U subotu se, velikom projekcijom filma „Invictus“, o životu Nelsona Mendele, koga igra počasni gost Morgan Freeman, završava 16. Sarajevo Film Festival. Morgan Freeman u petak je prošao festivalskim crvenim tepihom, a veliki broj Sarajlija se okupio da pozdravi oskarovca. U petak je prikazan i posljednji film iz takmičarskog dijela programa. Radi se o ostvarenju „Tilva Vos“ srbijanskog režisera Nikole Ležajića.
Festivalski programi planuli su kao na rasprodaji. Devet prostora za projekcije posjetilo je stotinjak hiljada ljudi, a za većinu njih radilo se o istinskom kulturnom prazniku. Za neke i svojevrsnom civilizacijskom šoku. Ipak, čini se kako su na svoje, ponajviše, dosšli ljudi koji žive u svom filmu. Dakle, od filma i za film.
Drugim riječima, Sarajevo se potvrdilo kao istinska Meka za profesionalce, jer ovdje doživljavaju autentična priznanja za svoje stvaralstvo, makar se uvijek i ne radilo o vrhunskim dostignućima. Ako igdje, onda se ovdje dostojanstvo filmske profesije štuje do kraja.
„Prepoznatljiv je sigurno po tome što nam publika dolazi u velikom broju. Na svakoj projekciji ovih dosadašnjih godina tražila se karta više, publika je sjedila po podu i ostajala je na projekcijama i na razgovorima nakon filmova i po dva, tri sata. To govori da je SFF prepoznatljiv“, kaže Radmila Šešić, nekadašnja Sarajka, sada stanovnica Holandije, inače selektorka dokumentarnog programa.
Autori ovdje, pokazalo je i ovogodišnje festivalsko izdanje, barem kad je region u pitanju, dožive i satisfakciju druge vrste. Onu poslovnu. Jer, rijetko je koja destinacija tako brzo postala prestižni bazar na kome se kupuje i zbog tržnice same. Hrvatski dokumentarist Goran Dević ne može se čudom načuditi.
„Ovo je jedna dobra polazišna točka za bilo koji regionalni film, jer evo film još nije ni prikazan ovdje na festivalu, a već smo dobili pozive dva, tri jako bitna festivala koji su samo vidjeli da ga je SFF selektirao“, kaže Dević.
U istom smjeru idu i razmišljanja beogradskog režisera Milana Nikodijevića, koji takođe zna što je došao u Sarajevo.
„Ne postoji realno tržište za kinematografiju u zemljama o kojima govorim, bioskopi se, manje-više, svuda gase i filmovi koji se snimaju su faktički festivalski filmovi. Oni svoj život imaju na mnogobrojnim festivalima - i zato je SFF bitan ne samo za, naravno, kinematografiju BiH, već i za kinematografiju svih zemalja u okruženju, pošto ovo jeste jedno mesto gde bi ti filmovi koji su napravljeni mogli da dobiju svoju budućnost, mogli da dobiju svoj dalji život van matičnih tržišta“, smatra Nikodijević.
Nema recesije
I ova je godina pokazala kako nije nužno, ako si profesionalac, dolaziti na SFF isključivo ukoliko si tu po službenoj dužnosti. Ovdje se, jednostavno, mora biti. Posebno ukoliko si ovdašnji čovjek. Ogromni broj ljudi iz dijaspore, a koji imaju neke dodirne tačke sa onim što se zove nadgradnja, planiraju svoja ljetna ferija je da bi se družili sa sugrađanima i kolegama iz svijeta filma.
Svako svojim razlogom vođen, ovdje su se obreli glumac Zijah Sokolović i reziser Nenad Dizdarević:
„Mislim da je nekako prirodno bilo da je ovaj grad, koji je prije imao neku svoju istoriju, drugačiji karakter i na kraju drugačiju ličnost, vratio neki svoj odnos, svoj karakter i da je postao glavni grad u regionu. I mislim da ovaj grad zaslužuje da se preko umjetnosti još više progovori o vremenu u kojem jesmo, zato što smatram da jedino ovaj grad, koji ima neke predznake različitosti, ima pravo da govori o vremenu u kojem jesmo“, kaže Sokolović.
„Ovo je festival koji je nepohodan ovom gradu, koji ima izuzetno dobru tradiciju i izuzetno pozitivne namjere sa CineLinkom itd. i treba ga podržavati iz sve snage“, smatra Dizdarević.
Šesnaesto po redu festivalsko izdanje pokazalo je kako menadžment, s punim pravom, nije ustuknuo pred prijetećom nemani koja se zove recesija. Hrabro su ušli u poslovni rizik i to se isplatilo.
„Došlo je do potpuno jednog restruktuiranja organizacije posla, preuzeli smo mnogo više poslova na svoja ramena, tako da su svi izašli u susret i što se tiče usluga, cijena, servisa, a očekivana budžetska sredstva od države su, naravno, nešto manja, ali ne toliko drastično da bi to ugrozilo organizaciju Festivala“, zaključuje direktor Mirsad Purivatra.
Isplatilo se i organizatorima Festivala, ali i čitavom ovom gradu. Bilo je akreditovano oko 2.000 ljudi, sto filmadžija, što poslovnih ljudi, što novinara. U Sarajevu još od olimpijskih praznika nije bilo toliko turista, a hotelijeri kažu kako slobodnih kreveta i dalje - nema.
Festivalski programi planuli su kao na rasprodaji. Devet prostora za projekcije posjetilo je stotinjak hiljada ljudi, a za većinu njih radilo se o istinskom kulturnom prazniku. Za neke i svojevrsnom civilizacijskom šoku. Ipak, čini se kako su na svoje, ponajviše, dosšli ljudi koji žive u svom filmu. Dakle, od filma i za film.
Drugim riječima, Sarajevo se potvrdilo kao istinska Meka za profesionalce, jer ovdje doživljavaju autentična priznanja za svoje stvaralstvo, makar se uvijek i ne radilo o vrhunskim dostignućima. Ako igdje, onda se ovdje dostojanstvo filmske profesije štuje do kraja.
„Prepoznatljiv je sigurno po tome što nam publika dolazi u velikom broju. Na svakoj projekciji ovih dosadašnjih godina tražila se karta više, publika je sjedila po podu i ostajala je na projekcijama i na razgovorima nakon filmova i po dva, tri sata. To govori da je SFF prepoznatljiv“, kaže Radmila Šešić, nekadašnja Sarajka, sada stanovnica Holandije, inače selektorka dokumentarnog programa.
Rijetko je koja destinacija tako brzo postala prestižni bazar na kome se kupuje i zbog tržnice same.
Autori ovdje, pokazalo je i ovogodišnje festivalsko izdanje, barem kad je region u pitanju, dožive i satisfakciju druge vrste. Onu poslovnu. Jer, rijetko je koja destinacija tako brzo postala prestižni bazar na kome se kupuje i zbog tržnice same. Hrvatski dokumentarist Goran Dević ne može se čudom načuditi.
„Ovo je jedna dobra polazišna točka za bilo koji regionalni film, jer evo film još nije ni prikazan ovdje na festivalu, a već smo dobili pozive dva, tri jako bitna festivala koji su samo vidjeli da ga je SFF selektirao“, kaže Dević.
U istom smjeru idu i razmišljanja beogradskog režisera Milana Nikodijevića, koji takođe zna što je došao u Sarajevo.
„Ne postoji realno tržište za kinematografiju u zemljama o kojima govorim, bioskopi se, manje-više, svuda gase i filmovi koji se snimaju su faktički festivalski filmovi. Oni svoj život imaju na mnogobrojnim festivalima - i zato je SFF bitan ne samo za, naravno, kinematografiju BiH, već i za kinematografiju svih zemalja u okruženju, pošto ovo jeste jedno mesto gde bi ti filmovi koji su napravljeni mogli da dobiju svoju budućnost, mogli da dobiju svoj dalji život van matičnih tržišta“, smatra Nikodijević.
Nema recesije
I ova je godina pokazala kako nije nužno, ako si profesionalac, dolaziti na SFF isključivo ukoliko si tu po službenoj dužnosti. Ovdje se, jednostavno, mora biti. Posebno ukoliko si ovdašnji čovjek. Ogromni broj ljudi iz dijaspore, a koji imaju neke dodirne tačke sa onim što se zove nadgradnja, planiraju svoja ljetna ferija je da bi se družili sa sugrađanima i kolegama iz svijeta filma.
Jedino Sarajevo, kaže glumac Zijah Sokolović, koje ima neke predznake različitosti, ima pravo da govori o vremenu u kojem jesmo.
Svako svojim razlogom vođen, ovdje su se obreli glumac Zijah Sokolović i reziser Nenad Dizdarević:
„Mislim da je nekako prirodno bilo da je ovaj grad, koji je prije imao neku svoju istoriju, drugačiji karakter i na kraju drugačiju ličnost, vratio neki svoj odnos, svoj karakter i da je postao glavni grad u regionu. I mislim da ovaj grad zaslužuje da se preko umjetnosti još više progovori o vremenu u kojem jesmo, zato što smatram da jedino ovaj grad, koji ima neke predznake različitosti, ima pravo da govori o vremenu u kojem jesmo“, kaže Sokolović.
„Ovo je festival koji je nepohodan ovom gradu, koji ima izuzetno dobru tradiciju i izuzetno pozitivne namjere sa CineLinkom itd. i treba ga podržavati iz sve snage“, smatra Dizdarević.
Šesnaesto po redu festivalsko izdanje pokazalo je kako menadžment, s punim pravom, nije ustuknuo pred prijetećom nemani koja se zove recesija. Hrabro su ušli u poslovni rizik i to se isplatilo.
„Došlo je do potpuno jednog restruktuiranja organizacije posla, preuzeli smo mnogo više poslova na svoja ramena, tako da su svi izašli u susret i što se tiče usluga, cijena, servisa, a očekivana budžetska sredstva od države su, naravno, nešto manja, ali ne toliko drastično da bi to ugrozilo organizaciju Festivala“, zaključuje direktor Mirsad Purivatra.
Isplatilo se i organizatorima Festivala, ali i čitavom ovom gradu. Bilo je akreditovano oko 2.000 ljudi, sto filmadžija, što poslovnih ljudi, što novinara. U Sarajevu još od olimpijskih praznika nije bilo toliko turista, a hotelijeri kažu kako slobodnih kreveta i dalje - nema.
