo suludo, to je serija kroz koju sam ja shvatio da to nije ništa strašno. Svaki put kada sam se autovao nekome, za mene je to bilo jedno novo olakšanje. Najvažnije je kada to priznaš sam sebi i roditeljima.

Nažalost, i kada radimo u organizaciji sa ljudima, negativna reakcija roditelja je uobičajena stvar. Mnogo su retki primeri kao što je Gordana. Ali, kada vi osetite da su vaši roditelji OK sa tim, da vas, ako ništa drugo, nisu izbacili iz kuće, i da ulaze u taj proces jer žele da se bore s tim, je strašno važna stvar.

Ukoliko pričamo o inicijalnoj negativnoj reakciji koja nije ekstremna, i ona je teška zato što nekada roditelji kažu da je to OK, pa za dva meseca nije, pa onda naiđu neki različiti momci i ne umeju baš da se nose sa tim. To jeste ljudski, ali za decu je to jako stresno. Onda ni deca ne znaju kako mogu da žive, kako ne mogu, da li smeju da odu na neki LGBT događaj, plaše se da li će ih neko videti i reći roditeljima. Onda roditelji prihvate jedan deo, a neki drugi deo ne prihvataju. To je strašno emotivno stresno.

Postoje i roditelji koji svoju decu žele da leče, da ih šalju u manastire, ispisuju ih sa fakulteta, vrše nad njima nasilje. Onda to bude okidač za šire nasilje u porodici. Ako neko od članova porodice podrži, onda su i oni krivi. To može da ostavi strašne posledice na celu porodicu.

Društvo mržnje i nasilja

RSE: Da li je uzrok tome samo konzervativna sredina?

Perunović Fijat: Nažalost, nije. Svi konzervativni ljudi jako dobro prihvataju najnoviji model mobilnog telefona i uopšte se ne bune zbog raznih stvari koje su sve naprednije. Ljudi se bune jer izlaze iz svoje zone komfora, iz onoga na što su navikli, pogotovo u porodici. Naš konzervatizam se pre svega ogleda u porodici. Društvo u kome živimo je takođe konzervativno i ne može porodica to da izbegne.

Isto tako, društvo je napunjeno tolikom količinom mržnje i agresije, toliko besa da ljudi samo traže na kome će da se iskale. To vidimo kada otvorimo koje god hoćete novine, ovaj ubijen, ovaj prebio ženu, ovaj ubio ženu. Nasilje je sa svih strana i ono je, neću da kažem dozvoljeno jer nije, postoje zakoni ali se oni slabo i sporo primenjuju. Nasilnik je uvek tu blizu, a oni koji brane i spasavaju, negde daleko.

Porast broja prijava nasilja

RSE: Organizacija "Da se zna" beleži slučajeve fizičkog i verbalnog nasilja nad pripadnicima LGBT+ populacije. Koliko ih je bilo od početka godine?

Savić: Ne bih mogao da dam brojku za ovu godinu jer se izveštaji prave za godinu unazad. Ali, ono što je jako važno jeste da raste broj ljudi koji prijavljuju nasilje. I dan danas živimo u Srbiji u kojoj bi se po statistici evidentiranih slučajeva ispostavilo da imamo manje napada motivisanih homofobijom i transfobijom, nego recimo Švedska. To je nemoguće.

Ali, važno je da imamo porast ljudi koji se obraćaju našoj organizaciji, a onda preko nas tužilaštvu, policiji ili nekoj drugoj nadležnoj instituciji. I onda ulaze u proces kada se suočavaju sa svojim posttraumatskim stresom, i svim stvarima koje dolaze nakon takvog nasilja, i vraćaju se svojim životima. To i jeste najvažnija stvar koju radimo. Mi smo tu da im pružimo i pravno savetovanje i psihološku podršku. Imamo više načina i zaista se borimo da to obezbedimo svim ljudima kojima je potrebno.

Sudovi ne prepoznaju zločin iz mržnje

RSE: Koliko je slučajeva nasilja procesirano?

Savić: To je najveći problem. Postoji nešto što se zove član 54a u Krivičnom zakoniku, zločin iz mržnje, koji postoji da bi prepoznao zločine motivisane mržnjom prema nekim ličnim svojstvima, zbog seksualne orijentacije, rodnog identiteta, pola, nacionalnosti, veroispovesti. On se koristi kao otežavajuća okolnost i usvojen je 2012. godine. Prvi put je prepoznat od strane sudstva 2018. godine, u decembru. Bilo je potrebno šest godina i to je, nažalost, jedini takav slučaj. Radimo na još jednom slučaju gde imamo mogućnost da se prvi put dobije zatvorska kazna za napad motivisan homofobijom i transfobijom. Videćemo kako će se to završiti.

RSE: Da li se vi plašite za svoje dete?

Perunović Fijat: Plašim se za svoje dete i za svoje drugo dete kada dođe u Srbiju. Plašim se za svu decu u ovoj zemlji jer uvek neki nasilnik može da se pojavi. Plašim se i za svoje prijatelje i za nas starije. Svako može biti napadnut jer se nekome ne sviđa. Dečka su napali jer je nosio majicu sa antifašističkim oznakama. Možda se i ja nekome ne svidim zbog boje kose, zbog naglaska, zbog obuće koju nosim ili zato što je neko imao loš dan.

Parada ponosa kao vesnik promena

RSE: Nasilja više nema na Paradi ponosa, ali tu mogućnost i dalje sprečavaju jake policijske snage. Koliko su se stvari promenile u poslednjih nekoliko godina?

Savić: Parada ponosa jeste jedan važan indikator. Stvari su se dosta promenile. Prošle godine je na Paradi prvi put bilo više učesnika nego policije. Broj policajaca je spao ispod 1.000 ljudi. Više nema ni sedam prstenova policije, čak su ljudi mogli slobodno da ulaze i prolaze. To jeste naš cilj. Mi ne smatramo da neko treba da nas štiti. Policija nije tu jer mi to želimo. Policija je tu zbog organizovanog nasilja.

I mislim da Parada sada u tom smislu postaje i politički protest, ali i slavljenje različitosti. Poprimila je zaista lep oblik i pozvao bih sve da 15. septembra, ukoliko su slobodni i ukoliko žele, dođu na Paradu, da probaju da osete taj duh. Ona u mnogome menja svest ljudi jer postoji toliko priča o Paradi i šta se na njoj dešava, a zapravo je to festival različitosti i ljubavi. Svi mogu da se osete prihvaćenim, mogu da uživaju, da pošalju svoju političku poruku. Mislim da to jeste suština svega.

Prajd u Beogradu: Moja sloboda je tvoja
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:13 0:00

Bez suštinske političke podrške

RSE: Koliko promeni doprinosi učešće političara na Paradi?

Savić: Mislim da je uvek važno kada ljudi koji su na važnim pozicijama daju legitimitet nekom događaju ili nekoj borbi, pa tako i LGBT+ pokretu. Na neki način jeste važno što u poslednje tri godine Ana Brnabić (premijerka Srbije) dođe na Paradu ponosa, dođe gradonačelnik i još neki ministri.

Međutim, moj lični utisak je da je to više deklarativno. Kada je nešto suštinski, onda to traje i tokom ostatka godine, a politička volja se ne vidi tako često. Sećam se kada je na pitanje da li podržavate neku vrstu registrovanog partnerstva naša premijerka, koja je i sama lezbejka, rekla da trenutno postoje znatno važnija pitanja kao što je Kosovo. To je nažalost diskurs u kojem mi živimo. Sve i da je to pitanje tako ekstremno važno za nas, registrovana partnerstva ne oduzimaju i ne štete borbi za održavanje Kosova kao srpskog, ma koliko to suludo zvučalo.

RSE: LBGT zajednica, deo javnosti u Srbiji, ali i svet pozdravili su dolazak Ane Brnabić na mesto predsednice Vlade i videli to kao šansu za promene. Da li se bilo šta promenilo?

Savić: Mislim da je super stvar da neki ljudi koji nikada nisu imali priliku da vide našu srpsku lezbejku na televiziji, mogu danas da je vide. I da je ona na takvoj funkciji, a da njena seksualna orijentacija nije uticala na to. Ona se sa druge strane ne krije, svi znamo ko joj je partnerka.

Sa druge strane, dve devojke koje su učestvovale u rijalitiju i otvoreno govorile da su lezbejke su puno više doprinele jer su se suprotstavile homofobiji, dok je naša premijerka izjavila da Srbija nije homofobična zemlja.

Lično bih voleo da premijerka preko cele godine bude ambasadorka onih LGBT+ ljudi koji nemaju vlast, koji ne mogu javno da govore o svojoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu. Ne mislim da je to jedina stvar kojom treba da se bavi, ali mislim da je jako važna.

Privilegije premijerke Brnabić

RSE: Šta vi sve ne možete zbog nepostojanja Zakona o istopolnim partnerstvima?

Savić: Ne možemo zajedno da podignemo kredit. To je vrlo praktična stvar, pogotovo za ljude koji su u vezama. Ne možete da usvojite dete. Imam prijatelje koji sada prelaze 50 godinu i to su njihove neostvarene želje. Osećaju da je njihovo vreme prošlo, da su se oni borili, ali da nisu uspeli da se izbore da imaju osnovno ljudsko dostojanstvo. Ne mogu da se posete u bolnici. Ukoliko vaš partner premine, nemate nikakvo pravo da njegovo telo preuzmete iz bolnice i sahranite, već o tome odlučuje njegova porodica. Stan u kojem ste živeli, koji ste zajedno gradili, nasleđuje šira porodica, koja možda i nije bila u njegovom životu. To su suštinski problemi. Ne radi se ni o kakvim nadpravima, već o bazičnom ljudskom dostojanstvu.

RSE: Ana Brnabić je nedavno sa svojom partnerkom dobila sina. Gde su tvoje prepreke za to?

Savić: Tehnički, to je moguće ukoliko imate dovoljno sredstava. Mislim da je velika razlika u privilegijama koje ima Ana Brnabić i koje ima Gordanina kćerka. Na kraju dana, uvek je reč o novcu. Ako odete u drugu državu, možete da naručite genetski materijal, koji nije tako jeftin. Možete u kućnim uslovima da izvršite veštačku oplodnju. U nekim državama bi ste mogli da izvršite oplodnju i na klinici. Pretpostavljam da je to uradila partnerka naše premijerke. Taj proces nije jeftin.

Sa druge strane vi se onda vraćate u zemlju u kojoj vaša partnerka zakonski nije prepoznata. Imate gomilu drugih problema, suočavate se sa sredinom i tako dalje.

Mislim da Ana Brnabić ima privilegije koje joj omogućavaju da joj ti problemi ne deluju kao važni. Sa druge strane, mislim da ovoj vlasti LGBT+ prava, kao i generalno ljudska prava, nisu na vrhu liste prioriteta. Naravno da postoje i drugi problemi, ali probleme ne treba rangirati. Davanje nekih bazičnih prava ljudima ne narušava pitanje Kosova ili ekonomska pitanja ili milion drugih stvari, koje neki smatraju važnim. Naprotiv. Ako rešimo to, onda mi kao LGBT+ ljudi, sem što se suočavamo sa milion gluposti zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta, možemo da pomognemo i nekim drugim ljudima, kao što to vrlo često radimo.

Regionalna solidarnost

RSE: Gde je Srbija u odnosu na zemlje u okruženju?

Savić: Jedine države u regionu koje imaju zakon o registrovanom partnerstvu su Slovenija i Hrvatska. Hrvatska je imala prvi Prajd godinu dana nakon našeg. Mi smo nakon toga imali dugu pauzu, a oni su nastavili pa su u tome otišli dosta dalje, ali je naravno dugačak put do potpune jednakosti. Slovenija prednjači. Crna Gora je na jako dobrom putu da vrlo brzo usvoji registrovano partnerstvo. Ostale zemlje su u liniji sa nama ili nešto malo iza nas. Mi se trudimo da se međusobno podržavamo, da budemo solidarni i da budemo lepa strana regionalne saradnje, da pokažemo da to jeste dobra i bitna stvar.

RSE: Inicijativa “Ne odričem se” se ovde ne završava, šta ćete još raditi?

Savić: Ideja je da otvorimo prostor za roditelje koji možda nisu kao Gordana, ali žele da dobiju podršku i potrebna im je pomoć, imaju pitanja. Mi smo otvoreni za njih svakog dana u okviru našeg savetovališta. Uskoro ćemo lansirati neku vrstu onlajn podrške jer nam se dosta ljudi obraća preko društvenih mreža i sajta, ali će ovo biti potpuno anoniman čet. Nastavićemo da radimo i sa medijima i sa roditeljima koji su ambasadori ove priče.

Intervju: Gordana Perunović Fijat i Aleksandar Savić
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:18:38 0:00
Direktan link

Roditelji, volite svoju decu

RSE: Šta biste poručili porodicama i deci koji su u strahu?

Savić: Ono što ljudi ne razumeju jeste da su seksualne orjentacije i rodni identitet razlike koje ne oduzimaju ničiju vrednost. Roditelji od dece ne treba da imaju velika očekivanja. Znam koja je očekivanja imala moja mama. Na kraju je najbitnije da budem dobar čovek i da budem sretan, i nije važno čime se bavite, ko ste i šta ste. Trudite se da to zahtevate od vaše dece i da im na tom putu pomognete. Vrlo često su vaša deca mnogo više spremna nego što mislite da budu tu za vas ukoliko vam nešto nije jasno, ali nemojte da ih gurate od sebe.

Perunović Fijat: Problem sa našom civilizacijom je što se roditelji izuzetno mešaju u život svoje odrasle dece. Smatra se da je mešanje roditelja prvi po značaju razlog za razvode brakova.

Dakle, roditelji, kada vam deca postanu punoletna, steknu pravo glasa i sva ostala građanska prava, probajte da ih posmatrate kao odrasle ljude. Samo to. Koga će da vole, da li će pri tome da pogreše, ili će da nađu pravu osobu, pa kroz sve to smo i mi prošli. Roditelji, volite decu. Deco, volite roditelje.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG