Dostupni linkovi

Zildžo: Bh. likovna scena je mizerna


Nermina Zildžo
Nermina Zildžo je bh. istoričarka umjetnosti, članica Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA), te nekadašnja kustosica Umjetničke galerije BiH. Bila je jedna među članovima udruženja Kult Zona, koje je iniciralo ideju o pokretanju Bijenala savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

U intervjuu za RSE Zildžo, između ostalog, otvoreno govori o tome šta je dovelo do raspada Kult Zone, te o Bijenalu savremene umjetnosti, koje je u petak svečano otvoreno u bunkeru bivše JNA u Konjicu.

RSE: U kakvoj se situaciji trenutno nalazi likovna scena u BiH?

Zildžo: Bosanskohercegovačka likovna scena je mizerna. Ne znam da li izumire ili je ovo ''samo pogreb koji već dugo gledamo'', parafraziram Baudrillarda. Najgore od svega je to što ljudi nemaju sredstva za rad, ne mogu se međusobno povezivati, niti predstaviti svoje radove. Takođe, nismo imali ni podršku kritike, ali se situacija promijenila. Tek od nedavno imamo katedru za istoriju umjetnosti u Sarajevu, što obećava da ćemo izravnati taj debalans između proizvodnje umjetnika na Likovnoj akademiji i pratećeg kadra - istoričara umjetnosti koji će, između ostalog, servisirati likovnu scenu.

RSE: Prije tri godine osnovano je udruženje Kult Zona. Činili su ga Radoslav Tadić, Jusuf Hadžifejzović, Edin Numankadić, Ilija Šimić, Asja Mandić, Edo i Sandra Hozić, Ninoslav Verber, Senadin Musabegović, Saša Bukvić, kao i vi. Zašto je pokrenuta Kult Zona?

Zildžo: Udruženjem smo htjeli oživjeti likovnu scenu u Bosni i Hercegovini, te omogućiti veće učešće domaćim umjetnicima. Zašto? Jer svo vrijeme u BiH, i prije i poslije rata, kad god neko iz branše ima šansu da radi, pojave se osobe koje tu mogućnost preotmu. Savremena umjetnost je stvar globalnih kretanja. Stoga bismo i mi u BiH trebali izgraditi platformu sa koje lansiramo naše umjenike vani, budući da nakon rata, kao i ranije, imamo nevjerovatan debalans.
Udruženjem smo htjeli oživjeti likovnu scenu u Bosni i Hercegovini, te omogućiti veće učešće domaćim umjetnicima.


RSE: Formiranjem Kult Zone, vi i vaše kolege, umjetnici ali i poznavaoci umjetničkog stvaralaštva, tražili ste osobu koja će vam obavljati administrativne poslove. Pomoć ste pronašli u supružnicima Hozić - Edi i Sandri.

Zildžo: Edu Hozića nisam karakterno poznavala, ali sam znala da je bio administrativni službenik u predratnim SIZ-ovima kulture (samoupravna interesna zajednica ) i naravno da sam s radošču prihvatila da nam on obavlja administraciju Kult Zone, jer niko od nas ostalih niti voli niti se posebno razumije u administrativne poslove i traženje sredstava. Da nam je to jača strana, ne bismo se bavili ovim čime se bavimo.

RSE: U udruženju se iznjedrila ideja o pokretanju novog Bijenale savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Kakav je trebao biti koncept Bijenala?

Zildžo: Unutar grupe smo raspravljali o koncepciji izložbe. Ideja je bila da manifestacija bude posvećena ratnim zonama, da pozovemo umjetnike iz mnogih ratnih zona i pratimo šta ljudi rade ali i kako žive. Htjeli smo napraviti svjetsku izložbu koja će, pored umjetnika iz republika bivše Jugoslavije, više prostora dati bh. umjetnicima. Međutim, postoje osobe koje ne misle da Bosna i Hercegovina ima značajne umjetnike i tu neku vrstu rekolonizacije zaista osjećam na ovom primjeru. Takva je situacija postojala i prije rata. Kada smo u Jugoslaviji pravili izložbe, selektori iz Beograda, Zagreba i Ljubljane mogli su birati desetak umjetnika, dok selektori iz Sarajeva, Skoplja i Prištine po dva. Ili ćeš prihvatiti tako da radiš ili nećeš nikako raditi. Onda se povinujemo, borimo i čupamo do nekih sastanaka kojih se sjećam kada su već pucali filmovi do mjere da sam govorila ''pa dobro ljudi, do kad ćete vi za naše pare na našem terenu pokazivati koliko ste bolji i jači?'' Tu se dešava jedna vrlo jednostavna i perfidna eliminacija - kad neko od nas stigne do te tačke ključanja - bude proglašen nekim lokalnim nacionalistom što postaje ali je i bilo pogubno i prije rata a posebno sada.

To postaje i međunarodna eliminacija jer su intencije političke, posebno u ovo vrijeme Evropske zajednice da se mirimo. Ali ja zaista vjerujem da to treba uraditi na drugačiji način sa nekim čestitim predznakom. Ovako ispada da nama kolege iz susjedstva rade ono što njima rade druge kolege sa Zapada. Bosna i Hercegovina je, ustvari, neki kao ''mini Balkan'' za ovaj ostali ''širi Balkan''. Balkan je postao tzv. others (eng. = drugi, op.a.), neko ko je za prosuđivanje, jer je Zapad taj koji uspostavlja kriterije za kulturu i koji sa visine gleda na cijeli Balkan. E onda naš sjeverni dio Balkana odredi svoj južni dio, otprilike od Bosne i Hercegovine i naniže, za nekakav svoj drugi Balkan i na taj način nadoknađuje tu neku izgubljenu sujetu ili prilike. Kulturna kolonizacija ovdje itekako postoji.

Ljudi u praistoriji više poštovali likovnu umjetnost

RSE: Kada se javljaju prve prepirke u Kult Zoni koje su kasnije dovele do raspada udruženja?

Zildžo: Svo vrijeme se vrtila ideja da napravimo izložbu, pokrenemo veliku međunarodnu manifestaciju. Tu se Jusuf Hadžifejzović javio s idejom da organizujemo izložbu u Titovom bunkeru u Konjicu. Problemi u udruženju nastaju onog časa kada je Edo Hozić preuzeo vlast, odnosno igrao dvostruku igru bez našeg znanja. Naknadno smo shvatili da je udruženje i priču oko Bijenala i Titovog bunkera, Hozić registrovao na svoje ime, nigdje ne spomenuvši Hadžifejzovića, čija je to prvobitno i bila ideja. Podsjetit ću da nas je Hadžifejzović sve okupio u udruženje, Hozića proglasio direktorom, ali samo administrativnim. Hozićeva igra je jedna, najbanalnije rečeno, otimačina projekta i bez ikakvih skrupula. Kada sam se tada, nakon dužeg puta, vratila u Sarajevo, dobila sam informaciju da se za nekoliko dana ide posjetiti Titov bunker, te da će za potrebe Bijenala doći selektori iz Beograda i Podgorice. Samo sam upitala ''Kakvi sad selektori!? Zar mi nismo selektori?'' Odgovor od Hozića nikad nisam dobila - i to je bio moj posljednji kontakt s njim. Najšokantnije od svega je to što jedan kriminalni akt nema nikakvu posljedicu niti u promjeni ponašanja, ni u činjenicama koje se dalje dešavaju.
Uporno se reproducira uvjerenje da ovdje nema kadra, čime postajemo duhovi u vlastitoj zemlji.

Podjednako mi je šokantno da Hozić na javno objelodanjene činjenica koje je iznio Jusuf Hadžifejzović u svom pismu medijima samo odgovori: ''Da, tako je kako kaže Hadžifejzović i njegovi prijatelji'', i nikome ništa. A ako može biti još šokantnije jeste da u svom ovom jadu kolege sa strane rado i čvrsto prihvataju ovakav razvoj situacij, a i do koje mjere se i mediji uključuju bez provjeravanja u afirmaciji takve volje koja se etablira skoro pa staljinističkim metodama. Čudi me da Evropska zajednica nije prethodno provjerila kredibilitet ljudi iz Sarajeva ako već ne poznaju ovdašnju scenu. Uporno se reproducira uvjerenje da ovdje nema kadra, čime postajemo duhovi u vlastitoj zemlji.

RSE: Jusuf Hadžifejzović je predložio dvojicu kustosa - Branislava Dimitrijevića iz Beograda i Petra Ćukovića iz Podgorice, koji su za Bijenale odabrali 45 umjetnika. Da li ste upoznati sa njihovim radom?

Zildžo: Smatram da oni mogu biti izvrsni kustosi jer su obojica radili u institucijama i imaju iza sebe profesionalni kredibilitet. No, ne mislim da su oni prave osobe koje svojim ideološkim i kolegijalnim orijentacijama zaslužuju da budu glavni faktor u jednoj ozbiljnoj manifestaciji, a koja se održava na tlu Bosne i Hercegovine. Dimitrijević je držao istaknutu političku poziciju u vladi Srbije radeći kao zamjenik ministra za kulturu, a kolega Ćuković, iako jako dobro poznaje ovdašnje istaknute istoričare umjetnosti poput Azre Begić, Melihe Husedžinović, Asje Mandić, Ivane Udovičić, Maje Abdomerović i ostale, nije se dosjetio da nekoga od navedenih kolega kontaktira u smislu saradnje za Bijelane u Konjicu.

RSE: Sama ideja organizovanja manifestacije poput Bijenala podrazumijeva vrlo predani pristup i mnogo finansijske podrške. To je ulog kojem se sa pažnjom treba posvetiti. Može li Bosna i Hercegovina ostvariti realno tu ambiciju?

Zildžo: Činjenica je da mi, inicijalno umiješani u taj projekat, nismo ni mislili da to sami uradimo. Unaprijed smo imali ideju i ambiciju da to bude međunarodna manifestacija u kojoj bi bili uključeni i internacionalni stručnjaci. Međutim, bili smo protiv toga da to bude, prije svega, generirano preko Beograda ili preko Zagreba. Htjeli smo da mi izaberemo saradnike koji će biti više skloni BiH, jer tu neku ideološku sklonost mi još uvijek trebamo. Narodi Balkana treba da se mire, ali zbog čega neko iz Beograda mora odmah da mi bude šef kao što je bio i prije rata. Pa ako smo postali samostalna država, na nama je da odlučujemo koga ćemo izabrati za strane saradnike. Zaista, nekoliko inicijatora Kult Zone poznaje dovoljno vrhunskih svjetskih kolega koji bi se odazvali da sarađuju na projektu. I sama sam članica američke AICA-e (Međunarodno udruženje likovnih kritičara). Ako sam neko ko je u Americi u mogućnosti da učestvuje u predlaganju i glasanju za npr. godišnju nagradu u kategorijama najbolja izložba, umjetnik i slično, ne vidim razloga zašto to ne bih radila u svojoj zemlji, a ovdašnju scenu sigurno bolje poznajem nego američku.

RSE: Pošto ste bili kustosica Umjetničke galerije BiH, upitat ću vas kako danas posmatrate odnos države prema sedam institucija kulture od značaja za BiH (Zemaljski muzej BiH, Umjetnička galerija BiH, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Historijski muzej BiH, Kinoteka BiH, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH), a koje već 16 godina nakon rata u BiH nemaju riješen pravni status, pa time ni način finansiranja?

Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić
Zildžo: To nije maćehinski odnos države, već onaj koji graniči sa kriminalom. Ispada da su ljudi u praistorijskoj zajednici imali veće poštovanje i potrebu za likovnom umjetnošću, pa su njihovi pećinski crteži opstali do danas, a bh. političari za nešto što već imaju, konkretno u Umjetničkoj galeriji BiH, nemaju ni trunke razumijevanja. Galerijska zbirka je baština naroda Bosne i Hercegovine, a oni je odbijaju zaštiti. Šokirana sam i činjenicom o uslovima u kojima rade uposlenici.

Također, nedavno sam sa svojim studentim zakazala sat predavanja u praistorijskom odjeljenju Zemaljskog muzeja BiH. Dođemo tamo, kad te zbirke nema. Razlog - otpada plafon, pa nikome nije dopušten pristup tom dijelu muzeja. Nema udžbenika na svijetu koji se bavi praistorijom, a da ne spominje butmirsku kulturu, a mi je danas ne možemo nigdje vidjeti. Zaista, ono što nije uništeno ratom, uništava se u ovoj poslijeratnoj situaciji. Titov bunker u Konjicu, kao najveća tajna Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bila je ujedno jedna od posljednjih Titovih zaostavština koja je nudila veliku mogućnost za uspostavljanje internacionalne afirmacije bosanskohercegovačkih likovnih profesionalaca, te je šteta što je tako grubo oteta. Nadam se da će novodolazeće kolege iz Bosne i Hercegovine naučiti da se ponašaju mudrije nego što to radi moja generacija. O ovome sam još uvijek skeptik jer su jedini istoričari umjetnosti koje su kolege izgleda angažovali za potrebe Bijenala neiskusni, mladi istoričari umjetnosti i koji su u mogućnosti obavljati samo minorne, administrativne zadatke.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG