Partnerstvo Rusije i Irana postalo je jedno od najuticajnijih strateških partnerstava u današnjoj geopolitičkoj situaciji.
Iako Moskva i Teheran nisu sklopili formalni vojni savez, njihova saradnja u oblasti dronova, obaveštajnih aktivnosti, zaobilaženja sankcija i unutrašnje bezbednosti produbljena je od početka ruske invazije na Ukrajinu.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), Nikol Grajevski (Nicole Grajewski), stručnjakinja za rusko-iranske odnose iz Parinskog instituta političkih nauka (Sciences Po) i Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir (Carnegie Endowment for International Peace), objašnjava kako su sukobi u Ukrajini i Persijskom zalivu postali sve više povezani i dokle je Rusija spremna da ide u pružanju podrške Iranu.
RSE: Kako produbljivanje partnerstva između Moskve i Teherana, u trenutku kada se intenziviraju napadi i pomorska eskalacija u Persijskom zalivu, utiče na rat u Ukrajini i širu bezbednosnu krizu na Bliskom istoku?
Grajevski: Ono što je sasvim očigledno kada je reč o ovom ratu i ratu u Ukrajini jeste koliko su odnosi Rusije i Irana postali isprepleteni i kako su se promenili.
Na primer, Iran je Rusiji isporučio dronove Šahed, koji su u velikoj meri korišćeni u Ukrajini. Zauzvrat, Rusija Iranu pruža ključnu podršku u vidu satelitskih snimaka, potencijalne pomoći pri odabiru ciljeva, obuke, operativne pomoći i razmene podataka.
Postoji svojevrsna sinergija nastala tokom rata u Ukrajini, koja se sada prenosi i na ovaj sukob. Pored toga, mnoge pretnje sa kojima se Ukrajinci svakodnevno suočavaju sada pogađaju i američke saveznike u Zalivu. Tokom rata, Ukrajina je sarađivala sa zalivskim partnerima u oblasti borbe protiv bespilotnih letelica i dronova.
Između ova dva rata postoji mnogo veza i mislim da je greška posmatrati ih odvojeno, jer su neraskidivo povezani – i preko aktera koji u njima učestvuju i preko tehnologija i resursa koje dele.
RSE: Iranska tehnologija dronova i raketa pokazala se ključnom za rusku kampanju u Ukrajini. Sada kada se Iran suočava sa sve većim pretnjama u Persijskom zalivu, da li mu Moskva uzvraća uslugu ili zadržava vojne resurse za ukrajinski front?
Grajevski: Nije jasno koja je ruska tehnologija preneta i šta se tačno pojavilo u iranskim bespilotnim letelicama. Jasno je, međutim, da su iranska strategija, taktika i operativne metode unapređene i da u velikoj meri podsećaju na način na koji Rusija koristi ove sisteme u Ukrajini.
Ipak, ne vidimo da Rusija Iranu isporučuje neki veliki sistem naoružanja. Poslednji transfer za koji znamo je u izveštaju Fajnenšel tajmsa (Financial Times) o sporazumu za raketne sisteme Verba MANPADS. Od početka rata nije bilo direktnog transfera kompletnog sistema naoružanja.
Pošto Iran ima, ili je barem imao pre rata, razvijenu odbrambenu industriju, Rusija može da isporučuje komponente koje omogućavaju postepeno unapređivanje iranskih dronova.
Koliko za sada znamo, postoje određeni pokazatelji da se to dešava, iako ne postoji konačan dokaz koji bi pokazao koje su tačno komponente prenete.
RSE: Teheran se dugo oslanja na Moskvu kada je reč o naprednim sistemima protivvazdušne odbrane i elektronskog ratovanja. Da li Rusija, imajući u vidu zahtevnost rata u Ukrajini, i dalje ima kapaciteta ili političke volje da ojača iransku odbranu?
Grajevski: Zavisi o kojim sistemima govorimo. Rusija je uspešnija u proizvodnji pojedinih sistema nego drugih. Veliki deo iranskih kapaciteta za elektronsko ratovanje potiče iz Rusije, a ne znamo da li je Moskva prenela i ofanzivne sisteme koji jednostavno nisu dospeli u javnost.
Takođe nije jasno da li je Rusija pomogla Iranu da obnovi radarske sisteme koji su uništeni, ali i to je oblast u kojoj bi mogla da pruži pomoć.
Najveći problem su sistemi protivvazdušne odbrane. Rusiji su oni potrebni za sopstveni rat u Ukrajini, a Iran nema dovoljno finansijskih sredstava da ih kupi.
Ipak, postoje drugi načini na koje Rusija može postepeno da unapredi iranske vojne sposobnosti, poput isporuke lakog naoružanja ili komponenti za dronove. Zato nije tačno reći da je Rusija toliko vezana za rat u Ukrajini da Iranu ne može da pruži nikakvu pomoć. Naprotiv, ona i dalje može da podrži Iran upravo u oblastima koje su mu najpotrebnije.
RSE: Tvrdili ste da Rusija, posle dešavanja u Siriji i Venecueli, rizikuje da bude viđena kao partner koji pruža podršku samo dok mu to odgovara. Ako bi se Iran suočio sa egzistencijalnom vojnom krizom, da li bi Moskva intervenisala ili bi prepustila Teheran da se sam snalazi?
Grajevski: To je veoma zanimljivo pitanje, a u ovom ratu to zapravo još nismo videli, iako je u pojedinim trenucima delovalo da se Islamska Republika Iran suočava sa egzistencijalnom krizom.
Iran je za Rusiju veoma drugačiji od Sirije. U velikoj meri je samostalan. Ima sopstvene kapacitete i može direktno da se suprotstavi američkoj moći na način na koji Sirija ili Venecuela nisu mogle. Takođe ima visoko birokratizovanu i relativno razvijenu vojnu organizaciju raspoređenu širom zemlje. Zato do sada nismo videli da je Rusija bila neophodna u tom smislu.
Međutim, ako bi situacija došla na ivicu građanskog rata ili široko rasprostranjenog haosa, uz kolaps režima i nastanak vakuuma nalik onom koji smo videli u Siriji, mislim da bi se Rusija uključila. To bi moglo da podrazumeva angažovanje snaga za specijalne operacije ili eventualno privatnih vojnih kompanija.
Ne mislim da bismo videli veliko raspoređivanje ruskih snaga ili vazdušnu kampanju poput one u Siriji. To bi bilo mnogo odmerenije i usmereno na pružanje operativne podrške onim delovima iranske vlasti koje bi Rusija odlučila da podrži.
RSE: Nestabilnost u Persijskom zalivu podiže globalne cene nafte, što pogoduje ruskoj ratnoj ekonomiji. Istovremeno, ruska nafta koja se prodaje uz popuste direktno konkuriše iranskom izvozu u Aziji. Da li energetska konkurencija sprečava Moskvu i Teheran da postanu pravi ekonomski saveznici?
Grajevski: Problem je u tome što ekonomski odnosi Rusije i Irana nikada nisu bili naročito razvijeni. Obim trgovine između dve zemlje zapravo je prilično skroman, iako je značajno porastao od početka rata u Ukrajini.
Jedan od razloga je to što obe zemlje uvoze i izvoze slične proizvode. Na kraju krajeva, obe su izvoznici energenata, tako da nemaju komplementarne trgovinske sisteme.
Konkurencija na energetskim tržištima predstavlja bolnu tačku za Iran još od početka rata u Ukrajini. Rusija je ušla na crna tržišta na kojima je Iran tradicionalno prodavao svoju naftu. Takođe je zauzela mesto na kineskom tržištu takozvanih "čajničkih rafinerija", koje je dugo bilo važno za iranski izvoz. Rusija je čak preuzela deo tankerskih kapaciteta na koje se Iran oslanjao proširujući sopstvenu "flotu iz senke".
To je svakako stvorilo tenzije i mislim da je ekonomska dimenzija oduvek bila najslabiji deo njihovih odnosa.
Istovremeno, zaobilaženje sankcija stvorilo je potpuno nove oblike saradnje. To je jedna od kontradikcija njihovog partnerstva.
RSE: Kina kupuje velike količine i ruske i iranske nafte. Kako poremećaji u snabdevanju energentima iz Persijskog zaliva utiču na uticaj Pekinga nad Moskvom i Teheranom? Da li Kina deluje kao faktor koji smiruje tenzije?
Grajevski: Odnosi Kine sa obe zemlje ključni su za njihov opstanak. Kina je obezbedila važne komponente i finansijsku podršku koji su pomogli i Rusiji i Iranu da izdrže svoje sukobe.
Međutim, Kina nema koristi od nestabilnosti u Ormuskom moreuzu na isti način kao Rusija. Peking ima široke trgovinske odnose sa zalivskim monarhijama i u velikoj meri zavisi od energenata iz tog regiona.
Zbog toga je Kina u pojedinim oblastima bila uzdržanija i nastojala da pronađe načine za smanjenje tenzija. Rusija nije uspela da preuzme takvu ulogu, delom zato što u Zalivu više nema isti ugled koji je imala pre rata.
Mislim da je u zemljama Zaliva prilično jasno da se Rusija sada doživljava kao mnogo bliža Iranu, iako zalivske države i dalje žele da održe praktične odnose sa Moskvom. To je prilično složena slika.
Kina, s druge strane, proizvodi određenu konkurenciju, jer i Rusija i Iran žele da zadrže povlašćen pristup kineskom tržištu. Ipak, Peking je zauzeo znatno umereniji stav kada je reč o eskalaciji.
RSE: U svom nedavnom istraživanju opisali ste kako Moskva pomaže održavanju iranskog političkog sistema tokom perioda unutrašnjih nemira. Koliko je rusko iskustvo u kontroli informacija i unutrašnjoj represiji važno za opstanak Islamske Republike?
Grajevski: Iranci su mnogo naučili od Rusije, još od vremena obojenih revolucija i protesta u samoj Rusiji, posebno kada je reč o metodama autoritarne kontrole. Takođe su dosta naučili i od Kine kada je u pitanju gašenje interneta.
Tokom poslednjeg talasa protesta Iran je otišao mnogo dalje nego ranije. Sprovodio je znatno selektivnija isključivanja interneta, istovremeno održavajući ključne domaće usluge, što mu ranije nije polazilo za rukom.
To nosi neka obeležja ruske ili kineske pomoći. Rusija i Iran imaju i sporazume između svojih službi unutrašnje bezbednosti koji datiraju još iz oko 2014. godine, a vremenom su ih dodatno proširili. Sporazum o informacionoj bezbednosti iz 2021. godine sadrži odredbe o pružanju podrške i razmeni podataka.
Rusija je zato bila veoma važna, iako ne treba potcenjivati ni sopstveni represivni aparat Irana. On je sposoban da deluje samostalno, ali je očigledno imao koristi od podrške drugih autoritarnih država sličnog usmerenja.
RSE: Izveštaji ukazuju da je Rusija sa Iranom podelila satelitske podatke za određivanje ciljeva. Dokle je Kremlj spreman da ide u jačanju iranskih vojnih sposobnosti, a da pritom ne izazove direktan sukob sa Zapadom?
Grajevski: Većina ruske podrške Iranu pružana je uz privid verodostojnog poricanja. Rusija je negirala optužbe o pružanju satelitske podrške ili se našalila da se to ne razlikuje od pomoći koju Sjedinjene Države pružaju Ukrajini.
Moskva nije bila spremna da otvoreno prizna da je uključena u ovaj sukob, što ima smisla imajući u vidu njene odnose sa zalivskim državama.
Istovremeno, ruska retorika prema zalivskim monarhijama postala je primetno kritičnija, posebno kada je reč o tome što na svojoj teritoriji imaju američke vojne baze, čak i u poređenju sa periodom Dvanaestodnevnog rata.
Ne bih rekao da je Rusija pasivna. Naprotiv, ona pruža podršku na način koji joj omogućava da zadrži mogućnost poricanja. Satelitski snimci i razmena podataka nisu isto što i direktne isporuke oružja. Ne vidimo ruske vojnike na terenu.
Umesto toga, Rusija postepeno unapređuje iranske sposobnosti, posebno u oblastima kao što su svemirsko izviđanje i prikupljanje obaveštajnih podataka, gde Iran ima značajne nedostatke. Ali Moskva se ne sprema da se pridruži sukobu kao deo vojne koalicije.
RSE: Na kraju, da li zapadne sankcije i pokušaji izolacije Rusije i Irana zaista obuzdavaju te dve zemlje ili dugoročno jačaju njihovo strateško partnerstvo?
Grajevski: Ono što je sasvim jasno jeste da je sankcije veoma teško ukinuti kada jednom budu uvedene, posebno u Sjedinjenim Državama. Bilo je određenih izuzeća za Rusiju, na primer kada je reč o pojedinim naftnim izuzećima povezanim sa ratom sa Iranom, ali u celini gledano sankcije su i dalje na snazi.
Iran je pod znatno strožim sankcijama od Rusije, ali se obe zemlje sada nalaze u sličnom međunarodnom položaju.
Do izvesne mere jesu izolovane. Ali su istovremeno pronašle nove načine za međusobnu saradnju. Njihova saradnja u zaobilaženju sankcija znatno je proširena i postala je važan deo njihovog odnosa.
Teško je reći da li ih sankcije direktno guraju jednu drugoj u zagrljaj, ali su nesumnjivo stvorile nove oblasti saradnje. Posebno je Rusija mnogo naučila iz dugogodišnjeg iranskog iskustva u prilagođavanju sankcijama i njihovom zaobilaženju.