Rastuće strateško partnerstvo između Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje postalo je jedan od ključnih sigurnosnih izazova sa kojima se suočavaju Sjedinjene Države i njihovi saveznici. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Osovina agresora", kontra-admiral (u penziji) Mark Montgomery i njegovi koautori Bradley Bowman i Elaine Dezenski dokumentuju više od 600 primjera saradnje između četiri autoritarne države, tvrdeći da se njihova koordinacija proteže na vojne, tehnološke, ekonomske i sajber domene.
Montgomery, viši direktor Centra za sajber i tehnološke inovacije i viši saradnik Fondacije za odbranu demokratija, kaže da Zapad nastavlja da potcjenjuje i obim ovog saveza i rizike koje ono predstavlja.
Za Radio Slobodna Evropa (RSE) govorio je o Ukrajini, Iranu, simultanim sukobima i šta američka vojska mora da učini da bi se pripremila za njih.
RSE: Podcjenjuje li Vašington Kinu, Rusiju, Iran i Sjevernu Koreju kao integriranu autoritarnu osovinu i koliko blisko koordiniraju?
Mark Montgomery: U velikoj mjeri podcjenjujemo njihov nivo koordinacije i stoga su naši odgovori na njihove kolektivne akcije ponekad razočaravajući. U SAD to možete vidjeti s Ukrajinom.
Ukrajina se očito bori protiv Rusije, Irana, Sjeverne Koreje i Kine. Iran osigurava dronove Šahed, ne samo hiljade dronova, već i tehnologiju za njihovu domaću proizvodnju. Rusi sada proizvode vlastite dronove koje je dizajnirao Teheran.
Sjeverna Koreja osigurala je 12.000 vojnika, a ljudi se fokusiraju na to. Ali takođe su isporučili pet do šest miliona topovske i minobacačke municije. To je više nego što je NATO proizveo u posljednjih nekoliko decenija. Konačno, Kina podržava ruske ratne napore osiguravajući mikroelektroniku za balističke, hipersonične i krstareće rakete koje danas gađaju Kijev.
Čitajte:
Ratovi u Ukrajini i Persijskom zalivu sve su više povezani, kaže stručnjakinja za odnose Rusije i IranaUkrajina se mora boriti protiv sve četiri zemlje. SAD su, čak i pod Bidenovom administracijom, bile vrlo spore u osiguravanju pravih oružanih sistema s potrebnim dometom i nikada nisu rasporedile američke snage u Ukrajinu u svrhu obuke. Predsjednik [Donald] Trump učinio je još manje, smanjivši sigurnosnu pomoć za 99 posto u poređenju s Bidenovom administracijom.
Isti problem možete vidjeti u Evropi kada se SAD suočava s Iranom. Iran je 47 godina star autoritarni režim koji je podržavao terorizam gotovo cijelo to vrijeme. Ubio je više od 1.000 američkih vojnika u Iraku i Afganistanu, oko 500 NATO vojnika i stotine Evropljana u terorističkim napadima. Podržava posrednike, uključujući Hute, Hezbollah i oružane grupe u Iraku i Siriji. Takođe je ubio više od 30.000 vlastitih građana u jednom vikendu.
Evropa još uvijek gleda na ovaj sukob i kaže da su to dvije ravnopravne zaraćene strane: Iran i SAD. To je smiješno. Iran podržava Rusija. Podržava ga Kina. U prošlosti ga je podržavala Sjeverna Koreja. Ipak, SAD još uvijek ne možemo dobiti podršku Evrope protiv Irana.
RSE: Više puta ste upozoravali na rizik od koordinisanih kriza koje rastežu američke snage na više frontova. Koliko je Pentagon blizu tačke u kojoj više ne bi mogao da izdrži dva ili tri simultana sukoba?
Montgomery: Ovdje vas zapravo brinu dvije stvari. Jedna je struktura snaga: brodovi, eskadrile aviona, tenkovi, bataljoni. Druga je municija. Struktira naših snaga je u nešto boljem stanju. Prilično smo blizu mogućnosti da se nosimo sa istovremenim sukobima, ali nismo potpuno spremni. Potrebna su nam veća ulaganja i veći rashodi za odbranu. Iako kritikujemo evropske zemlje zbog zloupotrebe, rashodi SAD za odbranu su takođe opali - sa oko 4 do 5 procenata BDP-a na kraju Hladnog rata na otprilike 3 procenta, pa čak i ispod toga na kraju Bidenove administracije.
Veći problem je municija. Naše zalihe su već bile nedovoljne nakon 25 godina nedovoljnog ulaganja. Sada su one u velikoj mjeri opterećene podrškom Ukrajini i operacijama koje uključuju Iran. [Ovo] predstavlja ozbiljniji izazov u simultanim sukobima.
Čitajte:
Kako rat u Iranu mijenja sigurnosnu dinamiku na Bliskom istokuRSE: Vaše istraživanje pokazuje da kineska mikroelektronika pokreće i iransku proizvodnju raketa i ruske programe naoružanja. Američki zvaničnici često ukazuju na sankcije kao primarni odgovor. Da li sankcije zaista mogu da funkcionišu kada Peking služi kao tehnološka i ekonomska podrška za cijelu osovinu?
Montgomery: Jedan od izazova sa mikroelektronikom je taj što mnoge komponente imaju dvostruku namjenu. Proizvod se može izvesti u Kinu za legitimne civilne svrhe, a zatim prenamijeniti za vojnu upotrebu prije nego što se prebaci u Rusiju. To otežava sprovođenje sankcija. Osim toga, sprovođenje sankcija na izvoz iranske i ruske nafte često je bilo slabo i, u mnogim slučajevima, jednostavno ignorisano.
Sada se vodi diskusija o novom zakonodavstvu, poput zakona Lindsey Graham, kako bi se povećao pritisak na Rusiju. Ali stvarnost je da mnoge ovlasti koje su potrebne vladi već postoje. Mi ih jednostavno ne sprovodimo kako treba ili dozvoljavamo preširoke politike izuzeća.
RSE: Dok Vašington razmatra diplomatske pregovore sa Teheranom, vi ste se zalagali protiv žurbe u pregovorima. Koji je najveći strateški rizik ako sporazum ne uspije da demontira širu vojnu infrastrukturu Irana i njegovu mrežu posrednika?
Montgomery: Teško je identifikovati samo jedan prioritet. Očigledno je da se Iranu ne može dozvoliti da dobije nuklearno oružje ili balističke rakete sposobne da ga isporuči.
Dobra vijest je da je iranski nuklearni program unazađen za oko između pet i deset godina zbog kombinovane kampanje bombardovanja u posljednjih godinu i po dana. Došlo je do značajne štete na objektima, smrti inženjera i značajnih zastoja u proizvodnji raketa. Iako Iran može da nadoknadi uvozom iz Rusije ili Kine, to je postalo mnogo teže.
Još jedno važno pitanje je Ormuski moreuz. Geografija Irana mu daje značajnu prednost nad plovnim putem. Oman ima istu geografsku prednost, ali poštuje međunarodno pravo. Iran ne. Pregovori sa Irancima su teški jer IRGC [Islamska revolucionarna garda] može da nanese ogromnu patnju iranskom narodu, a da sama ne plaća istu cijenu.
Kineski ministar inostranih poslova Vang Ji govori tokom sastanka sa svojim ruskim i iranskim kolegama o iranskom nuklearnom pitanju, u Pekingu u martu 2025. godine.
RSE: Nedavno ste posjetili ukrajinske linije na frontu. Da li rat efikasno služi kao živa operativna laboratorija gdje ova autoritarna osovina usavršava buduće ratovanje?
Montgomery: Da, za obje strane. Za SAD, za širi Zapad i za Rusiju, Ukrajina je laboratorija. Razlika je u tome što SAD to ne koriste u potpunosti.
SAD održavaju samo minimalno vojno prisustvo u Ukrajini, uglavnom povezano sa ambasadom. Nemamo ni približno dovoljno osoblja koje uči lekcije direktno sa bojnog polja. Rusija, u međuvremenu, agresivno prenosi te lekcije Kini, Sjevernoj Koreji i Iranu.
Sjeverna Koreja uči iz prve ruke. U početku je rasporedila 12.000 vojnika, a sada postoje izvještaji o čak 30.000 sjevernokorejskih vojnika koji se bore zajedno sa ruskim snagama. Oni stiču iskustvo iz prve ruke u ovom novom obliku adaptibilnog ratovanja.
RSE: Kako Rusija i Iran razmjenjuju podatke o ciljanju i iskustvo sa bojnog polja, koliko brzo ova borbena povratna sprega poboljšava sposobnost američkih protivnika da se suprotstave američkom oružju i vojnoj doktrini?
Montgomery: Postoje dvije odvojene dinamike. Prvo, Rusija veoma brzo uči na bojnom polju. Brzo se prilagođava, a te lekcije se na kraju dijele sa drugim zemljama. To prvenstveno čini samu Rusiju sposobnijom, ali vremenom jača i druge.
Druga dinamika je ono što Rusija pruža u zamjenu za njihovu podršku. Iran dobija informacije o ciljanju američkih snaga na Bliskom istoku.
Sjeverna Koreja dobija pomoć vezanu za svemir koja direktno podržava razvoj interkontinentalnih balističkih raketa sposobnih da jednog dana stignu do SAD. Sjeverna Koreja je ranije dijelila raketnu tehnologiju sa Iranom i mogla bi to ponovo da učini. Kina vjerovatno dobija najveće koristi. Izvještaji sugerišu da Rusija obezbjeđuje tehnologiju za utišavanje podmornica, što rješava jedan od najvećih vojnih nedostataka Kine u odnosu na SAD.
Rusija takođe navodno pruža tehnologiju i obuku za velike operacije vazdušnog napada helikopterom koje bi mogle da podrže buduću invaziju na Tajvan preko moreuza. To su veliki transferi vojnih kapaciteta koje Rusija nikada ranije nije bila spremna da pruži. Oni su dio cijene koju Moskva plaća za podršku u ratu protiv Ukrajine.
RSE: Koja je najvažnija strukturna reforma koju američka vojska mora da sprovede u narednoj deceniji kako bi odvratila ovu sve više koordinisanu autoritarnu osovinu?
Montgomery: Najveća strukturna promjena mora biti u nabavci, tačnije, prihvatanje većeg rizika kako bi se kretalo mnogo brže.
Decenijama su SAD mogle da priušte veoma promišljen proces jer nijedna zemlja nije mogla ozbiljno da nas izazove. Proveli smo 15 godina projektujući i gradeći brod. Proveli smo 10 godina projektujući i isporučujući novi avion. Ti rokovi moraju dramatično da se smanje.
Kada govorimo o dronovima, sistemima protiv dronova ili municiji, nabavka treba da se mjeri mjesecima, a ne godinama. Čak i za velike platforme poput brodova i aviona, razvoj treba da se mjeri godinama, a ne decenijama. U krajnjoj liniji, uspjeh će zavisiti od reforme nabavke i od izgradnje brzine i agilnosti neophodnih za takmičenje sa našim protivnicima.