Suočavanje s prošlošću je u prihvatanju odgovornosti

Iako se o procesu pomirenja i suočavanju s prošlošću u BiH, ali i regiji, govori godinama, on teče sporo i teško. Posljednja naučna istraživanja pokazuju da je viktimizacija jedna od najvećih prepreka, te da se, iako spremni čuti o počinjenim zločinima, građani, pripadnici različitih etničkih grupa, teško mire sa prihvatanjem odgovornosti. U ove procese moraju se uključiti i mlade generacije kako bi bile spremne oprostiti i graditi zajedničku budućnost jer, kako ističu stručnjaci, bez toga nema istinskog pomirenja.

Suočavanje sa događajima iz ratne prošlosti, prihvatanje odgovornosti i krivice, oprost - putevi su koji vode do istinskog pomirenja. Na tom putu brojne su prepreke, od društveno-političkih do psihološko socijalnih, te je u čitav proces potrebno uključiti i nauku.

Provedena istraživanja pokazuju da je jedna od najvećih prepreka pomirenju dugogodišnja viktimizacija, kaže Sabina Čehajić - Clansy, sa sarajevske Škole za nauku i tehnologiju, koja je nekolio godina istrazivala ovaj fenomen.

„Ja se isključivo ovdje fokusiram na percepciju kolektivne viktimizacije u smislu ’moj narod je najveći gubitnik u ratu’. Znači, osobe koje smatraju da je njihov narod jedini istinski gubitnik u ovome ratu su osobe koje nisu spremne da priznaju ono što se desilo, koje nisu spremne da daju oprost, da oproste drugima, koje u suštini nisu spremene na pomirenje.“

Pomirenje je dugotrajan proces

Istraživanja o načinima pomirenja među ratom posvađanim etničkim grupama u BiH vođena su isključivo na mladima, rođenim tokom ili neposredno nakon rata.

Iako nisu direktno učestvovali u ratnim dešavanjima, niti na bilo koji način mogu biti odgovorni za njih, generacije mladih moraju naučiti kako se suočiti sa prošlošću i zločinima koji su se desili, ističe Čehajić i dodaje:

„Prvo jeste priznavanje zločina i prihvatanje kolektivne odgovornosti za ono što se desilo. Odgovornost ne definišemo u smislu odgovorna sam za ono što su pripadnici mog naroda činili u prošlosti, ali sam odgovorna za ono kako ću se sada postaviti prema tome. Znači odgovornost definišem u smislu kao jedine ispravne, moralne reakcije, kao odgovor na ono što desilo, što jesu pripadnici mog naroda činili i radili, odgovor u sadašnjosti koji će nas, ustvari, sutra dovesti do tog nekog održivog i istinskog pomirenja.“

Pomirenje je proces koji dugo traje, nekada i decenijama, ali kontakti među mladima su šansa, ističe Zdravko Marjanović iz Bačke Palanke koji već godinama djecu iz Srbije spaja sa vršnjacima iz BiH, Hrvatske i Kosova. Međutim, puno se može učiti i iz iskustva evropskih zemalja, koje još uvijek prevazilaze traume Drugog svjetskog rata, kaže Marjanović.

„Naša deca su prošle godine bila u Nemačkoj. Tema je bila fašizam, pa su nas Nemci vodili u jedan gestapovski zatvor - i ono što je nas i našu decu oduševilo to je da smo videli da Nemci dovode svoju decu tamo iz škola da to vide. Ja sam našoj deci, pošto smo blizu Ovčare, obećao da ću ih odvesti u Ovčaru, pa smo po povratku otišli da naša deca vide i Ovčaru, da vide šta se dogodilo. I mene je to ubedilo da se sa decom na tu temu kad se tiče pomirenja jedino isplati raditi“, objašnjava Marjanović.

Velika uloga vjerskih zajednica u pomirenju

Ipak, suočavanje sa prošlošću, pomirenje, uspostava dijaloga i oprost je složen proces koji zahtijeva angažman šire društevne zajednice i političkih lidera, kao i nevladinih organizacija.

Taj proces mora teći paralelno u svim zemljama regiona jer, u suprotnom, nikada neće biti konačan, smatra Nenad Vukosavljević, iz Centra za nenasilnu akciju u Beogradu.

„Zato što je rat i prelazio preko granica. Verujem da nigde ne može biti stvarnog mira dok ga ne bude u celoj regiji i da taj proces suočavanja sa prošlošću, prihvatanja odgovornosti, menjanja tih nekih društvenih vrednosti ne može biti nikad kompletiran dok se u svim ovim našim zemljama to ne dogodi zajedno, u jednom paketu. Moje srce nikad neće biti mirno dok taj proces ne bude i u Bosni i u Hrvatskoj i na Kosovu. Ja ne mogu da se pravim lud da me se ne tiče šta je bilo, ili sad da je važno samo u Srbiji, u kojoj ja živim sada, da se neke stvari čak, možda, gurnu pod tepih ili da se kaže idemo u Evropu, gledamo u budućnost. Mislim da je strašno važno i strašno velika odgovornost da smognemo hrabrosti i angažujemo se u tom prekograničnom procesu“, ocjenjuje Vukosavljević.

U tom procesu značajnu ulogu imaju i vjerske zajednice, naglašava Oto RaFai, iz udruženja pod nazivom Regionalna adresa za nenasilno djelovanje iz okoline Zagreba:

„Da vjerske zajednice strateški rade na tome. Znači jeste stradanje, ali što je ključna poruka moje vjere? Svi će reći islam je mir, kršćanstvo propovijeda mir, pomirenje, ali hajdemo to strateški promovirati. Znači da župnik u jednoj zajednici ili imam da rade na tome da se ljudi susreću takvi kakvi jesu - različiti. Sada je ključno pitanje - ako gledamo sa vjerske strane to Bog od nas očekuje - sada se založiti za to pomirenje, za drugčijeg od mene.“

Za proces pomirenja unutar BiH, ali i zemalja regiona, dojučerašnjih zaraćenih strana su potrebni hrabri ljudi i smjeli potezi, kao što je nedavni hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u Sarajevu i Ahmićima. Ipak, da bi se slike iz prošlosti mijenjale, moramo pomoći svi pojedinačno i ličnim primjerom, ističe Vukosavljević iz Centra za nenasilnu akciju u Beogradu.

******
Pročitajte i ovo:
Ivo Josipović u Ahmićima i Križančevu selu: Da se zločini ne ponove
Mučno je svjedočiti o zločinima
Bez riječi "genocid" Rezolucija nepotpuna
U BiH i Srbiji i dalje traju rasprave o usvajanju Rezolucije o Srebrenici
Dogovori o rezoluciji o Srebrenici: termin zločin ili genocid
Daleko od istine o zločinima