Dostupni linkovi

Teofil Pančić: Izborna Srbija između straha i iskušenja


Provera birača na jednom od glasačkih mesta u Beogradu, tokom redovnih parlamentarnih izbora u Srbiji održanih 21. juna 2020. Dve godine kasnije građani se ponovo izjašnjavaju o sastavu Pralamenta, kao i u redovnom izbornom ciklusu o predsedniku države i vlasti u Beogradu.
Provera birača na jednom od glasačkih mesta u Beogradu, tokom redovnih parlamentarnih izbora u Srbiji održanih 21. juna 2020. Dve godine kasnije građani se ponovo izjašnjavaju o sastavu Pralamenta, kao i u redovnom izbornom ciklusu o predsedniku države i vlasti u Beogradu.

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Ovog leta ističe "desetogodišnja garancija" koju je autor ovog teksta dao vlasti Srpske napredne stranke u vreme njenog formiranja, a prateći dinamiku rasta i raspada sličnih populističkih fenomena u drugim delovima istočne i južne Evrope i Bliskog istoka.

Ako se malo poigramo pa zamislimo da je ta garancija stvarna, izbori u nedelju bili bi poslednja prilika da se vlast još jednom učvrsti i potvrdi pre njenog isteka. S druge strane, šarolika opozicija nikada nije delovala ozbiljnije u veri da je ovih deset godina bilo i dosta i previše i u nameri da promeni tok stvari.

E sad, da li je to "nikada ozbiljnije" i dovoljno ozbiljno da do bilo kakve stvarne promene dođe, a pogotovo do promene koja bi podrazumevala demontažu desetogodišnje naprednjačke "instalacije", to je zapravo najvažnije, ili jedino pravo pitanje trećeaprilskih izbora.

Oslobodivši se do značajne mere nekih ranijih slabosti, pa i infantilnosti, opozicija relativno organizovano "napada" vlast iz svih pravaca, i sa levice i sa desnice i ponajviše s centra; u javnosti su se profilisali neki zaista kvalitetni i verodostojni kandidati i kandidatkinje za najistaknutija mesta, i na predsedničkim i na skupštinskim izborima, kao i na izborima za grad Beograd, koji nisu ništa manje značajni za određivanje budućeg toka zbivanja.

Ovo je "svetla" strana priče, bar sa stanovišta onih koji smatraju da je ovih deset godina uistinu bilo i više nego dovoljno i da je vreme da se ozbiljno promešaju karte.

Na drugoj strani, čini se kao da Aleksandar Vučić i njegovi po ko zna koji put imaju sreće, između ostalog i s tajmingom. Pre samo dva meseca vlast je bila u ozbiljnoj defanzivi, ne toliko oslabljena bezbrojnim aferama (koje bi negde drugde napunile zatvore, ali to je posebna, i posebno tužna priča), koliko talasom ekoloških protesta, gde je zapravo ogoljena potpuna nebriga režima čak i za puki opstanak stanovništva, ako na drugoj strani tasa stoje ozbiljni materijalni, to jest koruptivni interesi.

A onda je osvanuo dvadeset i četvrti februar, Putinova Rusija je pokrenula invaziju na Ukrajinu, i odjednom ništa više u od fronta hiljadu kilometara udaljenoj Srbiji nije izgledalo isto. Toliko čak nije izgledalo isto da je promenjen i glavni predizborni slogan, koji sada glasi: "Mir. Stabilnost. Vučić".

Oni koji su taj slogan lansirali znaju svoj posao. U nemirnim i turbulentnim vremenima, a ukrajinska "kriza" uzdrmava Evropu i svet jače i dublje od bilo čega drugog bar od pada Berlinskog zida, ljudi instinktivno traže sigurnost, a imaju utisak – dokazano varljiv, ali o tome se nikada ne misli na vreme – da će je najpre pronaći u kontinuitetu, u netalasanju, u odlaganju svakog "eksperimenta" za neka mirnija vremena.

Razume se da su Vučić i struktura oko njega rutinski i bez mnogo kočnica iskoristili nenadanu priliku. Vučić je ponovo zauzeo svoju omiljenu pozu brižnog, mada pomalo napornog oca (sa tim će se poigrati u seriji "autoironičnih" spotova koji izazivaju transfer neprijatnosti), koji obezbeđuje sve što je potrebno za njegovu "porodicu": od graška i sardina, pa do mira i stabilnosti. A u međuvremenu je Srbiju častio i superbrzim vozom između Beograda i Novog Sada... Pa, ko bi mogao da konkuriše takvoj ponudi?

Viktor Orban, premijer Mađarske, i Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, izlaze iz voza na liniji Beograd-Novi Sad. Susret je organizovan 19. marta 2022. nakon što je okončana rekonstrukcija ovog dela pruge između Budimpešte i Beograda.
Viktor Orban, premijer Mađarske, i Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, izlaze iz voza na liniji Beograd-Novi Sad. Susret je organizovan 19. marta 2022. nakon što je okončana rekonstrukcija ovog dela pruge između Budimpešte i Beograda.

Sve ovo je u znatnoj meri potkresalo krila u jednom trenutku gotovo euforičnoj opoziciji i njenim pristalicama. Svi su sada mnogo oprezniji u prognozama, ali zapravo ostaje utisak da ništa nije jasno i da je svaka vrsta iznenađenja u nedelju uveče i dalje moguća.

Šta je stvarno, a šta samo i naizgled moguće, saznaćemo za tri dana. Ono što je jasno je da bi eventualni neuspeh opozicije u "uterivanju Vučića u drugi krug" opet za neodređeno dugo zacementirao status quo, a što bi onda posledično vodilo ka potpunom uništenju ionako već ozbiljno pokopanih demokratskih standarda i institucija u zemlji.

Kada je Beograd u pitanju, tu su nade opozicije postavljene na znatno više mesto na lestvici, tako da bi sve osim osvajanja većine i odlaska naprednjaka i njihovih satelita u opoziciju bilo neuspeh, i to veoma skup, u ekonomskom i u političkom smislu. A uspeh bi značio mnogo više nego što inače znače pobede na lokalnim izborima, pa makar i u glavnom gradu.

Šta god da se desi u nedelju, u ponedeljak ujutru će svi doći u svoje kancelarije. Ako ne bude onih, na važnim mestima, koji će doći samo zato da polako počnu da pakuju svoje stvari, to će značiti da Srbija i sa izborima i bez njih kao da i dalje nema nikakvog izbora, kao što to, kažu knjige, sa „zarobljenim državama“ uvek biva. I biće to još jedan dokaz da je ovaj tip režima mnogo lakše uspostaviti nego demontirati.

Ali opet, nigde u zvezdama ne piše da mora tako da bude. Naposletku je sve do onih koji će u nedelju, sa hemijskim olovkama u ruci, birati između mogućnosti da preskoče svoju senku i iskušenja da ostanu u njoj.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG