Dostupni linkovi

Politika previše kroji biznis


Đurđica Klancir

...Najveći oglašivači u mnogim našim medijskim kućama dobili su status svetih krava. O njima ili samo lijepo ili nikako. Ponekad tako lijepo da postaje i neumjesno. Možda bi Hrvatsko društvo novinara moralo pokrenuti nagradu za najudvorničkiji članak?...

Dnevnik za RSE vodila Đurđica Klancir, glavna urednica Business.hr u Zagrebu.

Subota, 23. kolovoz 2008.

Ponovno je vruće u Zagrebu: ne onako ugodno vruće, nego sparno. Najavljuje se nekakva kiša za popodne, zapravo nevrijeme. Takvo je bilo ovo ljeto u Zagrebu, neugodne vrućine, do 34 stupnja, a onda oluja, tuča, iznenadno zahlađenje. Moj sin Leon i ja obožavamo subotu, to je jedini dan koji je posve rezerviran samo za nas dvoje, ili troje, kada je moj muž doma. Danas nemamo velikih planova, idemo malo do centra, samo hodati Tkalčićevom ulicom, ok, možda ćemo malo skrenuti u naše omiljene knjižare s neizbježnim odjelima multimedije: Leon će baciti pogled na nove kompjuterske igrice, a ja na knjige. Uzalud mu pokušavam podmetnuti neku knjigu: on je jedanaestogodišnjak, odlikaš, obožava kompjuter, crtanje, snima filmove...koje naravno objavljuje na you tubeu. Matematika mu ide, a knjige... Odradi lektiru, doista pročita, ali ostalo... Mislim da su knjige zapravo prespore za njega, za njegov ritam. Povremeno pristane nešto pročitati, kaže, meni za ljubav. Navečer, kada ja uzimam knjigu prije spavanja, on uzima strip: prije Garfilda, sada Alan Forda ili reviju za kompjuteraše.Ograničavam mu vrijeme provedeno za kompjuterom, nastojim da ne gleda dnevnik, agresivne ili mračne filmove, nastojim sakrivati dnevne novine ako je zadnja stranica krvoločna. A vrlo često je krvoločna. Zapravo, sve češće su u hrvatskim dnevnim novinama i naslovnice i zadnje stranice krvoločne. A unutra - red Severine, Tompsona, politika je uglavnom spin, malo informacija, ako ih ima, zamotane su. Moj muž, dugogodišnji tv novinar, Tihomir Ladišić, koji sada radi kao tv producent za američke tv kuće, trenutno u Iraku, kada dođe doma i ponovno uzme u ruke naše dnevne novine zna konstatirati: pa mi više nemamo obične dnevne novine, sve je prepuno interpetacija ili napumpavanja iz nepoznatih izvora.

Ali danas se u Zagrebu ne spominje politika, svi su u očekivanju uspjeha Blake Vlašić. Baš tako: nitko ni ne spominje drugu mogućnost. Uspjeh, uspjeh, i to zlato. Jer svi ostali su podbacili i razočarali i preostaje nam samo Blanka. Kada bih vidjela naslove tipa: Ide Blanka po zlato mislila sam kako je dobro da ih ona tamo u Pekingu ne vidi, da je to vjerojatno nepodnošljiv pritisak. Mada je sigurno mnogo od tog pritiska sigurno i bilo nad njezinom glavom. Zatekli smo se u jednom kafiću u vrijeme njezinih skokova. Svi navijamo, držimo palčeve. Na kraju: srebro. Posvuda razočarenje. Vidi se da je i Blanka razočarana. Kamere su uhvatile i njezinog mlađeg brata u Splitu koji je tako iskreno plakao zato što Blanka nije dobila zlato. Vidi se, gotovo osjeća taj stravičan pritisak koji je okružio cijelu obitelj: ili zlato ili ništa.

Popodne poziv našeg novinara Nikole Bajte iz Splita. Intervjuirao je u Dubrovniku Zdenku Gast, američku poduzetnicu, lobisticu koja je devedesetih bila vrlo poznato lice na poslovnoj i političkoj sceni: pokušala je dovesti Enron, dovodila je Bechtel. Pokušala je dovesti mnoge druge američke investitore, ali, nije išlo. Sjeća me se iz devedesetih, kada sam bila glavna urednica tjednika Globus... Pristala je na intervju, ali vrlo je oprezna u komentiranju hrvatskih gospodarskih mogućnosti, a o potezima Sanaderove vlade ne želi reći niti riječ. Nikola mi je poslao intervju na mail, zajedno ga komentiramo. Gospođa Gast kaže da nas investitori zaobilaze jer kod nas politika još uvijek previše kroji biznis. Da, to i mi vidimo.

Nedjelja, 24. kolovoz 2008.

Ujutro pakiram prvo Leona, pa onda sebe. Odvozim ga kod djeda i bake na čuvanje jer odlazim na put: godišnja konferencija vodećih ljudi švedske izdavačke kuće Bonnier. Business.hr, medijski projekt kojeg ja vodim dio je Bonnierove grupacije poslovnih novina, ali Bonnieri imaju mnogo više od toga: izuzetno su uspješni u izdavaštvu, grupacija knjiga obara rekorde, drže i mnoge druge novine, tabloide, magazine, po Skandinaviji, ali i u Americi, na Novom Zelandu, jaki su u televizijskom programu, filmskoj industriji. Mi smo, naravno, u Bonnier carstvu... kikiriki. Ali uvijek iznova me fascinira kako nas tretiraju sve skupa, neovisno o veličini i brojkama. Izuzetan su poslodavac i još uvijek, nakon tri godine rada s njima, zahvaljujem bogu da su odlučili, nakon Ljubljane doći i u Hrvatsku. Uz velike novinske kuće, Styriu i EPH, mi smo mali medijski projekt, ali mislim da možemo reći da smo među vodećima u nezavisnom novinarstvu. Možemo pisati otvoreno i kritički, naravno, poštujući visoke profesionalne standarde o svima: političarima i poduzetnicima, najmoćnijima i onima manje moćnima. Nismo umreženi ni u kakve dogovore niti moramo odrađivati nekakva obećanja, nema isprepletanja marketinga i novinarstva... Mnoge naše kolege to na žalost više ne mogu. Najveći oglašivači u mnogim našim medijskim kućama dobili su status svetih krava. O njima ili samo lijepo ili nikako. Ponekad tako lijepo da postaje i neumjesno. Možda bi Hrvatsko društvo novinara moralo pokrenuti nagradu za najudvorničkiji članak?


Na zagrebačkom aerodormu neopisiva gužva. Odlučili su ga renovirati na početku turističke sezone, ništa ozbiljno, nekoliko strarih zidova je pomaknuto ulijevo... ili tako nekako. Ne mogu razumijeti zašto to nisu radili u ožujku ili travnju, kada je naš aerodrom nevjerojatno i besperspektivno pust, kada nam jasno pokazuje da se bespovratno izgubila prilika da Zagreb postane transfer centar za ovaj dio Europe. Jedino bilježimo gužve na aerdromu ovako ljeti, zbog turista, a ove godine smo im dodatno zagorčali život nekim prekrajanjima. Naravno, let za Kopenhagen kasni. Ne može se doprijeti do kave na prebukiranom šanku. Jedva uspijevam naći mjesto za sjedenje. Dnevne novine za kraćenje muke: na naslovnicama BlankaVlašić, u skoku, pa u suzama, tužna... Naslovi podrške: Blanka, ti si naše zlato.

U Kopenhagenu jedva uspijevam uhvatiti let za Stockholm. Stižem oko 20 sati. Prohladno je. Hotel asketski skroman. Stockholm već poznajem kao svoj grad. Sjećam se kada sam se prvi puta vratila u Zagreb iz Stockholma, te su me rešetali neizbježnim pitanjima: i, jesu li Šveđanke doista tako lijepe? Jesu, i Šveđanke i Šveđani. A onda bih im rekla što me se ipak prvi puta posebno dojmilo: mnogo sretnih, dotjeranih osoba u godinama, staraca...drže se za ruke, sjede u kafeima navečer, nasmijani, tik do parova od 30 godina... Toga nema u Zagrebu. 60 plus je kod nas izgubljena generacija.

Zove me suprug: Bagdad zove Stockholm. Iscrpljen je. Danas je ekipa s kojom je radio snimila svjetski ekskluziv: iračka policija je u zadnji čas uspjela uhvatiti ženu-samoubojicu. Omotana eksplozivom utrčala je među ljude i vojnike, ali su je uhvatili u zadnji trenutak: lisičinama je bila privezana za stup dok su demontirali ekspoloziv. A onda zastrašujuće razotkrivanje...ona je zapravo djevojčica, ima samo 16 godina. Veli Tihomir da je bilo tako bolno gledati oči šesnaestogodišnje djevojčice koja je bila spremna ubiti mnogo ljudi i sebe samu.

Oboje zovemo Leona. Nedostaje nam, neodstajemo mu. Ima jedanaest godina, čuvaju ga djed i baka koji ga neizmjerno vole, tu je i moja sestra ako će trebati, a uvijek iznova osjećam takvu tugu kada ga ostavljam na dan-dva. Ja sam od onih koje su odbile mnoga atraktivna poslovna putovanja zato jer im je teško odvojiti se od djeteta, a kada god mogu, putujem s njim.

Provjeravam je li sve ok s novinama koje izlaze sutra: ekskluzivno otkrivamo da Hrvatsku napušta investitor koji je mnogo najavljivao i obećavao, Orco Property Group, zadržat će se samo u hotelskoj kući Sunčani Hvar jer ih veže ugovor s Vladom. Ali, nije sve tako crno: Zdravko Pevec, vlasnik Pevec grupe, brzorastućeg trgovačkog lanca, širi svoj posao i na građevinu.

Ponedjeljak, 25. kolovoz 2008.

Spektakularno druženje s Bonnierima i kolegama iz cijelog svijeta. Konferencija se održava u fascinantnom prostoru: preuređenoj tvornici u kojoj je Nobel proizvodio dinamit. Švedski decentno, spoj modernog i starog. Govornici koji bi nas trebali nadahnuti i potaknuti na inovativnost, na još bolje rezultate... Naš domaćin je Jonas Bonnier, vrlo ambiciozan šef cijele grupacije, ujedno i predstavnik obitelji Bonnier. Sjedimo za okruglim stolovima, a raspored sjedenja je pažljivo uštiman. Nakon prezentacija slijedi komunikacija za stolom, razmjena iskustava, bolje upoznavanje. Desno od mene sjedi mladi urednik iz švedskog tabloida, besplatnik dnevnih novina, a lijevo je urednica vrlo uspješnog mjesečnika za moderno majčinstvo iz New Yorka, Susan Kane. Šveđanina zanima kako mi ide posao, Amerikanku pak imam li djece i kako kombiniram posao i majčinstvo.

U pauzi provjera kako nam ide u redakciji, što se zbiva u Hrvatskoj. Čujem da je donesena presuda korumpiranom liječniku iz Rijeke. Odrezano mu je deset godina. Radimo anketu, pitamo stručnjake je li to dobar znak za antikorupcijsku borbu u Hrvatskoj. Na žalost, zaključak: Kazna jednom liječniku ne mijenja ništa.

Korupcija je u Hrvatskoj urasla duboko u tkivo cijelog društva. Biti će teško, a ne vidimo pomake. Toliko teoretiziranja, a malo konkretnih poteza. Kao da je sve inficirano...

Korupcija je u Hrvatskoj urasla duboko u tkivo cijelog društva. Biti će teško, a ne vidimo pomake. Toliko teoretiziranja, a malo konkretnih poteza. Kao da je sve inficirano. Nismo mi imali Monicu Macovei, niti je vidim danas... Doduše, vidim da niti vlast u Rumunjskoj više ne želi njezinu odvažnost. Previše je kod nas mutno na svim razinama i prema visinama: nismo nikada vidjeli račune za premijerove satove, afera s uzimanjem mita za privatiziranje kompanija poznata pod nazivom Mestro ne privodi se kraju, crna zvijezda privatizacije i čudnih aranžamana iz devedesetih, Miroslav Kutle, neće odgavarti ni za što, zapravo, vraća se u biznis s novcima čije porijeklo nije nikome poznato itd. Itd. Usred Zagreba grade nebodere tzv. poduzetnici koje smo viđali na optuženičkoj klupi u procesu tzv. zločinačkoj oraganizaciji a oslobođeni su zbog nedostatka dokaza.

Večera opet u internacionalnom sastavu. S Norvežaninom desno od mene razgovaram o Hrvatskoj, Olimpijskim igrama, odnosu prema imigrantima... Veli da ga zabrinjavaju negativne emocije prema Pakistancima u njegovom malom gradu, deset kilometara od Osla.

Utorak, 26. kolovoz 2008.

Nastavljamo konferenciju. Danas već imam novih prijatelja. Susan Kane, Njujorčanka, urednica luksuznog magazina za mame, pita me kakvi su mi Šveđani kao poslodavci. Razmjenjujemo dobra i loša iskustva. Pitamo se hoće li nova generacija Bonnierovih menadžera još uvijek misliti i na dobro novinarstvo, misiju i promicanje demokracije kao ovi danas. Neće ih valjda obuzeti samo gole brojke. Sa svih strana slušam jadikovke zbog recesije. Estoncima se prepolovio profit, u Americi sve manje oglašivača... Pitaju me kolika nam je inflacija. Priznajem upravo objavljenih opasnih 8, 4 posto i odmah naglašavam da svi domaći vodeći ekonomisti najavljuju povratak na podnošljivih 6,5 posto.

U pauzi zovem Leona. Dugo nije bio kod bake i djeda, u šali mi veli da mu se čini da oni barataju malo starijim podacima o njemu...što bi se reklo: tretiraju ga kao malo mlađeg. Ali, veli, nije niti to loše.

Stan u Zagrebu, odnosno naše kućne ljubimce, kujicu Lady i macu, čuva moj nećak, Martin, student Likovne akademije, sada će biti treća godina. Dok provjeravam kako je kod njega pitam se jesu li i moji dragi muški kolege menadžeri na Bonnierovoj konferenciji trebali toliko menedžirati svoj privatni život da bi stigli do Stockholma.

Martin je zabrinut: naša mala maca, koju je Leon spasio jer ju je našao odbačenu u grmlju, izašla je nakratko u mali vrt koji imamo ispred stana, točnije kućice u nizu. Naš vrt, ograđen ogradom, ali uslijedio je napad susjeda iz kućine do naše. Derao se na Martina da naša maca uznemirava njegova psa, da ćemo imati „pravi rat ako je ne maknemo“, „da izvolimo otići na selo odakle smo došli ako mislimo držati mačku na dvorištu“. Martin je očajan, boji ga se.

tužna sam i zbog onog „otiđite odakle ste došli“... To je tako često još uvijek u Zagrebu. Ili je sada još gore...

Tužna sam i već planiram kako ću zamoliti mamu da zbrine macu. Znam da će Leon biti tužan... Naravno, tužna sam i zbog onog „otiđite odakle ste došli“... To je tako često još uvijek u Zagrebu. Ili je sada još gore. Što da vam velim: rođena sam 44 kilometra od Zagreba, a živim od svoje 18 godine u Zagrebu. Nikada se nisam pitala gdje je rođen moj susjed, niti me zanima. Moj sin ga se već sada boji, njega i njegova agresivnog psa. Ali vidim i čujem, on se osjeća superiono zagrebačkijim od mene i moje obitelji. Tužno.

Srijeda, 27. kolovoz 2008.

Stigla sam noćas do Beča, pa onda automobilom do Zagreba... Zaspala sam noćas u četiri. Posao. Nakon puta uvijek se nagomilaju obaveze.

Zove me Snježana Bahtijari iz Ericsson Nikole Tesle. Žele biti partneri u našem projektu Gazele. Sjajno. Već imamo Privrednu banku, zatim osiguranje Allianz... To je moj teži dio posla. Osim što sam glavna urednica, prije dva mjeseca postala sam i predsjednica Uprave cijele naše male kompanije. Poslodavac je bio zadovoljan mojim poslom u redakcijskom dijelu i sada želi da sredim i poslovni dio. Pojednostavljeno: sjedim na dva stolca.

Gazele su naš projekt u kojem želimo promovirati tvrtke koje bilježe brzi rast, koje rastu i zapošljavaju svim problemima unatoč. Svake jeseni radimo pažljivo rangiranje, prema financijskim pokazateljima, ali filtriramo i novinarski, ne želimo problematične tvrtke. Zatim slijede promocije, regionalno, i na kraju, na centralnoj svečanosti, biramo supergazelu Hrvatske! Regionalne svečanosti su tako posebne: mnogo novih lica, podeuzetnici iz cijele Hrvatske, govore o problemima neuvijeno, ponosni su na svoj uspjeh i drago im je da je to netko prepoznao.

Posao u redakciji se zahuktava. Nakon ljetne borbe s nedostatkom dnevnih događaja, počinje se osjećati da su se hrvatski poslovnjaci i političari vratili s ljetovanja. Premijer Sanader posjetio je Baranju i svjež i preplanuo nastavio tamo gdje je stao prije odmora. I dalje proziva trgovce zbog previsokih marži. Naravno, marže su zabrinjavajuće visoke, ali premijer bi, osim prozivanja trogovaca, morao vidjeti što može učiniti i na vlastitiom terenu.

Odlučili smo propitati nekoliko domaćih ekonomista što bi mogla učiniti Vlada da nam svima bude bolje. Npr. Što učiniti s Ininim dionicama koje su upravo „na stolu“? Država bi ih trebala prodati, a ne razmjenjivati s Molom, a od dobivenog novca otplatiti dio vanjskog duga ili smanjiti deficit, kažu ekonomisti. Svi odreda, Lovrinčević, Nestić, Šantić, Babić... slažu se s ocjenom da tako velik priljev novca ne bi bio opasan inflatorni udar.

Doma me dočekao nećak u suzama. Nestala je maca. Osjećam se jadno jer je nisam stigla skoloniti kod mame. Idem po Leona i pitam se kako ću mu to objaviti. Prvo je pitao za nju kada je ušao u stan. Naravno, suze. Ne spominjem susjeda i prijetnje. Samo velim da je nestala. Leon se tješi da je ona bila toliko lijepa i mila da ju je sigurno netko drugi uzeo kod sebe u kuću.

Četvrtak, 28. kolovoz 2008.

Dok još nije počela gužva na poslu odgovaram jednom čitatelju koji mi je poslao protestni mail. Kaže, previše je sve crno, te problemi, te lopovluk, te propadanja... dajte više pozitive. Strpljivo mu pišem što smo sve pisali pozitivno zadnjih dana.

Dok još nije počela gužva na poslu odgovaram jednom čitatelju koji mi je poslao protestni mail. Kaže, previše je sve crno, te problemi, te lopovluk, te propadanja... dajte više pozitive. Strpljivo mu pišem što smo sve pisali pozitivno zadnjih dana...

Naime, svakodnevno želimo imati u novinama barem jednu priču o uspjehu: nalazimo ljude koji su tek započeli posao jer su imali dobru ideju ili već rade duže vrijeme i bilježe dobar rezultat. Imali smo npr. sjajnu priču o mladom paru, oboje školovani, koji je otvorio siranu na Krku. Danas brinu o ovcama u modernoj staji i rade ekskluzivne sireve za fine restorane. Divno! Evo, intervjuirali smo i predsjednika NO tvornice Jadran čarape koja upravo sklapa sjajne poslove u Njemačkoj. Da, nije sve tako crno! Ali, opet, mnogo čitatelja piše nam upravo o problemima i mole nas da istražimo što se to zapravo zbilo. Zašto, npr, uvijek jedni te isti prolaze na natječajima za unosne poslove s državom. Naravno, ako natječaja uopće bude. Dobivamo i anonimke. Priča o sucu koji je dosudio u korist tvrtke svoga oca nastala je na temelju anonimnog pisma koje je stiglo na moj mail. Istraživali smo i sve se pokazalo točnim. Sudac se branio da je presudu potpisao jer je bio rastresen.

Radimo naslovnicu. Evo, pozitivna je! Braniteljski fond je preživio!

Zabavljamo se čitajući komentare na webu na jučeršnji premijerov ustanak protiv marži. Premijer je pozvao na bojkot proizvoda s visokim maržama, a čitatelji predlažu... bojkot poreza! Jedan pod pseudonimom dr. Ivo Ce Tung kaže da je čuo da je premijer uspio ispregovarati zadržavanje starih cijena za... štapove i gaće! Dakle, nije sve tako crno. Ima još smisla za humor!

Petak, 29. kolovoz 2008.

Tješim Leona uz doručak. Prebrzo su prošli praznici, počinje šesti razred. Zamalo sam učinila onu groznu roditeljsku pogrešku, započela evociranje uspomena na moje školske godine, kako smo jedva čekali da vidimo prijatelje itd. Da, zvučalo bi tako arhaično. Meni se sada čini da sam se veselila početku škole, ali tko će sada to baš precizno znati...Sada je doista drugačije: vjerujem Leonu kada veli da su profesori neprestano nešto ljuti...Udžbenici su doista postali uglavnom odbojni, nemaštoviti i neprivlačni... Zapanjuje me izbor tekstova u čitanci. Torba je teška desetak kilograma, iz tjelesnog je dobivao jedinice jer nije znao točno odgovoriti koje mišiće mu razvija pojedina vježba. Leon mi objašnjava da želi jednostavan život, ništa komplicirano... Zaključio je da želi biti dostavljač, oni dečki koji donose narudžbe iz supermarketa kada naručite internetom. Pita me kolika je plaća za taj posao. Imamo pravilo da ne govorimo o financijama, to nije za njegovu dob ponavljam. Onda ipak velim: oko 5 tisuća. Nisam sigurna je li toliko, ali, neka bude. Odmah slijedi i drugo pitanje: mama, ako to neće biti dovoljno za život, hoćeš li mi moći malo pomoći?

XS
SM
MD
LG