Dostupni linkovi

Vanredna vijest
Jedna od najstrašnijih stvari koje su se dešavale tokom posljednjih ratova na Balkanu, osim masovnih ubistava, svakako su i organizirana silovanja. Te žene koje su zlostavljane i danas su žrtve bez prava i pomoći, kojih se odriču i država i društvo. Vrlo često na ivici egzistencije, bez odgovarajuće zdravstvene i psihološke podrške, lišene su i razumijevanja okoline. Njima samima najstrašnije je što se njihovi silovatelji i dalje slobodno šeću ulicama.

Do 15. avgusta 1992. godine Zehra je u Foči živjela u petočalnoj porodici. Danas, 17 godina poslije, ona je sama sa svojim sjećanjem i bolom koji ne prestaje. Teško je da svaki put nanovo već godinama ponavlja šta se desilo te ratne avgustovske noći, ali zna da ne smije ćutati jer se istina mora čuti:

„15. avgusta, subota uveče, u pola 11 došao je prvi moj komšija koga je moj svekar hljebom hranio. Došao je na vrata, izvalio je nasilno vrata, naoružan do zuba. Prvo je mene izmaltretirao pred njima, maltretirao, tukao, silovao - nema šta mi nije radio. Mislim nema šta mi nije radio sve to na oči živih svekra i svekrve. Zatim prvo je repetirao pušku svekru u srce, zatim svekrvi, a potom zaovi koja je ležala na kauču. Kada je sve to uradio od tri rafala, mene je podigao iz love krvi i rekao: ’Ti ćeš predamnom!’ I okrenuo se. Pošto je vidio da nije u zaovu pucao direkt, nego je pucao u zid, pokušao jednom rukom da je ubije, a ja sam iskoristila tu priliku i pobjegla. Na svu sreću da sam pobjegla, da sam i danas živa. Tad sam imala 27 godina. Za muža ni do danas ne znam. I živim za taj dan da se taj ratni zločinac uhvati.“

Danas je Zehra jedna od desetina hiljada žena koje su tokom rata mučene i silovane u BiH, a u miru žrtve bez prava i pomoći. A kako tvrde, i danas na ulici sreću svoje mučitelje:

„A Evropa nas i sudstvo toliko vide koliko svjedočimo - i više smo onda ničija briga. Dok smo na sudu, tu smo. Kad izađemo iz suda, onda smo ničija briga. Jer mi nismo kad dajemo izjave da li to na sudu ili bilo gdje, mi smo u ’92. godini - nismo u 2009. i 2010.“

Optuženi za ovaj zločin je identifikovan, a predmet ustupljen Tužilaštvu u Trebinju, ali suđenje još uvijek nije počelo.

Kobnog 28. decembra 1992. godine Mirjana je imala samo devet godina. U svojoj kući u Ilijašu brutalno je silovana i ubijena. Njena majka doživjela je isto, ali je uspjela preživjeti. Punih 13 godina nije imala snage ispričati šta se desilo tog 28. decembra ’92:

„28. ujutro kad je osvitao - to je bilo pred zoru, da li je bilo pola šest ili šest, čuli su se pucnjevi, majka me probudila. Sin mi je ostao tu u sobi, a ja i kćerka smo pošli prema izlazu. Međutim, nisam mogla da izađem, bila su trojica na vrata ušla već. I mene gurnuli, kćerku mi uzeli ovako za ruku i tamo u drugu prostoriju, u kuhinju, odgurali nas. Mama je vriskala i vikala:’Rado, čuvaj djecu!’ A ja nisam mogla ništa. Moja kćerka je bila u crvenoj trenerci, ja sam je obukla. Nju kad su uhvatili i odvojili od mene, ona je vrištala, plakala. Kad su pošli da je skidaju... vrištala je, plakala... Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala me: ’Mama! Mama!’ - nisam joj mogla pomoći. Oni su me držali. Taj prvi kad je silovao, bila je svjesna, ali kasnije nije čula, izgubila se vjerovatno kad su ova dvojica. Kasnije se ništa nije čula - niti je plakala, nit me zvala, ništa... samo je onako ležala na podu... Onda su pucali u nju, pa u mene.“

Ni 17 godina poslije niko nije odgovarao za ovaj zločin. Mirjanina majka, bez bilo kakve pomoći države i društva, izdržava se radeći u jednom restoranu.

U Haškom tribunalu do sada je procesuirano 18 slučajeva koji se odnose na seksualno nasilje u BiH tokom rata. U Sudu BiH samo 12 ljudi je osuđeno za zločine seksualnog nasilja. Među njima nijedan od boraca iz islamskih zemalja - mudžahedina koji su silovali i ubili Mirjanu.

SITUACIJA BEZ IZLAZA?

U BiH za sada postoji nekoliko zakona o civilnim žrtvama rata, što su i silovane i zlostavljane žene. Iako su udruženja logoraša iz oba entiteta u nekoliko navrata podnosila tužbe i tražila materijalna obeštećenja, teško je očekivati da će novac ikada dobiti.

Za žene civilne žrtve rata nema veće nagrade od kažnjavanja onih koji su ove zvjerske zločine i počinili, kaže Hatidža, koja je nekoliko puta svjedočila u Haškom tribunalu, ali i pred Sudom BiH:

„Ni u šta nas ne ubrajaju. Nemamo zaštite nikakve. Kad ideš kao svjedok, prijeti ti, dobijaš pisma prijeteća. Kad si svjedok u oči ti gleda, govori ti da nije kriv, a kriv je. I smije ti se cinički. I kad te siluje, zaprijeti ti da ne smiješ nikome kazati da će mi pobiti familiju. I ja dugo nisam smjela kazati jer sam se bojala.“

U posljednjem izvještaju Amnesty International upozorava da ni 14 godina od završetka rata nijedna vlada u BiH nije uspjela osigurati pravdu za hiljade žena i djevojaka koje su silovane. Ove žene nemaju odgovarajuću zdravstvenu i psihološku podršku. Hiljade preživjelih izgubilo je članove porodica. Mnoge ne mogu naći ili zadržati posao zbog psihološkog stanja, a bez novca žive u siromaštvu i ne mogu kupiti lijekove koji su im potrebni. Silovanje nastavlja i dalje biti tabu tema.

Ali iznad svjetlosti kamera, izvan interesa novina, aktivista za ljudska prava, ženskih aktivistica iz nevladinih organizacija - žene su ostale same, suočene sa svojom traumom.

* * *
Pročitajte ostale priloge iz programa Pred licem pravde:

RSE istražuje: Ratna uloga javnih preduzeća iz Srbije
Nagrada za sve

* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
XS
SM
MD
LG