Dostupni linkovi

Podvaljivanje recikliranog lika Karadžića


Zoran Ćatić, novinar, eFM Radio - Sarajevo

Cijeli dan posmatram i (po forumima) čitam ljude oko sebe. Ne mogu vjerovat'. Kao da gledaju sliku nekog svog najdražeg koga nisu vidjeli godinama. Sve zagledaju, primjećuju, komentarišu ... ostario je ... smršao je malo ... oči su mu ostale iste ... propao je ... al' dobro izgleda ...

Dnevnik za RSE je vodio Zoran Ćatić, novinar iz Sarajeva

26. 07. 2008 - subota

„ ... u nastavku vijesti slijede novi detalji vezani za tajni život Radovana Karadžića tj. Dragana Davida Dabića ... „

Prebacujem u drugu brzinu penjući se uz Karaulu na putu za Tuzlu. Mjenjam stanicu. Razmišljam o besmislu vremena u kojem živimo. Već cijelu sedmicu progoni me spoznaja da o smrti Adila Zulfikarpašića (ma kakvo ko mišljenje o njemu imao), prvog nakon Gazi Husref Bega koji je ostavio Vakuf, čovjeka koji je iza sebe ostavio preko 150.000 hiljada naslova (taman da su slikovnice)... u medijima nema prostora više od puke i šture informacije.

O „Dabi“ znamo sve.

Od krvnog pritiska do Mile (Cicak) Ravijojle.

U toj činjenici i leži odgovor zašto smo tu gdje jesmo.

Na „Karauli“.

27. 07. 2008 - nedjelja

„ Kojom uzbrdo tom i nizbrdo“ – imao je običaj govoriti moj stari.

Zato i niz Karaulu u drugoj, na povratku iz Tuzle.

Biće prava šteta ako doživimo da se izgrade autoputevi. Ovakva ljepota krajolika se neće ni primjetiti pri brzini većoj od 100 km/h. Zato uživam u vožnji, duboko zahvalan vođama svih konstutivnih naroda, za koje ponekad pomislim da i ne znaju kojim putem nas vode ...

Zastoj ???

Policijsko obezbjeđenje, cesta u suprotnom smjeru je prohodna a svi motaju desno ???

Čevljanska korida ...

Jebiga stari nisi bio u pravu, brzina kojom idemo nizbrdo je mnogo veća.

28.07.2008 – ponedjeljak

23, 3 x 300 = 1 x 7.000

Slovima (Dvadeset tri i još ono malo penzionera pred smrt sa najnižom penzijom vrijedi koliko i jedan k'o dren zdrav državni poslanik sa mjesečnim prihodima od sedam hiljada konvertibilnih maraka.)

Jednačina u kojoj je sve poznato pa čak i rezultati predstojećih izbora u BiH.

P.S.

Sram vas bilo ... fino piše JeDNačina u kojoj je sve poznato ...

29.07.2008 – utorak

Ustajem rano.

Umjesto kafe i cigare gledam jutarnje vijesti sa novim izvještajima vezanim za žalbu u slučaju „Karadžić“. Pravim ukućanima doručak. Printam svakom po sliku iz oba perioda, Karadžić/Dabić, prilog uz slike, odlomci iz poetskih djela dotičnog. Spremamo se i krećemo na posao. Svraćamo do benzinske. „Pun majstore“. Pumpadžija naplaćuje skidajući sa mog stika ekskluzivni snimak RTS-a neke svečanosti na kojoj se pojavljuje Dabić, taze pronađen u njihovoj arhivi. Poštanska službenica je oduševljena dok joj na završni račun režija za protekli mjesec istresam priču o porno uradku koji je pronađen u pretresu stana u kojem je živio Radovan. Na trafici uzimam dnevnu štampu u zamjenu za novu informaciju u kojoj se kaže da je mogući biseksualac.

Ritualna kafa na poslu, ja častim. „Mali, pitaj raju šta piju „ ... evo ti fax upravo stigao u kojem stoji da se danas očekuje protestni miting u Beogradu i zastavica FK Sarajevo uz objašnjenje da je tamo radio kao psihijatar. Takav bakšiš se ne dobija svaki dan. Radni dan mi prolazi u prikupljanju novih informacija koje će poslužiti da popodne odemo po fasungu, malom kupimo novi bicikl, eventualno nešto prištedimo za odmor...

Budim se ...

30. 07. 2008 - srijeda

Jel isporučen? Jest.

Hvala Bogu sad možemo valjda nastavit' da živimo.

Ne? Šta se čeka još?

Da mu vidimo sliku, novi izgled nakon trinaest godina i nakon formatiranja njegovog lika i djela koje se reciklirano još uvijek podvaljuje širokim narodnim a konstitutivnim masama ...

Neki to puše s namjerom a neki ... ?

„Tata, vidi opet Kajadžić na TV-u ...“

31. 07. 2008 – četvrtak

Cijeli dan posmatram i (po forumima) čitam ljude oko sebe. Ne mogu vjerovat'. Kao da gledaju sliku nekog svog najdražeg koga nisu vidjeli godinama. Sve zagledaju, primjećuju, komentarišu ... ostario je ... smršao je malo ... oči su mu ostale iste ... propao je ... al' dobro izgleda ...

Strah me je da bi se popodne mogao ko i rasplakati kad konačno progovori...

Otkud toliki mazohizam u nama? Potpuno smo se isključili iz sopstvenih života i prepustili virtuelnoj matrici. Pogledamo li kad sebe i sopstveni život s takvom pažnjom? Vidimo li svijet oko sebe, one kojima je taj isti i nanio najveće zlo. Ne bi li bilo logično da se najveća pažnja i značaj pokloni upravo žrtvama? Njih nema na naslovnim stranama, ispred njihovih još uvijek razrušenih kuća nema televizijskih ekipa. Žrtve nemaju priliku izjaviti da sad očekuju da im se vrate dokumenti i stvari koje su tokom godina bile „izuzimane i otimane“.

Nikome ne pada na pamet i ne želi čuti kako bi se žrtve eventualno izjasnile o svojoj „krivici“.

Njihovoj djeci se ne postavljaju pitanja o mogućnostima da vide svoga oca.

01.08.2008. – petak

Stigosmo do kraja.

Nadam se da je što se tiče dnevnika za ovu sedmicu sadržaj i forma zadovoljena ali pravda nakon trinaest godina nije i neće bar što se mene tiče.

XS
SM
MD
LG