Raskošna državna sahrana ajatolaha Alija Hamneija osmišljena je kako bi se prikazao kontinuitet i snaga. Ali, ispod pažljive koreografije prizora, ostaju pitanja o tome ko sada drži vlast u Iranu.
Radio Slobodna Evropa (RSE) razgovarao je sa Zineb Ribouom, istraživačicom Centra za mir i sigurnost na Bliskom istoku Instituta Hudson, o iranskoj post-Hamneijevoj strukturi moći, rastućem uticaju Islamske revolucionarne garde (IRGC) i zašto vjeruje da jačanje represije odražava slabost, a ne samopouzdanje.
RSE: Upravo smo gledali koreografiju pogrebne povorke za ajatolaha Alija Hamneija. Je li ovo bio istinski prikaz snage režima ili pokušaj projekcije stabilnosti u trenutku neviđene neizvjesnosti?
Zineb Riboua: Zaista mislim da su morali projektuju određenu snagu, određeno jedinstvo, posebno zato što im je opstanak Islamske Republike kao projekta, kao revolucionarne države, kao doktrine, ali i kao modela za regiju, neophodan.
Uz ovu grandioznu sahranu, jedna od stvari koje su učinili jeste da su počeli pojačavati osude, atentate i vješanja jer su ispravno procijenili da je jedna od stvari koje je "Operacija Epski bijes" pokazala bila koliko je režim slab, koliko je nesposoban da projektuje moć.
Zineb Riboua, stručnjakinja za Iran u Hudsonovom institutu sa sjedištem u Washingtonu
Mnogi posrednici iz osovine otpora nisu bili od pomoći, posebno Huti. Mogli su se lako pridružiti napadima protiv Sjedinjenih Država u ogromnim razmjerima, a nisu. Hezbollah je zarobljen u svojoj situaciji s Izraelom. Sirija više nije okruženje i zemlja kroz koju mogu činiti ono što su oduvijek činili u smislu logistike i vojne projekcije.
Dakle, mislim da postoji mnogo alata meke moći koji su ostali, i nije slučajnost da je ova sahrana poprimila ovakav oblik ili da je njihova komunikacija postala puno agresivnija nego prije. Oni ispravno procjenjuju da su rat informacijama i projekcija jedinstva sve što za sada imaju.
Pojačana uloga Revolucionarne garde
RSE: Ako je sahrana trebala da pošalje poruku kontinuiteta, šta je zapravo otkrila o tome gdje se moć sada nalazi? Mnogi analitičari tvrde da se vlast pomaknula s klerikalnog establišmenta prema Revolucionarnoj gardi. Jesmo li ove sedmice vidjeli dokaze za to?
Riboua: Mislim da je najzanimljivije to što je IRGC oduvijek igrao ogromnu ulogu u raspodjeli resursa, upravljanju, oblikovanju vojne strategije, posebno kada je riječ o usmjeravanju posrednika. Qassem Soleimani (visoki zapovjednik IRGC-a kojeg su SAD ubile 2020.) bio je jedan od najvažnijih ljudi u Islamskoj Republici.
Čitajte:
Ko je Qasem Soleimani?Dakle, ideja da je bilo fragmentacije i da nisu nužno koordinisani, ne mislim da je tačna. Međutim, ono što mislim jese da je zbog odnosa koji IRGC ima sa sadašnjim ajatolahom, njegova uloga pojačana i da preuzima veću važnost u donošenju odluka.
Pored toga, nešto zanimljivo se događalo dok su pregovori u Pakistanu i drugdje trajali. Postoje različite frakcije unutar IRGC-a. Bilo je vrlo zanimljivo kako bi [američki] predsjednik [Donald] Trump rekao: "Razgovaramo s tri grupe." [Iranski] predsjednik [Masud] Pezeshkian imao je jedan stav, a IRGC drugi.
Dakle, iako IRGC funkcioniše i kao vojna i kao ekonomska institucija, ne mislim da su još odlučili kuda žele da idu, ko bi trebao razgovarati sa Sjedinjenim Državama, a ko ne.
Takođe je bilo vrlo zanimljivo da je [predsjednik parlamenta Mohammad Baqer] Qalibaf preuzeo veću ulogu. On očito igra ogromnu ulogu kada je u pitanju suočavanje s IRGC-om i njihov godišnji budžet. To je vrlo prirodno. Ali on bi mogao imati ambicije koje nisu nužno iste kao i ambicije njegovih kolega unutar IRGC-a.
Dakle, iako je IRGC oduvijek igrao važnu ulogu i ta se uloga očito proširila, još uvijek postoji znak pitanja je li ujedinjen kao prije.
Čitajte:
Gde nestade iranska policija za hidžab?RSE: Osim same sahrane, popis gostiju takođe je poslao poruku. Čak su i neki od najbližih partnera Teherana poslali relativno nisko rangirane delegacije. Da li to sugeriše da Iran postaje sve više izolovan na međunarodnoj razini ili svjedočimo rekalibraciji njegovih saveza?
Riboua: Mislim da je izolacija Islamske Republike neosporna. Napali su arapske zemlje. Više su napali UAE nego Izrael. Napali su Katar, koji je zapravo bio vrlo uključen u održavanje diplomatskih odnosa s Teheranom. Ciljali su i Saudijsku Arabiju, iako je Saudijska Arabija normalizocala odnose s Iranom preko Pekinga.
Postojali su različiti kanali koje je Iran mogao koristiti za mobilizaciju arapskog svijeta prikazujući Izrael i Sjedinjene Države kao glavne agresore, a to se jednostavno nije dogodilo. Nismo vidjeli demonstracije u Rijadu ili Dubaiju protiv Sjedinjenih Država ili izraelske operacije.
Mislim da je ova sahrana zapravo bila dio domaće kampanje slanja poruka, više nego međunarodne. Jedna od najvažnijih stvari koja se dogodila za Iran, osim same vojne operacije, bili su januarski protesti i masovno obračunavanje koje je uslijedilo. Moraju odgovoriti na to.
Čitajte:
Iranci žive pod gotovo potpunom virtuelnom blokadom nakon smrtonosnih protestaRazumiju da imaju problema s regrutovanjem. Čak i tokom rata, IRGC je počeo da regrutuje djecu jer nisu mogli da dovedu dovoljno mladića. IRGC se bori s plaćanjem vlastitih vojnika. Takođe se vodila rasprava među oficirima koji su vidjeli da borci Hezbollaha primaju platu, dok oni sami ne primaju.
Dakle, postoje različiti ekonomski i društveni problemi s kojima se Islamska Republika suočava. Osim što nisu u mogućnosti da mobilišu arapske zemlje, arapske vlade takođe vide rastuće razočaranje iranskog stanovništva režimom.
Nevolje Irana s ekonomijom
RSE: Iza tih demonstracija jedinstva krije se ekonomija koje pati od rastuće inflacije, finansijskih poteškoća i rastuće frustracije javnosti. Koliko je režim zapravo pod pritiskom?
Riboua: Ljudi često ukazuju na zemlje poput Kube ili Sjeverne Koreje i kažu da su preživjele ogroman pritisak i nezadovoljstvo javnosti.
Ali Iran se suočava s dvije prijetnje. Prva je vojni pritisak Sjedinjenih Država i Izraela. Druga je da je režim već iscrpio velik dio svojih kapaciteta jer se stanovništvo već pobunilo u januaru i dvije godine prije.
Ako se pogledaju demonstracije, od Mahse Amini (mlade žene kurdsko-iranskog porijekla čija je smrt u policijskom pritvoru 2022. izazvala velike demonstracije) do novijih demonstracija, oni postaju sve nasilniji. Ljudi su spremni umrijeti. Mislim da je to vrlo dobar pokazatelj šta stanovništvo misli o režimu.
Postoje i mnogi problemi koje Islamska Republika ne rješava, i ne mislim da to može zbog svog vojnog poraza.
Osim inflacije i krize valute, postoje ozbiljni problemi s upravljanjem vodama. Vlada ne pruža osnovne usluge. U nekom trenutku Iranci shvataju da velik dio njihovog novca od poreza ide na posrednike umjesto na njihove osnovne potrebe.
Zbog prioriteta IRGC-a, mislim da će režim na kraju udariti u plafon u smislu onoga što može tražiti od društva da žrtvuje samo kako bi očuvao Islamsku Republiku.
RSE: Očekujete li da će se obračun s disidentima pojačati kako vodstvo konsoliduje vlast?
Riboua: Definitivno mislim da će se represija pojačati. Već smo to mogli da vidimo tokom protesta u januaru. Mislim da nemaju izbora. Mislim da je IRGC spreman žrtvovati mnogo ljudi kako bi ostao na vlasti i mislim da je spreman to učiniti koliko god može.
Hoće li to zapravo biti učinkovito u sprječavanju ponovnog ustanka stanovništva ostaje otvoreno pitanje i mislim da ćemo to vrlo brzo saznati.
RSE: Je li ovo prvenstveno pitanje nametanja ideologije ili sprječavanja još jednog nacionalnog protestnog pokreta?
Riboua: Mislim da je i jedno i drugo. Vrijedi pogledati Bliski istok danas. Armenija i Azerbajdžan kreću se prema miru, većoj trgovini i modernizaciji.
UAE, Bahrein, Kuvajt i drugi imaju ambiciozne razvojne programe. Saudijska Arabija ima Viziju 2030. Istina je da se suočavaju s ekonomskim i fiskalnim problemima, ali njihovo vodstvo predlaže strategiju koja je namijenjena koristi mladim Saudijcima.
Islamska Republika se okreće oko sebe i vidi da ne ostvaruje te ciljeve. Ono što ostvaruje je stalna revolucija koju mnogi ljudi više ne podržavaju. Stoga pokušava prisiliti sve da se pridržavaju pravila i simbolike jer vjeruje da će to zadovoljiti iransko stanovništvo.
Ali mislim da sada postoji generacijski jaz na koji jednostavno ne reaguje i mislim da joj nedostaju alati za to.
RSE: Šta još Washington i njegovi saveznici mogu učiniti kako bi povećali pritisak na režim, a da pritom ne naštete običnim Irancima?
Riboua: Bitan je puno veći pritisak na Kinu. Devedeset posto iranske nafte ide u Kinu. Kina je takođe pomogla Iranu u nabavljanju hemijskih komponenti za balističke projektile i podržala njegov program dronova.
Jedna od najboljih stvari koje je administracija učinila bila je sankcionisanje kineskih brodarskih kompanija i geoprostornih kompanija koje su Iranu pružale podatke o ciljanju, a takođe su podržavale Hute.
SAD mora prepoznati širu ulogu koju je Kina odigrala u omogućavanju Iranu i osigurati da Peking više ne može kupovati sankcionisanu iransku naftu po sniženim cijenama.
RSE: Gledajući unaprijed, šta predstavlja najveću prijetnju Islamskoj Republici: vojni pritisak, teški pregovori s Washingtonom, ekonomsko pogoršanje ili rastuće domaće neslaganje?
Riboua: Mislim da je to kombinacija vojnog i ekonomskog pritiska koji su Sjedinjene Države pokrenule. Bilo je vrlo važno vidjeti kako američko Ministarstvo finansija cilja na sistem bankarstva IRGC-a iz sjene koji djeluje preko Dubaija i drugih finansijskih centara.
Kada politički ustupci nisu mogući, morate se pobrinuti da vaš neprijatelj ne može obnoviti ono šta ste upravo uništili.
Uz to, Iran još uvijek ima nuklearni program. Zakopan je, da, ali i dalje predstavlja prijetnju. Još uvijek postoji program dronova i projektila, većim dijelom usmjeren na zemlje Persijskog zaliva. Dakle, još uvijek ima puno toga da se napravi.
Ali za kampanju koja je bila ovako kratka, a smatram je vrlo kratkom kampanjom s obzirom na prirodu regije i geografiju Irana, oslabila je režim na način na koji jednostavno nije bio oslabljen od svog početka.