Dostupni linkovi

Osoba godine


Ines Šaškor

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović proglašen je u Banjaluci osobom godine 2010., po izboru Nezavisnih novina. Na prigodnoj svečanosti okupili su se lideri regije, diplomati, privrednici, izbjeglice. Čulo se mnogo ohrabrujućih riječi o suradnji, toleranciji, novom početku.

Prisjećam se tegobnih dana 1993. godine. U Hrvatskoj je kao neko primirje, ali četvrtina teritorije odsječena, nije se moglo u Dalmaciju osim preko Rijeke. Putovanje je trajalo cijeli dan. Moja rodbina i prijatelji iz Dalmacije mobilizirani i negdje su u BiH, znate tamo gdje Hrvatska nije ratovala.

U Bosni i Hercegovini bjesni rat, slike užasa prestizale su jedna drugu. U zagrebačkom stanu svoje - s tugom i ponosom se usudim to reći - odane prijateljice, pokojne operne dive Ljiljane Molnar Talajić, turobna atmosfera. Nije mogla sebi doći od užasa.

Potpuno apolitična, za svakoga iz javnog života koga bi se spomenulo u razgovoru imala je samo jedno pitanje – je li pošten? Nije je zanimala politička orijentacija, vjera, nacija. O svome identitetu govorila je jednostavno – najprije čovjek, potom katolkinja, Bosanka i Hrvatica. Tim redom.

Pričala je o svome posljednjem boravku u rodnoj Bosni i Hercegovini. Banjalučka biskupija pozvala ju je da uoči Božića, a pred rat, pjeva u katedrali u Banjaluci. Pjevala je Ave Mariju, a u crkvi, osim Hrvata, i Srbi i Bošnjaci. Kao što je bio običaj za najsvečanije zgode. I svi su plakali. Opraštali su se jedni od drugih, svi su to znali. To je bio i njezin oproštaj s Bosnom. Nakon rata posjetila ju je tek nakratko. Na poziv franjevaca bila je u jajačkom kraju, među zaboravljenim i ostavljenim ljudima koji su sami nosili svoju muku.

Tamo gdje je sada bio i Ivo Josipović, prije odlaska u Banjaluku.

Lokalni župnik fra Zoran Mandić kazao je hrvatskom predsjedniku da je lijepo što Hrvatska pomaže u obnovi razorenog svetišta u Podmilačju, ali bi bilo bolje da hrvatska Vlada pozove gospodarstvenike da ulažu u Jajcu, u nova radna mjesta, pa da ljudi sami brinu o svojoj crkvi. I pohvalio se – konačno ima više krštenih nego sahranjenih u njegovoj župi.

Ali stradanje ne smije biti zaboravljeno. To je stradanje na kojemu je zacementirana osnovna državna arhitektura današnje Bosne i Hercegovine.
Informirajući se iz raznih medija o najnovijem posjetu hrvatskog predsjednika Bosni i Hercegovini, četvrtom po redu u posljednjih 10 mjeseci, u mislima sam s nezaboravnom Ljiljom i njezinom pričom o Banjaluci i Jajcu.

I baš u Banjaluci Josipović je proglašen za ličnost godine. Znak promjene svakako.
Ali stradanje ne smije biti zaboravljeno. Stradanje običnih ljudi, obuhvaćenih grozotama proračunatog, okrutnog etničkog čišćenja čiji je račun upravo njima ispostavljen.
To je stradanje na kojemu je zacementirana osnovna državna arhitektura današnje Bosne i Hercegovine. A novi političari, ma koliko god se transformirali i udaljili od ratne retorike, od te zacementirane stvarnosti počinju svaki razgovor.

Rado viđen gost

Je li Republika Srpska i sadašnji entitetski ustroj kraj povijesti, nedodirljiva dejtonska sveta krava? Treba li stvoriti još jedan entitet, pa da se „ravnopravno“ razgovara i otklizi u nepovratnu „ciprizaciju“, ili da se ustavnom dogradnjom stvori funkcionirajuća država?
Ivo Josipović i članovi Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović i Bakir Izetbegović, Banjaluka 6. prosinac 2010.

Naša se osoba godine, hrvatski predsjednik Josipović, o tome ne izjašnjava. Nije na njemu, kaže, da sugerira unutarnji ustroj druge države. Govori o zajedničkim interesima, zajedničkim nazivnicima, suradnji, evropskoj perspektivi.

Izabrao je sitan vez, niz malih koraka koje postepeno povezuje u cjelinu. Uz seriju političkih isprika na stratištima svih strana, u Parlamentu BiH govorio je o odgovornosti (i) Hrvatske za rat i stradanja u BiH, bošnjačkim novinama o tome da Hrvati nemaju iste institucionalne mogućnosti za zaštitu svojih interesa, banjalučkim da je povratak Hrvata u Republiku Srpsku najslabiji, usput otklonivši poziv da Hrvatska potpiše sporazum o posebnim odnosima sa Republikom Srpskom.

Uspio je da bude rado viđen gost i u Sarajevu, i Mostaru, i u Banjaluci. I među običnim ljudima, u mnogim nedođijama.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik obećao je osobni angažman na pitanjima povratka i obnove kuća izbjeglih Hrvata. I istodobno hrvatskim medijima mirno izdeklamirao kako je ravnodušan prema Bosni i Hercegovini i kako mu je Zagreb bliži od Sarajeva. „Kada idem naprijed, u Beč, Zagreb mi je na putu, kada idem u Sarajevo, idem natrag“. A gdje je na tom putu naprijed Beograd?

Je li ovo priznanje Josipoviću u Banjaluci i svojevrsna promocija Milorada Dodika u regionalnog igrača?

„Fatalizam je nekoristan u političkim procesima“,
izjavio je Ivo Josipović ovih dana.

„Politika nije utakmica u kojoj se igra na poraz ili pobjedu. U dobroj politici svi moraju dobiti“.
Ove udžbeničke rečenice Josipović izgovara bez patetike.

Je li aktualni hrvatski predsjednik naivni političar ili površni bjelosvjetski frazer kakvih se ova regija nagledala proteklih 20-tak godina?

Ili njegova kultura kompromisa, sintagma koju je lansirao na početku svoga predsjednikovanja, sada u Banjaluci obogaćena s novom zrelošću, dobiva konture osmišljenog projekta?
  • Slika 16x9

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Pogledajte komentare (5)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG