Dva neobična incidenta u roku od jednog dana otkrila su koliko je duboko sporan memorandum o razumevanju između Teherana i Vašingtona unutar iranskog establišmenta, samo nekoliko meseci pošto je Modžtaba Hamnei stupio na dužnost vrhovnog vođe.
Prvo osporavanje došlo je od Skupštine stručnjaka, klerikalnog tela koje nadgleda vrhovnog vođu. Šezdeset tri od njenih 88 članova 29. juna objavila su saopštenje pozivajući pregovarače da se čvrsto drže "crvenih linija" koje je postavio Hamnei. Iako je upućen "narodu Irana", tekst više zvuči kao direktno upozorenje pregovaračkom timu.
Satima kasnije, sekretarijat Skupštine je pokušao da razjasni da saopštenje ne predstavlja zvanični stav tog tela, navodeći da je "neobično i nekonvencionalno".
Dan kasnije, državna radio-televizija IRIB je naglo prekinula ranije snimljeni intervju s predsednikom parlamenta i glavnim pregovaračem Mohamedom Bakerom Kalibafom usred njegovog odgovora, baš kada je govorio o odmrzavanju iranske imovine prema Memorandumu o razumevanju.
Medijska služba parlamenta je napomenula da je snimak dostavljen više od dva sata pre emitovanja, bez ikakvog pokušaja koordinacije u vezi sa skraćivanjem materijala. Incident je odmah podstakao spekulacije da se visoki rukovodioci IRIB-a protive sporazumu sa SAD i da aktivno pokušavaju da potkopaju pregovarački tim.
Čitajte:
Iranski tvrdokorni propovjednici podijeljeni oko sporazuma sa SADAnalitičari koji prate ravnotežu između frakcija u Iranu kažu da dve epizode, iako različite po formi, odražavaju istu suštinsku realnost – pošto više nema ličnog autoriteta pokojnog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija za sprovođenje discipline, domaće institucije testiraju koliko prostora imaju da oblikuju narativ.
"Iz ovoga možemo iščitati dve različite poruke", rekao je za Radio Farda (Iranski servis RSE) Babak Dorbeiki, politički analitičar koji živi u Velikoj Britaniji, u vezi sa saopštenjem Skupštine.
Na spoljnjem planu, rekao je Dorbeiki, pritisak dobro služi Modžtabi Hamneiju; pošto je došao do sukcesije vlasti uz posredovanje bezbednosnih struktura bez sopstvene nezavisne baze moći, to mu omogućava da signalizira Vašingtonu da su mu ruke vezane, dok nezvanični oblik saopštenja štiti njegov prostor za manevrisanje. Na unutrašnjem planu, to signalizira zaoštravanje borbe među frakcijama.
"To je praktično glas cele institucije", rekao je Dorbeiki o 63 potpisa, sugerišući da je nezvanično plasiranje saopštenja možda bilo namerno urađeno, jer tako eksplicitno formalno institucionalno saopštenje nikada ne bi dobilo odobrenje sekretarijata usred pregovora.
On je dublji sukob predstavio kao bitku između ideološke struje svrstane uz bezbednosne strukture u Korpusu islamske revolucionarne garde (IRGC) koja je donedavno uživala prevelik uticaj, i pragmatičnijeg, realističnijeg krila establišmenta koje sada dobija na značaju.
Tvrda linija detaljno propituje sporazum sa SAD koje zauzvrat prate kako iranski zvaničnici reaguju na njega.
Oni insistiraju da Iran uopšte nije trebalo da pregovara i optužuju iranske pregovarače da su poništili sve dobitke postignute nakon što su 28. februara SAD i Izrael pokrenuli kampanju bombardovanja Islamske Republike.
Umereniji glasovi, uključujući mnoge konzervativce, odbacuju tu formulaciju, tvrdeći da Memorandum o razumevanju znatno više koristi Iranu nego Sjedinjenim Američkim Državama.
Centralno pitanje, prema komentatoru Rezi Alidžaniju koji živi u Francuskoj, jeste da li će novi vrhovni vođa u potpunosti podržati svoje pregovarače ili će, poput svog oca, pokušati da zadovolji sve frakcije.
Alidžani je primetio da, dok su prve izjave mlađeg Hamneija posle uspona bile ispunjene skromnošću, novije izjave pokazuju da on tvrdi kako je lično "dozvolio" timu da pregovara.
S obzirom na Hamneijevu relativnu mladost s 56 godina, Alidžani je rekao da će mu trebati vreme da stekne apsolutni autoritet koji je njegov otac imao.
Dotad, novi lider će verovatno zadržati očev uslovni pristup Zapadu na dva koloseka: odobravanje pregovora dok radi na tome da elementi tvrde linije ostanu ušančeni unutar sistema, a ne otuđeni od njega.
Na kraju krajeva, borba oko sporazuma između SAD i Irana prestala je da bude obično nadmetanje reformista i tvrde linije. Umesto toga, ona se pretvorila u test s visokim ulozima koliko nezavisnu slobodu delovanja iranske institucije – klerikalne, vojne i medijske – veruju da sada mogu da imaju u odsustvu jedinstvenog, neprikosnovenog centra moći.