Sprovod Ratka Mladića u Beogradu, održan uz vojne počasti i opijelo poglavara Srpske pravoslavne crkve Porfirija uz okupljanje hiljada ljudi, pokazuje koliko se ljudima često iznimno teško odreći narativa kojemu su privrženi, čak i kada im se predoče brojni dokazi koji ga dovode u pitanje.
Kaže to u razgovoru za Radio Slobodna Evropa Sabrina P. Ramet američka je politologinja i profesorica emerita na Norveškom sveučilištu znanosti i tehnologije (NTNU) u Trondheimu.
Više od četrdeset godina istražuje političke procese, nacionalizam, raspad Jugoslavije, ratove 1990-ih i postkonfliktna društva na području Zapadnog Balkana.
Autorica je i urednica brojnih znanstvenih knjiga o Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije te se smatra jednom od najcitiranijih međunarodnih istraživačica ove regije.
Njezini radovi posebno se bave pitanjima nacionalnog identiteta, suočavanja s prošlošću, tranzicijske pravde i kolektivnog sjećanja u postkonfliktnim društvima., američka politologinja i profesorica emerita na Norveškom univerzitetu nauke i tehnologije (NTNU) u Trondheimu.
Dok su činjenice o ulozi u ratu nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića utvrđene pravomoćnim presudama pred sudom Ujedinjenih naroda, dio javnosti u Srbiji i Republici Srpskoj i dalje ga promatra kao "nacionalnog heroja".
Ramet u intervjuu za Radio Slobodna Europa govori o tome zašto dio društava nastavlja komemorirati osobe osuđene za najteže ratne zločine, zbog čega sudske presude ne moraju nužno promijeniti mjesto pojedinca u kolektivnom sjećanju te kako se ratni narativi prenose na nove generacije.
Radio Slobodna Evropa: Kada se komemorira lik osobe poput Ratka Mladića, koji je na doživotni zatvor osuđen zbog najtežih ratnih zločina uključujući genocid u Srebrenici, što se zapravo obilježava: biografija pojedinca, određena ideologiju ili vlastita interpretacija prošlosti?
Sabrina Ramet: S iznimkom poslijeratne Njemačke, ljude se općenito u većini država poučava u školi da je njihova zemlja oduvijek postupala pravedno te da je, ako ništa drugo onda, bila "žrtva nepravednog djelovanja drugih naroda".
Napuštanje narativa s kojim se osoba snažno poistovjetila podrazumijeva preispitivanje vlastitoga mjesta i položaja u odnosu prema vlastitom narodu.
U udžbenicima povijesti u Srbiji, kako za osnovne tako i za srednje škole, prenosi se upravo takav narativ, koji dodatno učvršćuju mediji pod kontrolom [predsjednika Srbije] Aleksandra Vučića.
Iz te je perspektive mnogim Srbima, premda nipošto ne svima, vrlo teško prihvatiti da je Ratko Mladić počinio genocid ili da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) svoje odluke donosio na temelju dokaza.
Valja također podsjetiti da su se u različitim državama pojavljivali pozivi na kanonizaciju osoba prema kojima upućeni promatrači zauzimaju izrazito kritičan stav, među kojima su Grigorij Rasputin bio je ruski mistik i bliski savjetnik carske obitelji Romanov, kojega pojedini monarhistički i vjernički krugovi smatraju mučenikom i kandidatom za svetost, dok ga većina povjesničara promatra kao kontroverznu osobu čiji je utjecaj na dvor pridonio diskreditaciji carskog režima uoči Ruske revolucije.u Rusiji i Jozef Tiso bio je rimokatolički svećenik i predsjednik Prve Slovačke Republike (1939–1945), saveznice nacističke Njemačke, čiji je režim provodio antisemitske zakone i sudjelovao u deportaciji desetaka hiljada Židova, zbog čega ga dio Slovaka smatra simbolom državnosti, a većina povjesničara autoritarnim vođom i nacističkim suradnikom. u Slovačkoj.
Radio Slobodna Evropa: Zašto međunarodno pravosuđe može promijeniti pravni status pojedinca, a ipak često ne uspijeva promijeniti njegovo mjesto u kolektivnom sjećanju?
Sabrina Ramet: Odgovor je isti kao na Vaše prvo pitanje, uz dodatak da je na pojedinačnoj razini ljudima često iznimno teško odreći se narativa kojemu su privrženi, čak i kada im se predoče brojni dokazi koji ga dovode u pitanje.
Razlog je tomu što napuštanje narativa s kojim se osoba snažno poistovjetila podrazumijeva preispitivanje vlastitoga mjesta i položaja u odnosu prema vlastitom narodu.
Radio Slobodna Evropa: Prenose li se ratni narativi na današnje generacije na Zapadnom Balkanu međugeneracijskim nasljeđem ili ih suvremene političke elite aktivno obnavljaju i učvršćuju?
Sabrina Ramet: Svaki rat stvara vlastite narative među narodima koji su u njemu sudjelovali i preživjeli njegove posljedice.
U slučaju Drugoga svjetskog rata to se nije odnosilo samo na socijalistički režim u Beogradu nego i na emigrantske četničke i ustaške skupine.
Čak i unuci posljednjega naraštaja koji je sudjelovao u ratu mogu naslijediti osjećaj patnje i ogorčenosti, premda o samome ratu znaju samo ono što su čuli od drugih ili pročitali.
Rat od 1991. do 1995. godine, kao i Drugi svjetski rat ili bilo koji drugi rat, nije uzrokovao samo ljudske gubitke i materijalnu štetu nego i psihološke traume, tjelesnu i duševnu patnju, prekid ekonomskih veza te preseljenje velikoga broja ljudi u nove domovine, uz brojne druge posljedice.
Patnja koju su Bošnjaci, Hrvati i Srbi proživjeli tijekom razdoblja od 1991. do 1995. godine još će dugo ostati teško breme.
Doista, istraživanja provedena u više nacionalnih okruženja pokazala su da čak i unuci posljednjega naraštaja koji je sudjelovao u ratu mogu naslijediti osjećaj patnje i ogorčenosti, premda o samome ratu znaju samo ono što su čuli od drugih ili pročitali.
