Gordy: Počast Mladiću reinterpretacija je najgorih dijelova prošlosti kao najboljih

Jedino po čemu se Ratko Mladić isticao bili su njegovi zločini. Ono što danas vidite kroz plakate, murale i jezive propovijedi koje drže pojedini svećenici upravo je to: javna reinterpretacija najgorih dijelova prošlosti i njihovo prikazivanje kao najboljih.

Kaže to u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Eric GordyEric Gordy američki je sociolog i politolog te profesor političke i kulturne sociologije na University College London (UCL), gdje se bavi društvenim, političkim i kulturnim procesima u jugoistočnoj Europi. Njegov znanstveni rad posebno je usmjeren na pitanja nacionalizma, tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, političke kulture te procesima pomirenja na Zapadnom Balkanu. Autor je utjecajnih knjiga poput The Culture of Power in Serbia (Kultura moći u Srbiji - Nacionalizam i uništavanje alternativa) i Guilt, Responsibility and Denial (Krivnja, odgovornost i poricanje), u kojima analizira ulogu nacionalizma u ratovima devedesetih te odnos srpskog društva prema ratnim zločinima i nasljeđu režima Slobodana Miloševićeva., američki sociolog i politolog te profesor političke i kulturne sociologije na University College London čiji rad je posebno usmjeren na države nastale raspadom Jugoslavije, uključujući pitanja nacionalizma i suočavanja s prošlošću.

Eric Gordy: Pozitivna percepcija Ratka Mladića, koji je osuđen za genocid i najteže ratne zločine , proizlazi iz kombinacije straha, političke propagande i potrebe da se izbjegne suočavanje s prošlošću.

Prema njegovu mišljenju, pozitivna percepcija u dijelu srpske javnosti ratnog komandanta Vojske Republike Srpske, koji je osuđen za genocid i najteže ratne zločine pred sudom Ujedinjenih naroda, proizlazi iz kombinacije straha, političke propagande i potrebe da se izbjegne suočavanje s prošlošću.

U intervjuu govori i o načinu na koji političke elite na Zapadnom Balkanu kontinuirano reproduciraju ratne narative, dok nove generacije često odrastaju uz pojednostavljene interpretacije ratova koje nisu osobno iskusile.

Gordy ističe da balkanska društva nisu iznimka, navodeći primjere zemalja Zapada za naknadna opravdanja kolonijalizma i masovnih zločina.

Radio Slobodna Evropa: Je li Mladićeva sahrana otkrila nešto novo o zapadnom Balkanu u 2026. godini, osobito o nasljeđu ratova iz 1990-ih?

Eric Gordy: Kratak odgovor glasi: nažalost, ovdje nema ničega novog. Sprovod samo potvrđuje ono što smo već znali.

Radio Slobodna Evropa: Zašto dio ljudi u Srbiji i Republici Srpskoj i dalje ima pozitivno mišljenje o Ratku Mladiću unatoč njegovoj pravomoćnoj osudi pred međunarodnim sudom Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju?

Eric Gordy: Mogli bismo navesti mnogo razloga, poput ideologije i propagande, ali najvažniji je vjerojatno strah.

Ljudi se boje dominacije, kako moćnih aktera u međunarodnom sistemu tako i vlastitih vlada. Čini se da su mnogi uvjereni, i to ne bez razloga, da ih se iskorištava i da ih se obmanjuje.

Teško je osuđivati ljude zbog takvog straha. U mnogim slučajevima vjerojatno su u pravu.

Problem postaje složeniji kada ljudi postave pitanje: ako nam svi lažu, što je onda istina?

Tu na scenu stupaju političari, propagandisti i veliki medijski sistemi. Oni pritom imaju golemu prednost jer ljudi najlakše vjeruju onome što im je najkomfornije.

Pomisao da možda dijele dio krivnje ili da uvjeti njihova života počivaju na nekom zločinu nije nimalo komforna.

Zato se stav da "svi lažu" samo na prvi pogled doima kritičkim stavom.

U mnogo je slučajeva zapravo riječ o traženju oslobođenja od odgovornosti.

Radio Slobodna Evropa: Je li komemoracijom osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću odana počast osobi, ideologiji ili vlastitoj interpretaciji prošlosti?

Eric Gordy: Najsnažniji argument koji sam posljednjih dana čuo u prilog komemoriranju Mladića u osnovi tvrdi da je on spasio ljude zato što bi, da Vojska Republike Srpske nije ubila velik broj civila, "oni to učinili nama".

Taj argument nije nimalo originalan.

Sociolog Daniel Chirot i socijalni psiholog Clark McCauley u svojoj studiji svih masovnih pokolja i genocida koje su uspjeli pronaći u povijesti pokazuju da je temeljni motiv svih genocida uvjerenje pripadnika moćnije skupine da pripadnici manje moćne skupine predstavljaju smrtnu prijetnju njima samima.

Takav argument politički je koristan jer eliminaciju predstavlja kao nužnost. On služi i kao izgovor za zločin prije nego što se dogodi i kao opravdanje nakon što je počinjen.

Mnogo se govori o poricanju, no zanimljivo je da je ovaj argument nespojiv s poricanjem. Zapravo, riječ je o slavljenju zločina. Ako netko tvrdi da je bilo nužno počiniti zločin i da je taj zločin imao korisne posljedice, onda ne može istodobno tvrditi da ljudi o kojima je riječ nisu počinili zločin.

Čitajte:

Politička korisnost toga za vladajući režim očita je: omogućuje mu da istodobno polaže pravo i na trijumfalizam i na status žrtve.

Gledajući u cjelini, to je vjerojatno jedini razlog zbog kojeg se Mladića komemorira.

Ako promatrate Mladićevo ponašanje kao osobe, doista ne postoji ništa vrijedno divljenja: temeljito ponižavanje Nesiba MandžićaNesib Mandžić je bio je direktor srednje škole u Srebrenici, a nakon pada enklave našao se među civilima okupljenima u bazi UN-a u Potočarima.
Bio je jedan od troje bošnjačkih predstavnika koji su 11. i 12. jula 1995. sudjelovali na sastancima u hotelu Fontana u Bratuncu s Ratkom Mladićem, predstavnicima Vojske Republike Srpske i nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a. Ibro Nuhanović je ubijen, dok je Ćamila Omanović preminula nedugo nakon toga.
Formalno, razgovaralo se o evakuaciji stanovništva i predaji oružja. Mandžić je svjedočio da su pregovori bili samo privid političkog procesa dok je vojna operacija već trajala.
Nakon sastanaka, snage Vojske Republike Srpske počele su organizirati transport civila iz Potočara prema teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Muškarci i dječaci sustavno su odvajani od žena, djece i starijih osoba. Hiljade žena i djece deportirane su autobusima, dok su muškarci zadržavani pod različitim izgovorima, uključujući navodne sigurnosne provjere i ispitivanja.
U danima nakon pada Srebrenice uslijedila su masovna pogubljenja na više lokacija u okolici Srebrenice, Bratunca, Zvornika i drugih mjesta istočne Bosne. Ti zločini kasnije su pred međunarodnim sudovima okvalificirani kao genocid., koji je doveden na pregovore bez ikakve stvarne pregovaračke moći, dijeljenje čokolade djeci čije je obitelji već bio odlučio ubiti ili prijeteće geste prema svjedocima na sudu.

To je ponašanje sociopata.

Ni kao vojni zapovjednik nije bio osobito impresivan. Bio je vrlo učinkovit protiv nenaoružanih civila, ali bi se povlačio čim bi se suočio s protivnikom usporedivih sposobnosti. Jedino po čemu se isticao bili su njegovi zločini.

Ono što danas vidite kroz plakate, murale i jezive propovijedi koje drže pojedini svećenici upravo je to: javna reinterpretacija najgorih dijelova prošlosti i njihovo prikazivanje kao najboljih.

Radio Slobodna Evropa: Zašto sudske presude ne mogu redefinirati mjesto osobe osuđene za najteže zločine u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata u kolektivnom sjećanju dijela jedne zajednice?

Eric Gordy: Bio bih sklon upozoriti na opasnost od pojednostavljenih shvaćanja kolektivnog sjećanja.

Ono nikada nije jedinstveno. Uvijek postoji više različitih kolektivnih sjećanja.

Murali, plakati i ružne predstave na nogometnim utakmicama privlače mnogo medijske pozornosti. No ljudi koji uklanjaju plakate, prepravljaju murale i govore o temama o kojima treba govoriti manje su dramatični pa uglavnom ostaju nezapaženi.

S druge strane, međunarodna pravda ipak ima određenu ulogu, a nesretna je okolnost to što dio njezine slabosti proizlazi upravo iz činjenice da je međunarodna.

Nakon 2000. godine, kada je nakratko postojalo novo političko vodstvo koje je moglo samostalno djelovati i obratiti se javnosti, postojanje međunarodnog suda omogućilo je da se taj posao prebaci na nekoga drugoga. A taj "netko drugi" bio je daleko i slabo povezan s domaćom javnošću.

Postoji i nešto problematično u televizijskom prijenosu kaznenih suđenja.

On stvara dramatski okvir u kojem optuženik postaje glavna zvijezda, pa ga se može prikazivati kao nekoga tko "brani narod", umjesto da odgovara za vlastite zločine.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) donio je i dobre i loše presude.

Presuda Mladiću jedna je od dobrih, premda su neki zaključci mogli biti i snažnije formulirani. Riječ je o temeljitoj i sustavnoj analizi dokaza te pažljivo obrazloženom pravnom zaključivanju.

Međutim, presuda ima više od 2000 stranica i zbog toga su je vjerojatno pročitali uglavnom stručnjaci.

U međuvremenu se nije dogodilo ono što se trebalo dogoditi: vlade nisu učinkovito komunicirale javnosti što je na suđenju utvrđeno. Institucije kojima ljudi najviše vjeruju, poput religijskih zajednica, obrazovnog sustava i kulturnih institucija, uglavnom su šutjele, a ponekad su čak sudjelovale u propagandi.

Za svakoga tko želi čuti nešto drukčije od "službene priče", informacije jesu dostupne, ali ih mora sam istražiti i analizirati. Katkad to mora činiti usprkos snažnom društvenom pritisku.

Ako smo išta naučili iz eksperimenta međunarodne pravde započetog kroz Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR), onda je to da su kaznena suđenja nužna, ali nikada nisu dovoljna.

Dijalog se mora poticati na svim razinama društva, a to se jednostavno nije dogodilo.

Istodobno, suprotstavljena logika sudskog postupka ponekad može biti štetna jer ljude potiče da suđenja promatraju kao natjecanje i da navijaju za jednu stranu.

Radio Slobodna Evropa: Jesu li ratni narativi koje dijele današnje generacije na zapadnom Balkanu naslijeđe prošlosti ili posljedica njihove stalne političke reprodukcije?

Eric Gordy: Svaka nacionalna država ulaže mnogo energije, kroz obrazovanje, simbole i svakodnevne rituale, kako bi potaknula ljude da se poistovjete s vladajućom većinom i službenom verzijom povijesti.

Za razliku od kritičkih inicijativa ili prosvjednih pokreta, država u pravilu traje dugo, a njezino shvaćanje temeljnih interesa uglavnom se ne mijenja ni kada na vlast dođe nova stranka.

Zbog toga političke skupine na vlasti imaju golemu prednost kontinuiteta kada promiču određeni narativ.

Čitajte:

Možda je korisno razmisliti i o barem jednom aspektu generacijskih razlika. Iz današnje perspektive mnogi se ljudi podsmjehuju retorici iz razdoblja državnog socijalizma.

Budimo iskreni, dio te retorike doista je bio pomalo besmislen. No dio je bio autentičan, osobito ideja da su svi ljudi u temelju jednaki i da postoji određeno zajedništvo koje povezuje sve narode regije.

Ljudi koji su odrastali s tim idejama kao dijelom svog obrazovanja i socijalizacije nisu ih nužno svi i živjeli, što je očito, ali su im one pružale stvarnu alternativu mržnji kojom su bili okruženi.

Danas nema mnogo ljudi, a još manje institucija, koje nude takve alternative.

To znači da čak i oni koji sumnjaju u službene narative često nemaju lako dostupne drukčije priče.

Radio Slobodna Evropa: Može li generacija koja nije iskusila ratove postati radikalnija u tumačenju rata od generacije koja ga je doista proživjela?

Eric Gordy: Često zaboravljamo da je masovno nasilje 1990-ih istodobno bilo i dokumentirano, praćeno te osporavano.

Ista generacija koja je proizvela počinitelje zločina stvorila je i dokumentacijske organizacije, organizacije za zagovaranje ljudskih prava te ljude koji su se aktivno suprotstavljali promicanju zločina.

Za mali broj ljudi koji znaju za njih, ti su pojedinci heroji.

Za mnogo veću skupinu oni su izdajnici.

A za skupinu veću od obje prethodne zajedno, te su činjenice potpuno nepoznate.

Hiljade ljudi na Mladićevoj sahrani uz državne i vojne počasti, uprkos upozorenjima Brisela i Vašingtona

Nova generacija odgajana je u uvjerenju da je vjernost propagandi iz 1990-ih temeljni dio identiteta i građanske pripadnosti. Upravo ovdje osobno iskustvo postaje iznimno važno.

Ljudi koji su proživjeli nasilje znaju koliko je ono bilo uvjetovano okolnostima, koliko je bilo osporavano i koliko je stvarnost bila složena.

Ljudi koji to nisu proživjeli kroz obrazovanje su često dobili pojednostavljenu i svedenu sliku prošlosti.

Potiče ih se da vjeruju kako su tijekom 1990-ih svi dijelili uvjerenja koja su zapravo bila predmet dubokih i široko rasprostranjenih sporova.

Istodobno se mnoge ljude obeshrabruje da ih u tome ispravljaju ili ih se proglašava "neprijateljima" ako to pokušaju.

Radio Slobodna Evropa: Jesu li balkanska društva iznimka u odnosu prema osuđenim ratnim zločincima?

Eric Gordy: Nije teško pronaći naknadna opravdanja za masovne zločine.

Kolonijalizam je navodno "donio razvoj".

Masovno zatvaranje bilo je "za njihovo dobro".

Masovna ubojstva bila su "nužna za očuvanje reda".

Mnoga takva opravdanja ulaze u nastavu povijesti ili barem u popularno razumijevanje prošlosti iz jednostavnog razloga: većina ljudi, želi li sačuvati osjećaj moralne udobnosti, radije ne želi biti svjesna krivnje iz prošlosti.

No to nije cijela priča. Gdje god postoji službena povijest, postoji i neslužbena.

Neslužbene povijesti obično su teorijski bogatije, plodnije za nova empirijska istraživanja i, što je također važno, češće ih podupiru akademici koji o njima predaju, osobito na univerzitetskoj razini.

Osim toga, stanovništvo se mijenja.

Ljudi koji su nekoć bili "s druge strane" kolonijalizma nisu svi ostali na toj strani te su mnogi postali politički i kulturno utjecajni u nekadašnjim imperijalnim središtima.

Ako živite u velikom i raznolikom gradu te redovito komunicirate s ljudima čije obiteljske povijesti potječu iz različitih dijelova svijeta, postaje sve teže održavati stare službene poglede.

U mnogim dijelovima svijeta prihvaćanje odgovornosti postalo je sastavni dio uobičajenih političkih obveza.

Kanadsko povjerenstvo koje se bavilo povijesnim odnosom prema autohtonom stanovništvu primjer je dobre prakse, ne samo zbog doprinosa utvrđivanju činjenica nego i zbog otvaranja pitanja sadržaja odgovornosti i značenja pomirenja.

Kanada u tome nije usamljena. Australija i Nizozemska ulažu u istraživačke institucije te obilježavaju dane posvećene suočavanju s povijesnim nasljeđem.

Ujedinjena Kraljevina poduzima opreznije korake u tom smjeru.

'To je ogledalo Srbije': Srebrenica u danu Mladićeve sahrane

Čak su i Sjedinjene Američke Države išle tim putem prije dolaska sadašnje administracije. No možda je najzanimljivije upravo ono što se danas događa u SAD-u. Reakcija na alternativna sjećanja i kritičke interpretacije prošlosti postala je agresivna. Sadašnja administracija ukida financiranje obrazovnih programa, mijenja informativne oznake u parkovima, zatvara muzeje i memorijalne centre ili ih prisilno preoblikuje.

Time se želi poslati poruka da je razdoblje odgovornosti i polaganja računa za postupke iz prošlosti završilo te da je došlo vrijeme (ponovno?) za nesputano demonstriranje moći bez isprike.

No očajnički pokušaj prepravljanja prošlosti nije znak snage. To je pokazatelj koliko su stare dominantne strukture zapravo slabe kada se suoče s istraživanjem, sviješću, sjećanjem i građanima koji razumiju da imaju određene obveze prema svijetu.