Ljevica u Crnoj Gori postoji samo na papiru i u retorici političara. Sudeći po programima partija koji, skoro obavezno, sadrže elemente socijalne pravde, vjerovatno bi se sve crnogorske stranke mogle svrstati na lijevu stranu političkog tasa.
Ali, sagledavajući njihovo djelovanje, lako je zaključiti da su stranački prioriteti na strani očuvanja partijskih interesa, političkih i ekonomskih monopola.
Najznačajnija partija, nominalno lijeve orijentacije, je dominantna stranka vladajuće koalicije, Demokratska partija socijalista, na čijem je čelu doskorašnji premijer Milo Đukanović.
Politički analitičar Svetozar Jovićević smatra da su korijeni sadašnjeg ponašanja ove partije, koja je nastala od nekadašnje Komunističke partije Crne Gore u devedesetim godinama, obilježeni ratom, tranzicijom i međunarodnim sankcijama.
„Tranzicija i djelovanje za vrijeme sankcija su pretvorili politički proces u proces ličnog bogaćenja jednog malog sloja ljudi koji su u vlasti, ili bliski vlasti. To je dominantno opredijelilo profilaciju DPS-a. Radnička klasa u svim privatizacijama, skoro da je bila smetnja. Obraćali su na nju pažnju, i na njene probleme, samo u onim krajnjim slučajevima, kada su radnici prijetili štrajkovima i kada je to moglo ugroziti njihovu vlast. To se u ovoj fazi pretvorilo u proces očuvanja stečenih pozicija, prvenstveno finansijsko materijalnih. Sve drugo je manje bitno“, navodi Svetozar Jovićević.
I manji partner vladajuće koalicije, Socijaldemokratska partija, nominalno, spada u stranke ljevice. Profesor Svetozar Jovićević smatra da je ova, nekad autentična lijeva, sada postala stranka čiji je prioritet očuvanje sopstvene pozicije.
„Od neke principijelnosti, došli su do toga da oni sami, prije svega, žele da sačuvaju svoju sopstvenu vlast i privilegije koje su na osnovu te vlasti stekli. Za njih je njihova programska opredijeljenost postala sekundarno pitanje“, kaže profesor Jovićević.
Sindikati nemaju saveznika
Lijeve partije su, po prirodi stvari, značajni saveznici radničkih asocijacija. Veze sindikata i lijevih partija nekad mogu biti ozvaničena savezništva, a nekad se odvijaju na nivou neformalne saradnje ili podrške.
U svakom slučaju su ljevičari i borci za radnička prava, upućeni jedni na druge. Crnogorski sindikalci nemaju taj vid podrške u političkoj strukturi.
Jedan od radničkih protesta u PodgoriciGeneralni sekretar Unije slobodnih sindikata, Srđa Keković, međutim primjećuje da partije rado koriste, narodima ovih prostora blisku, ljevičarsku ikonografiju i retoriku.
„To je vrlo primamljivo za njihove glasače. Mnogo lijepo zvuči kada napišete u svom programu da ćete se boriti za Crnu Goru kao državu socijalne pravde protiv siromaštva. Ali, mi u zadnjih 20 godina imamo jedno neo-liberalno društvo, jedan vulgarni kapitalizam, što je sasvim suprotno programskim načelima, od kojih nemamo nikakvih benifita“, tvrdi Keković.
Problem nedostatka lijeve ponude na političkom tržištu je utoliko ozbiljniji, što ni u opoziciji nema pretendenta na ovu poziciju.
Donekle je izuzetak Socijalistička narodna partija, koja poput stranaka na vlasti barata socijalizmom kao mamcem, ali je činjenica da je ključ djelovanja ove stranke uvijek bila briga za interese srpskog naroda u Crnoj Gori.
„Oni su isključivo svoju pažnju, u jednom dugom vremenu, stojeći uz Miloševićev režim, obraćali na očuvanje zajedničke države. Sve su tome podređivali i konstantno varirali između građanskog koncepta, kome nikada nisu uspijeli do kraja da se opredijele. Uvijek, kada je u pitanju nešto što može da dovede u pitanje njihovu nacionalnu orjentaciju, oni su zaboravljali na građanski i socijalni element njihovog programa“, smatra politički analitičar, Svetozar Jovićević.
Razlog odsustva ljevice u Crnoj Gori, sociolog Srđan Vukadinović vidi u činjenici da je crnogorsko društvo još uvijek u pred-političkoj fazi, odnosno, raskoraku između ideologije i političke kulture postojećih stranaka.
„Političke partije u Crnoj Gori ne mogu da spoje dva bitna segmenta svake partije, a to je političku ideologiju i kulturu. Vidimo da one vješto kamufliraju istinsku političku ideologiju svojim programima i da, osim socijalnih momenata, ubace još po nešto. Na drugoj strani, njihova politička kultura se ispoljava u njihovom praktičnom djelovanju. Vidimo da one zapravo nemaju političku kulturu. Zbog toga se ne rijetko kaže da je crnogorsko društvo pred-političko društvo, upravo zato što imamo političke partije koje nemaju svoju političku kulturu. Očito se političke partije u Crnoj Gori nalaze u jednom velikom raskoraku između proklamovanog i stvarnog. U trci za glasačima oni pokušavaju svoje programe i djelovanje da oboje svim mogućim bojama, očekujući nekakve glasove“, zaključuje Vukadinović.
Ali, sagledavajući njihovo djelovanje, lako je zaključiti da su stranački prioriteti na strani očuvanja partijskih interesa, političkih i ekonomskih monopola.
Najznačajnija partija, nominalno lijeve orijentacije, je dominantna stranka vladajuće koalicije, Demokratska partija socijalista, na čijem je čelu doskorašnji premijer Milo Đukanović.
Politički analitičar Svetozar Jovićević smatra da su korijeni sadašnjeg ponašanja ove partije, koja je nastala od nekadašnje Komunističke partije Crne Gore u devedesetim godinama, obilježeni ratom, tranzicijom i međunarodnim sankcijama.
„Tranzicija i djelovanje za vrijeme sankcija su pretvorili politički proces u proces ličnog bogaćenja jednog malog sloja ljudi koji su u vlasti, ili bliski vlasti. To je dominantno opredijelilo profilaciju DPS-a. Radnička klasa u svim privatizacijama, skoro da je bila smetnja. Obraćali su na nju pažnju, i na njene probleme, samo u onim krajnjim slučajevima, kada su radnici prijetili štrajkovima i kada je to moglo ugroziti njihovu vlast. To se u ovoj fazi pretvorilo u proces očuvanja stečenih pozicija, prvenstveno finansijsko materijalnih. Sve drugo je manje bitno“, navodi Svetozar Jovićević.
I manji partner vladajuće koalicije, Socijaldemokratska partija, nominalno, spada u stranke ljevice. Profesor Svetozar Jovićević smatra da je ova, nekad autentična lijeva, sada postala stranka čiji je prioritet očuvanje sopstvene pozicije.
„Od neke principijelnosti, došli su do toga da oni sami, prije svega, žele da sačuvaju svoju sopstvenu vlast i privilegije koje su na osnovu te vlasti stekli. Za njih je njihova programska opredijeljenost postala sekundarno pitanje“, kaže profesor Jovićević.
Sindikati nemaju saveznika
Lijeve partije su, po prirodi stvari, značajni saveznici radničkih asocijacija. Veze sindikata i lijevih partija nekad mogu biti ozvaničena savezništva, a nekad se odvijaju na nivou neformalne saradnje ili podrške.
U svakom slučaju su ljevičari i borci za radnička prava, upućeni jedni na druge. Crnogorski sindikalci nemaju taj vid podrške u političkoj strukturi.
„To je vrlo primamljivo za njihove glasače. Mnogo lijepo zvuči kada napišete u svom programu da ćete se boriti za Crnu Goru kao državu socijalne pravde protiv siromaštva. Ali, mi u zadnjih 20 godina imamo jedno neo-liberalno društvo, jedan vulgarni kapitalizam, što je sasvim suprotno programskim načelima, od kojih nemamo nikakvih benifita“, tvrdi Keković.
Problem nedostatka lijeve ponude na političkom tržištu je utoliko ozbiljniji, što ni u opoziciji nema pretendenta na ovu poziciju.
Donekle je izuzetak Socijalistička narodna partija, koja poput stranaka na vlasti barata socijalizmom kao mamcem, ali je činjenica da je ključ djelovanja ove stranke uvijek bila briga za interese srpskog naroda u Crnoj Gori.
„Oni su isključivo svoju pažnju, u jednom dugom vremenu, stojeći uz Miloševićev režim, obraćali na očuvanje zajedničke države. Sve su tome podređivali i konstantno varirali između građanskog koncepta, kome nikada nisu uspijeli do kraja da se opredijele. Uvijek, kada je u pitanju nešto što može da dovede u pitanje njihovu nacionalnu orjentaciju, oni su zaboravljali na građanski i socijalni element njihovog programa“, smatra politički analitičar, Svetozar Jovićević.
Razlog odsustva ljevice u Crnoj Gori, sociolog Srđan Vukadinović vidi u činjenici da je crnogorsko društvo još uvijek u pred-političkoj fazi, odnosno, raskoraku između ideologije i političke kulture postojećih stranaka.
„Političke partije u Crnoj Gori ne mogu da spoje dva bitna segmenta svake partije, a to je političku ideologiju i kulturu. Vidimo da one vješto kamufliraju istinsku političku ideologiju svojim programima i da, osim socijalnih momenata, ubace još po nešto. Na drugoj strani, njihova politička kultura se ispoljava u njihovom praktičnom djelovanju. Vidimo da one zapravo nemaju političku kulturu. Zbog toga se ne rijetko kaže da je crnogorsko društvo pred-političko društvo, upravo zato što imamo političke partije koje nemaju svoju političku kulturu. Očito se političke partije u Crnoj Gori nalaze u jednom velikom raskoraku između proklamovanog i stvarnog. U trci za glasačima oni pokušavaju svoje programe i djelovanje da oboje svim mogućim bojama, očekujući nekakve glasove“, zaključuje Vukadinović.