Dostupni linkovi

Umjetnost je univerzalna i pripada svim ljudima


Zijah Sokolović potpisuje svoju fotografiju na Sarajevo film festivalu, 31. jul 2010.
Zijah Sokolović potpisuje svoju fotografiju na Sarajevo film festivalu, 31. jul 2010.
Kada bi se u Sarajevu izgradila dva, tri nova pozorišta, jer grad to zaslužuje, onda bih razmišljao o tome da se vratim i da u njemu ponovo živim, kaže u intervjuu za program RSE glumac Zijah Sokolović koji je prisustvovao, upravo završenom, SFF.
RSE: Na SFF-u je prikazan film Jasmina, reditelja i scenariste Nedžada Begovića. To je ljudska priča u čijim emocijama učestvujete Vi i Nada Đurevska. Rekli ste da je za Vas ovaj film, film apsolutne ljubavi.

Sokolović:
Priča je o jednoj porodici koja živi u Sarajevu koje je opkoljeno i koje se bombarduje, gdje postoji opcija da majke sa djecom izađu iz grada, a da muškarci ostanu. Sama ta činjenica govori o nekoj perverziji svijeta prema tom gradu i odnosu svijeta prema ljudima koji su bombardovali taj grad.

Majka izlazi sa djetetom, ali počinje bombardovanje. Ona je liječnik i zbog velikog broja ranjenih ostaje u gradu, a svoju majku šalje sa kćerkom da odu u neko malo mjesto na moru u Hrvatskoj. Dobili su ključeve od nekog stana i idu da sakriju od zla koje je pogodilo grad.
Film Jasmina je priča o pobjedi ljubavi. To je za mene jedna divna priča. Sretan sam što sam to igrao. Priča je za plakanje.

Dolaze u malo mjesto koje je pusto i prvi komšija im je neki pijanac Stipe, a to sam ja. Stipe je isto tako tu ostavljen poslije nekog rata, u nekom sirotištu, kojeg je majka ostavila jer nije mogla da sa njim nastavi život. On čeka da majka dođe brodom po njega, da ga vodi u svijet, da mu pokloni ljubav koju nije imao, da ga stavi na biciko i da ga vozi kroz grad, da ga svi vide. On je ostario, a majka nikada nije došla.

Ta baka ili nana, koja je izvela svoju unuku Jasminu, se razboli i umire, a komšija Stipe ostaje sam sa malom bebom. Počinje život sa prepoznavanjem neke ljubavi koju nikada nije imamo, nekog svijeta koji se izgubio, koji nikada nije doživio. To sam nazvao apsolutna ljubav, potraga za ljubavlju. On prestaje da pije, počinje da se brine o njoj i promijeni svoj način života. On je prvi put njoj, koja ima osam mjeseci, rekao sve o sebi, ispričao sve tajne koje nikome nije mogao da ispriča, zato što je pio. Počinje da crta svoju majku po zidovima svoga stana, da traži svoj identitet. Prava majka Jasmine dolazi po kćerku iz Sarajeva.

On joj vraća kćerku i ostaje sam, kao što je i prije bio, ali je drugi čovjek. Doživio je ljubav i počinje svoj drugi život.

To je priča o pobjedi ljubavi. To je za mene jedna divna priča. Sretan sam što sam to igrao. Priča je za plakanje.

RSE: Kako je prošla premijera? Da li ste zadovoljni? Da li ste bili malo nervozni jer se prikazivala u Vašem rodnom gradu?
Sokolović: Bio sam potpuno sretan. Lijepo je što se sudbina okrenula, pa se taj film, jednog takvog umjetnika, kao što je Nedžad Begović, prikazao baš u Sarajevu, na SFF-u i što je publika u tako velikom broju gledala taj film. Na stotine ljudi je ostalo ispred Narodnog pozorišta, što je dokaz da su ljudi željeli da učestvuju u tom našem razmišljanju o vremenu u kojem živimo.

Nisam imao tremu, što se tiče grada. Imao sam tremu da li će sve ono o čemu smo sanjali prije godinu i nešto dana, izaći na vidjelo i poraziti ovaj realni svijet u kojem živimo. Mislim da jeste. Film je porazio realnost i uspio je da probudi kod ljudi emocije.

RSE: Da li Vam prorade skrivene emocije kada ste u Sarajevu? Da li imate problema sa nostalgijom?
Sokolović: Kada su me iz mog prvog kreveta prebacili u veliki krevet, imao sam nostalgiju za malim krevetom. Kada su me prebacili iz male sobe u veliku, imao sam nostalgiju za malom sobom. Kada smo prešli u drugu sobu, jer je došla tetka da živi sa nama, imao sam nostalgiju prema toj sobi u kojoj
Sigurno da imam nostalgiju prema Sarajevu, ali i osjećaj da ta nostalgija mora biti u meni, mora biti konstantna i da ona nikada ne može nestati.
je ostala tetka.

Mislim da je nostalgija neki prirodan doživljaj svijeta i nešto što je utkano u svakom čovjeku. Nostalgija ne mora biti vezana samo za grad, nego za neki život koji je bio i prošao.

Sigurno da imam nostalgiju prema gradu, ali i osjećaj da ta nostalgija mora biti u meni, mora biti konstantna i da ona nikada ne može nestati. I kada bi se vratio i živio u gradu, ponovo prošao svoj život i još jedanput u tog gradu izgradio neko novo Sarajevo, ona stara nostalgija bi i dalje bila prisutna. Ona bi učestvovala u mojoj izgradnji i sadašnjosti i budućnosti.

Nostalgija je pozitivna i potrebna, ona izgrađuje svakog čovjeka. Što je jača i što čovjeka više trza, mislim da je ljepša. To je dokaz da još uvijek osjećamo svijet u kojem živimo. Imam nostalgiju i drago mi je da je imam. Ne bih htio da je izgubim.

RSE: Da li razmišljate o trajnom povratku?

Sokolović:
Sigurno ne. Ima u predstavi Glumac je Glumac je Glumac, divna replika – Suviše sam star i suviše daleko da bih mogao steći nove navike. To je fantastična replika, napisana prije 33 godine. Tada je imala jednu dimenziju, ali sada ima neku drugu dimenziju i dobija novi odnos sa svijetom u kojem živimo.

Ako bih razmišljao čisto onako praktično – Sarajevo je grad u kojem nije napravljeno niti jedno novo pozorište od vremena kada sam otišao iz njega, negdje 1983. godine. Kada bi se izgradila dva-tri nova pozorišta, pošto to Sarajevo zaslužuje, onda bih razmišljao o tome da se vratim i da u njemu ponovo živim.

Rad sa djecom

RSE: Glumac je Glumac je Glumac je imala premijeru u Sarajevu 1987. godine. Igrali ste je preko 1.500 puta. Tekst je preveden na nekoliko jezika. Sa ovom vremenskom distancom, da li bi ste nešto mijenjali u toj predstavi?
Sokolović: Ništa, apsolutno ništa. Mislim da je sve ostalo isto. Ta predstava je imala slobodu jednog odnosa sa svijetom. Sada su takve predstave rijetke. Danas je umjetnost postala kao kompromis i izgubila je onaj svoj naboj revolucionarnosti ili pomicanja svijeta, koji je imala prije. Kada je napravljena predstava Glumac je Glumac je Glumac, mogla je da pomakne orman u svakoj sobi, a danas umjetnost ima neki drugi odnos i teško pomjera pepeljare, a kamoli ormare.

Predstava je nastala u Sarajevu, a to je dokaz da je Sarajevo bilo ipak centar nečega. Bio sam slučajno u tom centru, pogodila me ta atmosfera grada i socijalizama, kao oblika komunikacije. Bilo je više slobode, a manje kredita, manje materijalizma, manje materijalističkog kompromisa i bezdušnosti, a više neke duše. Mislim da je bilo normalno da nastane ta predstava kao takva.

Dokaz da se igra toliko u svijetu, pa čak i u svim kapitalističkim zemljama, da je prevedena na toliko jezika i da je 18 glumaca igralo taj tekst po svijetu, od Pariza, Londona, Njujorka, Sidneja i Varšave, znači da ipak neko zrnce tog Sarajeva nalazi svoje plodno tlo u čitavom svijetu. Kao što i danas, svi mi koji smo raseljeni po svijetu, a koji smo nekako gradili građansku opciju Sarajeva, ipak nosimo to zrnce sa sobom, bez obzira da li će niknuti cvijet, karfiol ili neko govno.

RSE: Već godinama radite kao direktor dječijeg pozorišta u Salzburgu, profesor ste glume u Lincu, umjetnički direktor pozorišnog festivala u Ljubljani i umjetnički vođa projekta Dramatično društvo. Sada ste glumac izvan svog maternjeg jezika. Koliko je to teško biti?
Sokolović: Umjetnost je univerzalna i pripada svim ljudima, bez obzira kojim jezikom govore. O granicama ne možemo razgovarati. Sigurno da je možda način izražavanja imao tih poteškoća, ali mislim da danas umjetnost pripada svim ljudima. Jezik je samo tehnički oblik komunikacije.

Danas sam i gostujući profesor na doktorskim studijama u Beogradu. To moje čitavo angažovanje je pokušaj istraživanja granica glume. Te moje avanture su mogući oblik umjetničke komunikacije, kao što su festivali ili akademije. Želim vidjeti koje su mogućnosti i opcije glumca. Nije glumac samo onaj koji glumi na televiziji, koji se pojavljuje i igra neke uloge. Mislim da glumac vidi svijet drugačije. Mislim da gluma ne pripada samo pozorištu, filmu ili televiziji, nego da
Želim da se pomoću glume, u formi kazališne predstave, istražuju osobine djece, njihove navike, odnos sa svijetom, da zajedno sa psiholozima i sociolozima istražujemo njihov način razmišljanja
pripada prirodi čovjeka i da ona jeste u njegovoj prirodi. Zato često pišem Glumac i Gluma. Htio bih da pokažem da ona ipak ima svoje značenje u svijetu u kojem živimo i da nije nešto sporedno. Biti glumac znači biti predodređen čovekovom željom da samim sobom govorim o svijetu u kojem živimo.

Zato sam se bavio i pozorištem u Sanskom Mostu. Želim da se pomoću glume, u formi kazališne predstave, istražuju osobine djece, njihove navike, njihov odnos sa svijetom, da zajedno sa psiholozima i sociolozima istražujemo njihov način razmišljanja o vremenu u kojem jesu i da otkrijemo njihove osobine, bilo pozitivne ili negativne, sa posljedicama civilizacije koja utiče na njih. Uspjeli smo da napravimo nešto vrlo interesantno i lijepo na kraju.

U Hrvatskoj smo igrali 100 predstava za djecu, u gradovima u koje niko ne ide, gdje ima po jedan učenik u školi. Radili smo i 100 predstava za djecu sa teškoćama u razvoju. Igrali smo predstavu za jedno dijete, predstavu u njegovom stanu, pored njegovog kreveta, tamo gdje mu niko ne dolazi, gdje ga posjećuju samo ukućani. Većina se njih stidi jer su takvi, a oni su ljudi kao i mi, koji žive i osjećaju ovaj svijet. Nismo igrali predstavu kao humanitarni projekt, već kao terapiju.

Region, javna kuća za Zapad

RSE: Volite da radite sa djecom i za djecu. Rekli ste da Vam nije cilj da djeca postanu glumci. Šta vam je cilj i koliko vas djeca inspirišu?
Sokolović: Cilj mi je da pomoću glume, u formi kazališne predstave, oni razvijaju svoju maštu. Da, kada kažu jednu riječ, vide tu riječ kao predstavu, da vide da se neko u svijetu, izvan njihovog svijeta, bavi i pravi predstavu od njihovih riječi. Tako razvijaju sigurnost, da se ne boje tog svijeta, kada izađu u njega, nego da grade jedan normalan dijalog. To mi je cilj.

Volio bih da u Sanskom Mostu postoji takav centar svijeta, kao što je sada u Zagrebu, gdje radimo dva vrlo značajna projekta. Igramo predstavu o drogi.Zabavljamo djecu kroz predstavu, a informišemo ih o zlu droge.

Dobio sam od hrvatske Vlade ponudu da napravim predstavu o nasilju i bit će gotova na jesen. Igrat će se stotinu puta za djecu Hrvatske. Kroz tu predstavu oni se upoznaju sa oblikom koji je tako prisutan u jednom životu, a to je nasilje.

RSE: Ipak, nas Vaši likovi nasmijavaju. Čemu se vi privatno smijete?
Sokolović: Ja se smijem svemu, a to što se ljudi smiju mojim likovima, je samo dokaz da igram na onaj način koji je realan, a koji ne vidimo u životu.

RSE: Kako danas vidite region?
Sokolović: Kada je socijalizam propadao, rekli su da propada pošto nema para i da je nemoguće da nastaviti neki svoj život kao takav. Zato je srušen kao društveni oblik komunikacije. Ne kažem da je bio dobar, ili loš, ali je bio takav kakav jeste.

Sada živimo u vremenu kapitalizma, a ni u njemu nema para. Ako ih nema u kapitalizmu, ni u socijalizmi, pa ni u komunizmu - gdje su onda te pare? Vjerujem da su pare kod onih koji su pokrenuli sva ova zbivanja nacionalizma i sva ova zbivanja u svijetu.

Jugoslavija je ipak bila zemlja koja je imala i more i rijeke i planine i ravnice. Imala je sve. Da je ostala tako kompaktna, kao ujedinjena Evropa, i da se kao takva priključila Evropi, mislim da bi u ekonomskom pogledu, pa i po broju stanovnika, bila mnogo značajniji faktor u organizaciji života ujedinjene Evrope. Ovako, mi smo jedno neosjetno tržište, u kojem kupujemo tuđe aute, jedemo i pijemo tuđe pivo, imamo tuđe banke, imamo svoje kampove koje tuđi vode, imamo hotele u kojima spavamo, a koji nisu naši. Mi smo jedna ekspozitura kapitalizma. Mi smo jedna javna kuća za Zapad.

RSE: Sa budućnošću ili bez nje?
Sokolović: Svako ima budućnost, samo je pitanje kako će je izgraditi i na koji način.

Mislim da budućnost bez umjetnosti, nije budućnost i da odnos kapitalizma i civilizacije, takav kakav jeste, može biti sasvim drugačiji kroz umjetnost. Ne mora umjetnost da mijenja budućnost, ali ljudi moraju biti spremni da razumiju realnost, pa i pomoću umjetnosti. Bez nje je nemoguće, kao što je nemoguće da rastemo, a da ne peremo zube ili noge. Može se i bez toga, ali su posljedice katastrofalne. Ali sa tim, može sve drugačije i bolje.

******
Zijah Sokolović je bio naš on line gost. Njegove odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE.
XS
SM
MD
LG