Šta se desilo sa dosjeima Uprave državne bezbjednosti (UDBA) nakon raspada Jugoslavije i zašto je njihov sadržaj i više od tri decenije predmet rasprave?
Dokumenti tajne policije ponovo su se našli u fokusu nakon što je evropska komesarka za proširenje Marta Kos (61), suočena sa ponovljenim nedokazanim optužbama da je bila saradnica tajne jugoslovenske službe, svjedočila pred Evropskim parlamentom.
Izbjegla je direktne odgovore na pitanja vezana za njen angažman iz vremena kada je Slovenija, čija je državljanka, bila dio Jugoslavije, a Marta Kos bila novinarka. U to vrijeme, Kos je bila u svojim dvadesetim.
Tada je na teritoriji države, koju je činilo šest republika i dvije autonomne pokrajine, djelovala jedna služba, Uprava državne bezbjednosti, daleko poznatija po skraćenom nazivu UDBA.
Iz dobrim dijelom ozloglašene službe, nakon raspada države, izraslo je sedam posebnih službi bezbjednosti. Ukoliko postoji trag o bilo čijoj povezanosti sa bezbjednosnim agencijama iz vremena bivše Jugoslavije, više od trideset godina od njene propasti, teško je utvrditi.
Podsjetimo, Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2021. godine je pozvala na otvaranje arhiva bivše Jugoslavije sa posebnim fokusom na otvaranje dosjea UDBA-e.
Otvaranje arhiva u državama kao što su Istočna Njemačka, Češka i Poljska, sprovedeno je na talasu demokratizacije država nekadašnjeg istočnog bloka krajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Nasuprot tome u državama bivše Jugoslavije, koje su nastajale u sukobima, ratovima i razaranjima, proces demokratizacije i transformacije državne bezbjednosti tekao je sporije i uz mnoge kontroverze.
Do danas skoro da ni jedna država nije raščistila sa tim dijelom svoje prošlosti.
Šta se desilo sa dosjeima u Sloveniji?
Slovenija je bila prva država nastala raspadom Jugoslavije koja je otvorila arhive i dosjee, podsjeća za Radio Slobodna Evropa (RSE) hrvatski istoričar Mario Previšić.
"To je bilo posebni interesantno za povjesničare i ljude iz struke ali i za politiku," kaže Previšić.
Danas su ti dokumenti dostupni u Arhivu Republike Slovenije.
Kako je u pisanom odgovoru za RSE naveo slovenački istoričar Božo Repe, "arhivi nisu sačuvani u cjelini niti znamo koliko ih je uopće postojalo, jer je do čišćenja građe došlo najmanje dva puta – nakon smjene Aleksandar Ranković bio je drugi čovjek socijalističke Jugoslavije sve do 1966. i Brionskog plenuma kada je zbog optužbi da je navodno prisluškivao Tita i da "skreće sa puta" Partije smijenjen sa svih funkcija. Nakon Drugog svjetskog rata, Ranković je postao prvi čovjek jugoslavenske tajne službe, odgovoran za sigurnosni aparat države.krajem 60-ih godina, te krajem 80-ih, kada je navodno uništeno oko 17.000 dosjea".
Repe kaže da nije poznato šta je u evidenciji tajne policije iz prošlog sistema "izvorno uklonjeno, dodano ili izmijenjeno (prije svega za potrebe političkih obračuna, uglavnom protiv lijevo-liberalnih političara, ali nerijetko i desnih, ako je to nekome odgovaralo)."
Nakon što je 1991. proglasila nezavisnost u Sloveniji kao centralna obavještajna i bezbjedonosna služba djeluje Slovenačka obaveštajno-bezbjednosna agencija (Slovenska obveščevalno-varnostna agencija - SOVA), sa sjedištem u Ljubljani.
Hrvatska: Novo ime, stari ljudi
U Hrvatskoj je od sticanja nezavisnosti 1991. godine sektor sigurnosti doživio nekoliko transformacija, a od 2006. počelo je djelovanje Sigurnosno obavještajne agencije (SOA) koja pod tim imenom postoji i danas.
"U Hrvatskoj kao i u svakoj drugoj zemlji koja se reformirala u Europi djeluju razni oblici obavještajnih agencija koje imaju razne funkcije i ciljeve", kaže istoričar Martin Previšić za RSE.
Previšić je autor knjige "Goli otok - istorija", svojevrsne studije logora na Golom otoku koja se bazira na mnogobrojnim dokumentima iz arhiva UDBA-e kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša.
Goli otok je bio jugoslovenski zatvor i radni logor za političke protivnike u tadašnjoj Jugoslaviji.
O transformaciji tajne policije iz starog u novi sistem govori jedna anegdota iz perioda dok je Previšić prikupljao građu za knjigu i intervjuisao stare logoraše sa Golog otoka.
Tako mu je jedan od njih ispričao da je uhapšen 1948. godine kao Ibeovac je termin za pristalicu politike koju je zagovarala Rezolucija Informbiroa (IB) 1948. godine, odnosno pristalicu Staljina u sukobu sa Titom.kada mu je u ćeliju ušao mladi udbaš kojem je zapamtio lik.
Četrdeset godina kasnije 1991. godine, Hrvatska se osamostaljuje, bivši logoraš gleda televiziju i vidi prvog predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana. Pored njega je čovjek u bijelom odijelu koji je poznat bivšem logorašu. Prepoznao je čovjeka koji je ušao u njegovu ćeliju 1948. godine. Bio je to Josip Manolić, tadašnji predsjednik vlade Republike Hrvatske.
Sam Manolić je u jednom gostovanju na HRT-u 1995., o prelasku kadrova tajne policije u nove strukture Republike Hrvatske je rekao da "nije bio trenutak da se ide na raščišćavanje pojedinačnih slučajeva".
"Odluka vrhovništva Republike Hrvatske – preuzmimo sve institucije koje su do sada radile u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u sastavu u kakvom je bilo. Nikakvog refanšizma prema ljudima koji su profesionalno obavljali svoje dužnosti", rekao je tada Manolić.
"Čitav aparat je naslijeđen i on je imao više-manje sličnu ulogu kao što je imao u Jugoslaviji," dodaje Previšić.
Pojašnjava i da vlada "naivna" predodžba da je 1991. došlo do potpunog loma.
"Jeste, Jugoslavija je propala, propala je jedna stara ideologija, neke su nove paradigme došle, ali hajmo’ biti realni, čitav sustav je preuzet nanovo od starog sustava", kaže ovaj sagovornik.
Kao i Slovenija, i Hrvatska je otvorila arhive UDBA-e. Između 15 i 20 hiljada dosjea, skupljenih sve do rane 1990-te, postalo je dostupno.
Danas su dosjei pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu.
Za RSE nije stigao odgovor na pitanje da li su neki od dosijea možda ostali neotvoreni.
Između ostalih među arhivama nalaze se dosije osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelj i prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana.
Crna Gora otvorila mali dio arhiva
Uprkos tome što prakse nekih zemalja pokazuju pozitivan uticaj koji su otvaranja arhiva imala, tajni spisi UDBA-e u nekim državama ostaju tajni.
Takav je slučaj i u Crnoj Gori. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) osnovana 2005, godinu dana prije proglašenja crnogorske nezavisnosti, otvorila je samo dio arhivske građe koja se odnosi na period do 1948. godine, odnosno na ranu fazu djelovanja OZNA-e i početak UDBA-e.
Odgovor na pitanje RSE da li planiraju otvoriti i ostale dosjee nije stigao.
Advokat Nikola Angelovski, koji je Skupštini Crne Gore prije dvije godine podnio zahtjev za donošenjem zakona o otvaranju dosjea, kaže da objavljeni materijal nije dovoljan.
"Otvaranje je simbolično i ograničeno. Radi se o arhivi koja pokriva najraniji period poslijeratnog komunističkog bezbjednosnog sistema", kaže Angelovski za RSE i dodaje da je ANB deklasifikovala taj dio uz obrazloženje da ne postoji "savremeni bezbjednosni interes za njegovo dalje čuvanje kao tajnog materijala".
"To ne obuhvata kasnije faze razvoja tih službi, koje su bile znatno kompleksnije i politički značajnije - period 'Infrombiroa' u Crnoj Gori, period 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, kao i tranzicioni period 90-ih, pa se zbog toga ovaj njihov potez smatra 'prvim korakom', ali ne i cjelovitim i sistemskim rješenjem ovog pitanja", ističe on.
Dodaje da se pitanje otvaranja dosjea već decenijama nalazi u institucionalnom vakuumu u Crnoj Gori i da država, koja je trenutno, u poređenju sa ostalim državama Zapadnog Balkana, najbliža članstvu u EU, nema ni zakon o lustraciji i zakone o vetingu u javnoj i tajnoj službi.
"To znači da za sada u Crnoj Gori ne postoji jedinstven pravni okvir koji bi definisao ko ima pravo pristupa, pod kojim uslovima, u kojoj mjeri i na koji način se štiti privatnost i bezbjednosno osjetljive informacije."
Srbija ne daje arhive
Različite političke garniture u Srbiji najavljivale su da će otvoriti dosjee tajnih službi od Drugog svjetskog rata do danas.
Demokratska opozicija Srbije (DOS), koja je na izborima 2000. godine pobijedila Slobodana Miloševića, to je obećala prije i po dolasku na vlast.
Od maja 2001. do juna 2003. na snazi je bila uredba Vlade Srbije o uvidu u dosjea. Oko 8.000 ljudi je apliciralo, a za 420 je odobren restriktivan uvid.
Među njima je bio i pisac Dragoslav Mihailović, koji je 2012. godine za RSE rekao da je pod operativnom obradom bio do 1990. godine.
"U tim fajlovima bila su precrtana imena nekih ljudi koji su o meni dostavljali informacije. A ljudi iz službe beležili su, na primer, kada sam se i sa kim viđao. Recimo, mene je operativno obrađivao izvesni Brana iz Valjeva", ispričao je tada Dragoslav Mihailović, pisac koji je preminuo u martu 2023. godine.
Građanin je tada u prisustvu službenika državne bezbednosti mogao da pročita svoj dosje, ali pod uslovom da ga tretira kao državnu tajnu i da ga ne prepričava porodici ili javnosti.
Neki od onih koji su pogledali beleške izražavali su sumnju da im je dosje naknadno prepravljan i redigovan, a uredbu kojom je omogućen uvid država je ubrzo ukinula pod obrazloženjem da je neustavna.
Zakon kojim bi se regulisalo otvaranje dosijea nije donijela nijedna vlast od 2000. do danas.
Predrag Petrović iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku kaže da je važno znati svrhu otvaranja dosjea, da li je to lustracija, suočavanje sa prošlošću, krivični progon, ili sve zajedno.
"Uz to, imamo važnu okolnost da su neki ljudi koji su se našli u takozvanim novim demokratskim vlastima najverovatnije bili saradnici službi bezbednosti. Bilo bi im veoma nepovoljno da se to okrije. Za mnoge od njih period od ’45. do 2000-ih nije bio autokratski, pa smatraju da dosjei ne sadrže ništa sporno", kaže Petrović.
Današnja Bezbednosno-informativna agencija (BIA) Arhivu Srbije na čuvanje sukcesivno predaje dokumentaciju stariju od 30 godina, u koju spada i 80.000 personalnih dosjea građana.
Operativna arhiva, takozvani živi dosijei i dokumentacija nastala posle 2002, čuva se u sedištu BIA-e u Beogradu. Broj ovih dosjea je državna tajna.
Takođe, nije poznat obim arhive koju su sačinile tajne službe u Srbiji od 1945. godine.
BIA je nastala 2002. godine, po gašenju Resora državne bezbednosti (MUP) Srbije, agencije koja se smatra ključnom u formiranju paravojnih formacija odgovornih za ratne zločine počinjene u ratu u bivšoj Jugoslaviji, ali i zločine u zemlji.
Bezbednosno-informativna agencija nije odgovorila na pitanje RSE o tome da li je u planu donošenje zakona kojim bi se regulisalo otvaranje dosjea.
Predrag Petrović, iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, smatra da se modernizacija tajne službe u Srbiji svela na kupovinu nove opreme i povećanje plata njenih pripadnika.
"Zato je od njenog nastanka ređala same neuspehe. Štitila Kraljevinu, Kraljevina je propala. Kasnije smo imali službu koja štitila komunizam, komunizam je propao i pobedili su nacionalisti", rekao je Petrović.
Više od polovine šefova tajne službe koji su od 2000. godine imenovani na tu poziciju prethodno nisu radili u sektoru bezbjednosti, nisu bili profesionalci.
Jedan broj njih postavljen je direktno iz redova vladajućih stranaka, što je slučaj i sa sadašnjim direktorom BIA Vladimirom Orlićem.
Pitanje UDBA-e arhive na Kosovu
Do proglašenja nezavisnosti, Kosovo nije imalo samostalnu obavještajnu službu, već je bilo pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije.
UDBA je na Kosovu pratila političke aktiviste i protivnike režima, a postoje optužbe i dokumentovani slučajevi represije i političkih ubistava.
Jedan od poznatih slučajeva je ubistvo kosovskog albanskog aktiviste za ljudska prava Envera Hadrija 1990. godine u Briselu.
Belgijski sud je 2016. utvrdio da je ovo ubistvo naručila jugoslovenska služba bezbjednosti i tim povodom Božidara Spasića, bivšeg pripadnika srpske tajne službe, osudio na doživotni zatvor.
Spasić se, pak, nalazi na slobodi u Srbiji, gde učestvuje i u javnim nastupima.
Na Kosovu danas funkcioniše Obavještajna agencija Kosova (AKI), formirana nakon proglašenja nezavisnosti od Srbije 2008. godine. RSE nije dobio odgovor na pitanje šta se desilo sa arhivom UDBA-e koja je bila na Kosovu.
Smatra se da je AKI nastala kao institucionalni naslednik Kosovske obaveštajne službe (SHIK), koja je nastala iz struktura Specijalizovana veća u Hagu, koja se bave ratnim zločinima OVK-a u periodu od januara 1998. do decembra 2000, u optužnici Kadrija Veseljija - bivšeg predsednika Skupštine Kosova i funkcionera Demokratske partije Kosova - pominju i kao načelnika obaveštajne službe OVK-a..
Ehat Miftaraj iz Kosovskog instituta za pravdu, navodi da se, svako otkrivanje podataka ili informacija u vezi sa arhivom UDBA-e mora posmatrati sa rezervom, uzimajući u vidu "antagonističku politiku Srbije prema Kosovu".
"Srpske vlasti, kroz različite oblike specijalnog rata protiv Kosova, često koriste čak i obaveštajne podatke ili podatke UDBA-e kako bi ciljale ili naštetile uticajnim ličnostima na Kosovu. Do danas ne postoje kredibilne ili pouzdane informacije da je arhiva povezana sa UDBA-om uništena ili uklonjena sa Kosova, kada su se srpske institucije povukle", kaže on za RSE.
Bosanska kompleksnost
U Bosni i Hercegovini (BiH) je nakon nekoliko fragmentiranih agencija nastalih tokom i nakon rata, sigurnosni sektor 2004. godine transformisan u Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH.
Po završetku rata 1996. je osnovana Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID).
U periodu postojanja paradržavne tvorevine Herceg-Bosne 1994. formirana je Služba nacionalne sigurnosti (SNS) koja je također djelovala kao obavještajna agencija, dok u entietu Republika Srpska funkcioniše Obaveštajno-bezbjednosna služba formirana 1998. godine.
Transformacije se nastavljaju 2002. godine kada se AID i SNS ujedinjuju u Federalnu obavještajno-sigurnosnu službu (FOSS).
Dvije godine kasnije dolazi do uspostavljanja jedinstvene Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA) kada su se ujedinile FOSS i Obaveštajno-bezbjedonosna agencija Republike Srpske.
"Integrirale su se ili objedinile Federalna obavještajna agencija entiteta Federacija BiH i Obaveštajno-bezbjednosna agencija, odnosno služba entiteta Republika Srpska. Danas imamo OSA-u jedinstvenu cjelovitu civilnu službu koja djeluje na prostoru cijele BiH", pojašnjava Ahmed Kico, bivši obavještajac i stručnjak za sigurnost.
No, otvaranje dosjea UDBA-e praćeno je manipulacijama i tendencioznim lažnim vijestima smatra Kico.
"Svi oni koji su zainteresovani za takvu vrstu podataka, novinari, diplomate, mogu to zatražiti od obaveštajnih agencija sadašnjih na temelju Zakona o pristupu informacijama", pojašnjava Kico.
RSE nije dobio odgovor na pitanje šta se dešava sa dokumentima UDBA-e koje je naslijedila bh. sigurnosna agencija.
"Za neke stvari treba najmanje 30 godina i više da bi se moglo pristupiti tim povjerljivim informacijama. Znači, prije svega, potreban je, pored zakona o pristupu informacijama, Zakon o lustraciji i drugi podzakonskih akti kako bi se u skladu sa zakonom koristili podaci", navodi on.
Ukoliko nemate "uređenu zakonsku legislativu", smatra ovaj sigurnosni stručnjak, "vi ste u poziciji da budete meta i da budete u krajnjoj liniji žrtva."
Sjeverna Makedonija otvorila sve dosijee
Zakon donesen 2001. u Sjevernoj Makedoniji omogućio je da svaki dosije može da bude otvoren ako postoji potražnja.
"Može da uzme da vidi ko ga je prisluškivao, ko je bio doušnik, šta je pričao za njega", pojašnjava Pavle Trojanov, bivši ministar policije Sjeverne Makedonije, koji dodaje da se radi o transparentnom procesu.
Sjeverna Makedonija je otvorila oko 40.000 dosjea, a Trojanov naglašava da ih danas više niko ne koristi kao političku konkurenciju.
RSE nije dobio odgovor na pitanje koliki je bio interes građana za otvaranje dosijea.
"Sada nema ništa da nije otvoreno. Ako jeste ostalo to je neki drugi interes, privatni recimo. Svako ko je mogao ako ima sumnju da ima dosje mogao je da potraži, da vidi svoj dosje, da ga objavi", kaže bivši makedonski ministar.
U vrijeme svog mandata rukovodio je i sigurnosnom službom Sjeverne Makedonije, koja je nakon raspada Jugoslavije prošla kroz nekoliko tranzicija uključujući i Direkciju za bezbjednost i kontraobavještajnu djelatnost, da bi konačno 2019. godine formirana Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB).
Danas nacionalni koordinator za borbu protiv terorizma, Trojanov kaže da je prošlosti UDBA imala isti sistem rada svuda, od Slovenije do Makedonije, bez razlika. No, dodaje razlozi i pristupi saradnje sa državnom bezbjednošču su bili različiti.
"Mnogi ljudi su morali da sarađuju sa službom. Neko je radio zbog karijere, neko za pare. Neko je bio primoran da sarađuje, ucijenjivan, motivi su različiti", zaključuje Trojanov.
Nije poznato koliko je tačno osoba sarađivalo sa UDBA-om tokom njenog višedecenijskog postojanja.
Saradnja na tekstu:Zoran Glavonjić,Sandra Cvetković iDženana Halimović