Dostupni linkovi

Svjedočanstva preživjelih Srebreničana: Lovili su nas svaki dan


Ratko Mladić i Vojska Republike Srpske sa pripadnicima UN u Srebrenici 1995. godine

U srpnju 1995. godine, u Srebrenici su pripadnici Vojske RS-a odvajali muškarce od žena. Među njima je bilo i dječaka koji su odvajani od svojih majki i poslije ubijeni. Samo nekima od njih pronađeni su posmrtni ostaci u masovnim grobnicama. O strahotama srebreničkog genocida za Radio Slobodna Evropa govore Srebreničani koji su samo zahvaljujući nekoj čudnoj sreći uspjeli preživjeti.

Elvir Salihović iz Srebrenice imao je samo devet godina 1995. I sam je mogao biti žrtva srebreničkog genocida da ga majka nije uspjela spasiti sakrivajući ga u svoje haljine:

„Nas, mušku djecu oni su odvajali sa osam, devet, deset, dvanaest godina. Imao sam sreće što sam bio manji. Bio sam uz majku. To mi je sve ostalo u sjećanju, kao da je bilo unazad godinu dana... Svaki put kad dođe do ovoga, ponovo se vrate sjećanja.“

Dva mjeseca u šumama od Srebrenice prema Kladnju živio je i Muhizin Omerović:

„Love vas svaki dan, ne znate teren, svaki korak može da znači korak na minu. Iza svakog dreveta vas vreba opasnost, može da bude zasjeda. Gledao sam direktno scene ubijanja na jednom brdu odakle sam uspio pobjeći i na kojem je ostalo nekih 700 ljudi zarobljenih. Gledao sam srpskog vojnika koji je ušao među te ljude i koje je onako, ne znam po kom principu, birao i pucao im u glavu iz pištolja. Znači, prolazio je između tih ljudi i pucao im u glavu. Ja sam bio s druge strane. Bio sam sakriven i tad sam imao želju da viknem, da kažem:’Ti si idiot!’ Ali nisam, jednostavno nisam. Dođete u situaciju da vam je svejedno hoće li vas više ubiti...“

Svi oni koji su se uspjeli spasiti bježeći prema Tuzli ili Kladnju nailazili su na razne zasjede. Vehid Dedić u jednoj takvoj zasjedi izgubio je deset svojih rođaka koji su bili maloljetni:

„U mene tetić, bio je maloljetan i nije prešao. Ni mojih 10 rođaka koji su bili maloljetni. Bili su od Kameničkog brda dole do asfalta na Mravincima - nisu uspjeli preći taj put. Ali ima nas da smo preživjeli i da ćemo svjedočiti do sudnjeg dana.“

Abdulah Halilović i danas nosi metak u ruci koji ga je pogodio 11. srpnja 1995. godine. Njegov otac i brat, kao i kolege policajci sa kojima je bježao strijeljani su na putu prema slobodnoj teritoriji:

„Imao sam nekoliko kolega iz Srebrenici koji su bili teško ranjeni. Pokušao sam im pružiti prvu pomoć, ali nije bilo spasa. Jedan od tih je bio Hukić Sabit, policajac iz Srebrenice. Njega je pogodila granata u lijevu stranu, pokidala mu dio donjih rebara, tako da sam ga previo, ali nije davao znakove života, ostao je tu. Najteži mi je momenat – to su Kamenice iznad Kravice, prva zasjeda gdje su mi stradali otac i brat. Oni su ostali. Otac je zvao: ’O Sejfulah, o Hajrudine, ako me čujete, ranjen sam. Vratite se.’ Stariji brat je sa mnom bio. On se vratio, i mi smo tek četvrti dan sreli na Udriču, ali oca nije našao. Moj otac je strijeljan u Kravici, a brat mi je strijeljan u Hodžićima, opština Zvornik. Tu je i pronađen.“

Za Omera Malića koji je na putu smrti gledao kako mu strijeljaju oca ovo su najteži dani:

„Na jednom dijelu puta sam bio iznemogao i nisam mogao dalje, tako da mi je tu došao brat i pitao me šta mi je. Ja sam mu rekao da nastavi dalje, da bar neko uspije preći – jer otac je već bio zarobljen na teritoriji Kravice. Da bar neko pređe živ. Uz božiju pomoć vratila mi se snaga i uspio sam i ja preći. Bilo je starih i mladih i djece od 15 godina. Poslije toliko vremena teško se prisjećati toga. Ne ponovilo se nikom. Veliko zlo, najveće zlo koje se moglo dogoditi golorukom narodu, ni krivom ni dužnom.“

Naši sugovornici kažu da se 19 godina poslije Srebreničanima čini i dalje velika nepravda.

Pogledajte komentare (7)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG