Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori nastavlja da bude aktivni politički učesnik, a konzervativno pravoslavlje i ekstremni nacionalizam, koje SPC javno osnažuje, nastavljaju da prodiru u sve aspekte života, smatra profesor savremene istorije Jugoistočne Evrope na Univerzitetu De Montfort u Velikoj Britaniji, Kenet Morison.
Komentarišući predsjedničke izbore, 2.aprila, Morison navodi da je "Evropa sad" relativna nepoznanica a da njihov kandidat za predsjednika Jakov Milatović "nije tako pouzdan partner zapada".
U drugom krugu predsjednikih izbora protikandidat Milatoviću biće aktuelni predsjednik Milo Đukanović lider Demokratske partije socijalista.
Vaš browser nepodržava HTML5
Crna Gora: Đukanović ili Milatović?
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa Morison kaže da zapadne zemlje strahuju da bi, u slučaju pobjede Milatovića, kojeg podržava proruski Demokratski front, Crna Gora mogla da bude ranjivija na strano miješanje, prvenstveno iz Srbije i Rusije.
Dodaje da je mogući ishod izbora da Crna Gora, kao članica NATO-a, bude pod kontrolom pojedinaca bliskih SPC od kojih neki vode anti-NATO kampanju.
O ulozi Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori nedavno je objavio studiju "Pravoslavna crkva, Crna Gora i srpski svet", koju je uradio sa profesorom sa bostonskog univerziteta Veskom Garčevićem.
Pročitajte i ovo: Moguće novo strano miješanje u predsjedničke izbore u Crnoj Gori
SPC- preko litija do političke moći
RSE: SPC je učvrstila poziciju u Crnoj Gori od 2019. suprotstavljanjem vjerskom Zakonu i naknadno potpisivanjem Temeljnog ugovora. Na talasu litija promijenjena je i trodecenijska vlast. Premijer Zdravko Krivokapić je bio politički izbor SPC-a kao i većina ministara. Ipak, u intervjuu za RSE 2021. godine ste na pitanje može li doći do klerikalizacije kao prijetnje građanskoj državi Crnoj Gori odgovorili odrično. Da li danas mislite isto?
Morison: U najkraćem rečeno – ne. Ali, dozvolite da obrazložim. Ono gdje smo danas je mnogo drugačije od onoga gdje smo bili 2021.
Kada je SPC mobilisala ljude da litijama protestuju protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti 2019, to je bio proces koji je ujedinio i opozicione stranke, koje su do tada bile podijeljene i neefikasne. Tako ujedinjeni pobijedili su na izborima 2020. i smijenili trodecenijsku vlast Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića. Zapravo, i mobilisali su se sa tim ciljem.
To je značajno učvrstilo poziciju SPC i zaista oni su imali najveću korist od ishoda tih izbora
Crkva je apsolutno podržavala Vladu Zdravka Krivokapića, može se se reći da ih je SPC i dovela na vlast. Znali su da će povući će sporni Zakon. Pitanja ustoličenja mitropolita Joanikija bilo je problematično ali je prekretnica bilo potpisivanje "Temeljnog ugovora".
To je SPC obezbijedilo dugo očekivanu moć i snagu koju nisu imali otkako je Crna Gora obnovila nezavisnost 2006. Ono što nije bilo tako jasno 2019, sada jeste. Nije se završilo porazom DPS-a i podrškom Vladi koja radi u njenim interesima. Ovo što se desilo od tada, naročito od ustoličenja Joanija, prevazilazi to.
U stvari, moglo bi se reći da je SPC u Crnoj Gori suštinski predvodila nešto što bi se moglo okarakterisati kao kontrarevolucija.
Vaš browser nepodržava HTML5
Potpisan Temeljni ugovor Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve
RSE: Mislite da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio samo povod?
Morison: SPC-u je bilo u interesu da DPS i njihovi koalicioni partneri izgube vlast, jer je Zakon o vjerskim slobodama predstavljao egzistencijalnu prijetnju koja im je ugrozila položaj i značajnu imovinu u Crnoj Gori.
Međutim, kada je to postignuto, nisu odstupili od politike.
Naprotiv, nastavili su i nastavljaju u potpunosti da se bave politikom, a da ujedno to negiraju, uprkos jasnim dokazima. Dovoljno je da vidimo poruke crkvenih velikodostojnika pred prvi krug predsjedničkih izbora. Jasno je da su oni faktički "politički akteri".
RSE: I u najnovijoj političkoj prekompoziciji dominiraju kadrovi bliski crkvi. U kom to pravcu može odvesti Crnu Goru?
Morison: Putanja je već vidljiva, može se jasno naslutiti. Ko god da bude predsjednik Crne Gore nakon izbora 2. aprila i kakva god Vlada Crne Gore bude formirana nakon junskih parlamentarnih izbora, odrediće dugoročnu budućnost zemlje.
Milo Đukanović, kao predsjednik države, bio je protivteža i nastavio je da artikuliše vrlo jasan pro-EU i pro-NATO put, što su pozdravili zapadni partneri Crne Gore.
Drugi kandidat za predsjednika Jakov Milatović i pokret "Evropa sad" su relativna nepoznanica, s obzirom na to da su zasad vanparlamentarna stranka. Takođe, postoji značajna zabrinutost, posebno zapadnih partnera Crne Gore, da Đukanović može da izgubi ove izbore a da Milatović nije tako pouzdan partner zapada.
Nemoguće je, naravno, predvidjeti konačan ishod izbora u nedjelju, ali će Milatović uživati punu i nedvosmislenu podršku proruskog Demokratskog fronta (DF) i onih partija koje su bile dio koalicije avgusta 2020. koja je pobijedila DPS. Pobjeda Milatovića takođe bi ovim strankama dala značajan zamah i podstrek uoči junskih parlamentarnih izbora.
RSE: Postoji mogućnost da ti kadrovi nakon izbora u junu imaju 2/3 većinu u parlamentu što bi im omogućilo i mijenjanje strateških odluka.
Morison: Dok se neke zapadne vlade nadaju da "Evropa sad" predstavljaju neku silu centra, "'treću silu" koja može da zadrži što dalje neke nazadne stranke i pojedince, kao što su se nekada nadali u URA-u, sasvim je moguće da će se zemlja kretati ka tome da bude bliža Srbiji.
I za neke, mada ne sve, unutar sadašnjih vladajućih struktura, da bude bliža Rusiji. To je ono što čini da bude ranjiva na strano miješanje.
U tom scenariju, potencijalno biste mogli da imate kandidata za članstvo u EU i državu članicu NATO-a kojima upravljaju pojedinci bliski SPC. Među tim pojedincima su neki koji ne kriju da su protiv Alijanse i vode kampanju kontra NATO i čine sve u tom smjeru.
Potencijalne posledice dominacije SPC u Crnoj Gori su očigledne i sve veće, posebno imajući u vidu regionalni i širi geopolitički kontekst.
SPC u regionu više od meke moći
RSE: U Analizi konstatujete da Srpska pravoslavna crkva u regionu podržava, pa čak i koordinira aktivnosti srpskih organizacija koji se zalažu za jače veze sa Rusijom i ruskim organizacijama u Srbiji. Može li se govoriti o SPC, kao instrumentu Kremlja?
Morison: SPC je više od jednostavnog instrumenta "meke moći". Ona je efikasno oruđe u projektu "Srpski svet", koji je po formi i sadržaju sličan takozvanom "Ruskom svetu".
To je organizacija koja je i duboko politička i ali možda i vitalna komponenta projekta "Srpski svet". Njihovi odnosi sa grupama i pojedincima koji se zalažu za jače veze sa Rusijom već su dobro dokumentovani. Ipak, teško je dokazati ili uspostaviti direktnu vezu u kojoj Rusija ima uticaj na SPC.
Međutim, ona ima veoma bliske odnose sa Ruskom pravoslavnom crkvom, koja je apsolutni instrument Kremlja.
SPC je bila ključni artikulator u promovisanju proruskih narativa u odnosu na rat u Ukrajini, 'srpsko-rusko bratstvo', i podršku ruskoj državi i Ruskoj pravoslavnoj crkvi, sa kojima imaju veoma bliske veze , kao i prenošenje negativne retorike o sekularnom, dekadentnom i 'trulom' Zapadu.
Crna Gora je samo dio priče ali je, naravno, ključna za uspjeh projekta „Srpski svet“.
RSE: Kakav bi odgovor na sve aspekte uticaja crkve moglo da da društvo ako donosioci odluka u najvećem dijelu baštine te vrijednosti?
Morison: Okruženje je za građane, civilne aktiviste, nevladine organizacije veoma izazovno, posebno za one koje se bave LGBT pravima.
U Bosni i Hercegovini SPC je mobilisala tamošnje Srbe u podršci političkim elitama koje imaju eksplicitno nacionalističke ciljeve.
Prijetnja Milorada Dodika da će se pravnim mehanizmima u suštini zabraniti nevladinim organizacijama koje dobijaju zapadna sredstva da djeluju u Republici Srpskoj je prilično zastrašujuća, ali ostaje da se vidi da li će on to i izgurati.
Ipak, retorika "zapadnih agenata" koja se koristi za opisivanje takvih organizacija je u najmanju ruku zabrinjavajuća.
Opipljivi su politički rezultati simbioze između SPC-a i Rusije (preko Ruske pravoslavne crkve) koja podržava stav Srbije o Kosovu i Republici Srpskoj i podržava proruske elemente, poput Demokratskog fronta u Crnoj Gori.