Autor: Jeffrey Sachs (Prevod: Ena Stevanović)
Propast ekonomskih strategija i vođstva se krije iza gotovo istovremenog kolapsa tržišta, vjere u eurozonu i američku ekonomiju. Nema potrebe da za sve to okrivljavamo analitičare: vlasti u Evropi i SAD-u nisu bile u stanju da se suoče s realnim stanjem globalnog tržišta i sa konkurencijom iz Azije te stoga zaslužuju da snose krivicu.
Promatrao sam mnoge financijske krize izbliza i znam da je za uspjeh potrebno pronaći jasan način, tehnički moguć i zasnovan na društvenim vrijednostima. Izostala je i transoceanska suradnja. Ni Evropa ni Amerika nisu dijagnosticirale problem da su oba kontinenta zaslijepljena globalizacijom.
Poslovi radnika u proizvodnji i nove investicije u industriju su se izgubili u međunarodnoj konkurenciji. Zaposlenost u Evropi i SAD-u je održavana samo gradnjom privatnih objekata i niskom kamatnom stopom sve dok i taj balon nije pukao.
Oporavak ne ovisi od novog „balona gradnje“, već u unaprijeđenju vještina, povećanju izvoza i javnih investicija u infrastrukturu i na energiji sa malom potrošnjom ugljika. Umjesto toga se Evropa i SAD vrte u krug i predlažu stimulirajuće pakete koji su i dalje orjentirani na potrošnju bez ikakvih vizija o investiranju.
Makroekonomska politika ne samo da nije otvarala radna mjesta već nije bila u skladu ni sa osnovnim društvenim vrijednostima. Da budem jasniji, imati dobru socijalnu politiku ne znači imati veliki deficit.
Javni dug je već jako velik i u Evropi i u SAD-u. Znači da je potrebno imati drugačiji balans između rezova, socijalnih servisa i povećanja poreza bogatima.
Jednostavna činjenica je da globalizacija nije samo pogodila radnike već je i otvorila vrata globalnim bogatašima. Oni su dobili mogućnost da investiraju u visoko profitabilne projekte u zemljama čija ekonomija je u razvoju.
Porezi u korist bogatih
U međuvremenu su, kako je nedavno rekao Warren Buffett, uspjeli ubijediti svoje vlade da smanje porez na dobit i visoki dohodak, a sve zbog globalne konkurencije. Porezna stopa je ostala ista iako su se neki političari protivili tome.
Siromašni prolaze ulicama Moskve pored Diorove reklame, ilustrativna fotografija
Na kraju ispada da je sve ovo najviše pogodilo siromašne, počevši od globalnog tržišta pa sve do mogućnosti da bogati uz niske poreze čuvaju svoj novac po cijelom svijetu.
Poboljšanje fiskalne ekonomije na oba kontinenta bi stoga utjecalo na tri stvari:
Prvo, povećale bi se investicije u infrastrukturu i u ljudske resurse.
Drugo, smanjilo bi se bespotrebno trošenje novca kao npr.na slanje vojnih trupa u Irak ,Afganistan i Jemen.
Treće, izbalansirao bi se budžet na srednjem nivou kroz povećanje poreza na visoki dohodak i na međunarodne korporacijske profite koji su mogući zbog rupa u zakonu i prekookeanskih poreskih zakona.
Povećanje izvoza je još jedna nedovoljno istražena mogućnost napretka. To se dijelom može postići usavršavanjem vještina i tehnologija, što je još jedan razlog da se ne smanjuje budžet za obrazovanje. Ali s druge strane se to može postići i boljom financijskom politikom.
Kina je zato prodala Africi infrastrukturalne projekte vrijedne milijarde dolara godišnje koji se financiraju kineskim dugoročnim kreditima.
S druge strane, Evropa i Amerika su doslovno predale to tržište Kini nedovoljnim financiranjem Afrike i drugih ekonomija u razvoju.
Politika nacionalnih vlada
Znak eura ispred sjedišta Evropske centralne banke u Frankfurtu, fotografija iz arhiva
Posljednja stvar koja je potrebna za oporavak je svakako efikasnost političkog vrha.
U Evropi su zajednički dogovori unutar Evropske unije zamijenjeni politikom nacionalnih vlada.
Sporazum između Francuske i Njemačke je posljednji primjer za to. Već mjesecima o sudbini Evrope odlučuju izbori u Njemačkoj.
Evropska Centralna banka je toliko podijeljena da je i ona zanemarila svoju ključnu ulogu, a to je stabilizacija tržišta. Nema šanse da će euro preživjeti ukoliko ključne evropske institucije nastave biti tako slabašne, spore i podijeljene.
Sjedinjene Države su isto tako upale u bunar sektora, klasa i regionalnih interesa. Predsjednik Barack Obama je lider koji čeka da vidi da li će ga
pozvati kongresni moćnici. Općenito rečeno, SAD ne mogu prosperirati sve dok njihovi političari slijede interese koji financiraju njihove beskonačne političke kampanje.
Slab oporavak evropske i američke ekonomije se ogleda u ovim fundamentalnim principima. Nema strategije rasta, postoji samo nada da će uplašeni i dugovima pokoreni potrošači ponovo početi kupovati kuće koje im ne trebaju i koje si ne mogu priuštiti.
Tužno je da će se zbog ovih globalnih ekonomskih tokova nastaviti zatvarati radna mjesta i isušivati kapital sve dok ne dođe do oživljavanja jasnog i koncentriranog vođstva. Do tad će tržište plivati u vodama nesigurnosti.
*****
Autor je direktor Earth instituta na Univerzitetu Columbia.
Propast ekonomskih strategija i vođstva se krije iza gotovo istovremenog kolapsa tržišta, vjere u eurozonu i američku ekonomiju. Nema potrebe da za sve to okrivljavamo analitičare: vlasti u Evropi i SAD-u nisu bile u stanju da se suoče s realnim stanjem globalnog tržišta i sa konkurencijom iz Azije te stoga zaslužuju da snose krivicu.
Promatrao sam mnoge financijske krize izbliza i znam da je za uspjeh potrebno pronaći jasan način, tehnički moguć i zasnovan na društvenim vrijednostima. Izostala je i transoceanska suradnja. Ni Evropa ni Amerika nisu dijagnosticirale problem da su oba kontinenta zaslijepljena globalizacijom.
Poslovi radnika u proizvodnji i nove investicije u industriju su se izgubili u međunarodnoj konkurenciji. Zaposlenost u Evropi i SAD-u je održavana samo gradnjom privatnih objekata i niskom kamatnom stopom sve dok i taj balon nije pukao.
Ni Evropa ni Amerika nisu dijagnosticirale problem da su oba kontinenta zaslijepljena globalizacijom.
Oporavak ne ovisi od novog „balona gradnje“, već u unaprijeđenju vještina, povećanju izvoza i javnih investicija u infrastrukturu i na energiji sa malom potrošnjom ugljika. Umjesto toga se Evropa i SAD vrte u krug i predlažu stimulirajuće pakete koji su i dalje orjentirani na potrošnju bez ikakvih vizija o investiranju.
Makroekonomska politika ne samo da nije otvarala radna mjesta već nije bila u skladu ni sa osnovnim društvenim vrijednostima. Da budem jasniji, imati dobru socijalnu politiku ne znači imati veliki deficit.
Javni dug je već jako velik i u Evropi i u SAD-u. Znači da je potrebno imati drugačiji balans između rezova, socijalnih servisa i povećanja poreza bogatima.
Jednostavna činjenica je da globalizacija nije samo pogodila radnike već je i otvorila vrata globalnim bogatašima. Oni su dobili mogućnost da investiraju u visoko profitabilne projekte u zemljama čija ekonomija je u razvoju.
Porezi u korist bogatih
U međuvremenu su, kako je nedavno rekao Warren Buffett, uspjeli ubijediti svoje vlade da smanje porez na dobit i visoki dohodak, a sve zbog globalne konkurencije. Porezna stopa je ostala ista iako su se neki političari protivili tome.
Poboljšanje fiskalne ekonomije na oba kontinenta bi stoga utjecalo na tri stvari:
Prvo, povećale bi se investicije u infrastrukturu i u ljudske resurse.
Drugo, smanjilo bi se bespotrebno trošenje novca kao npr.na slanje vojnih trupa u Irak ,Afganistan i Jemen.
Treće, izbalansirao bi se budžet na srednjem nivou kroz povećanje poreza na visoki dohodak i na međunarodne korporacijske profite koji su mogući zbog rupa u zakonu i prekookeanskih poreskih zakona.
Povećanje izvoza je još jedna nedovoljno istražena mogućnost napretka. To se dijelom može postići usavršavanjem vještina i tehnologija, što je još jedan razlog da se ne smanjuje budžet za obrazovanje. Ali s druge strane se to može postići i boljom financijskom politikom.
Kina je zato prodala Africi infrastrukturalne projekte vrijedne milijarde dolara godišnje koji se financiraju kineskim dugoročnim kreditima.
S druge strane, Evropa i Amerika su doslovno predale to tržište Kini nedovoljnim financiranjem Afrike i drugih ekonomija u razvoju.
Politika nacionalnih vlada
U Evropi su zajednički dogovori unutar Evropske unije zamijenjeni politikom nacionalnih vlada.
Sporazum između Francuske i Njemačke je posljednji primjer za to. Već mjesecima o sudbini Evrope odlučuju izbori u Njemačkoj.
Evropska Centralna banka je toliko podijeljena da je i ona zanemarila svoju ključnu ulogu, a to je stabilizacija tržišta. Nema šanse da će euro preživjeti ukoliko ključne evropske institucije nastave biti tako slabašne, spore i podijeljene.
Sjedinjene Države su isto tako upale u bunar sektora, klasa i regionalnih interesa. Predsjednik Barack Obama je lider koji čeka da vidi da li će ga
SAD ne mogu prosperirati sve dok njihovi političari slijede interese koji financiraju njihove beskonačne političke kampanje.
pozvati kongresni moćnici. Općenito rečeno, SAD ne mogu prosperirati sve dok njihovi političari slijede interese koji financiraju njihove beskonačne političke kampanje.
Slab oporavak evropske i američke ekonomije se ogleda u ovim fundamentalnim principima. Nema strategije rasta, postoji samo nada da će uplašeni i dugovima pokoreni potrošači ponovo početi kupovati kuće koje im ne trebaju i koje si ne mogu priuštiti.
Tužno je da će se zbog ovih globalnih ekonomskih tokova nastaviti zatvarati radna mjesta i isušivati kapital sve dok ne dođe do oživljavanja jasnog i koncentriranog vođstva. Do tad će tržište plivati u vodama nesigurnosti.
*****
Autor je direktor Earth instituta na Univerzitetu Columbia.
