Nezavisnost Crne Gore izglasana je 21. maja 2006. godine. Zemlja je nakon toga relativno brzo primljena u sve međunarodne organizacije. Počela je pregovore sa Evropskom unijom, a 2017. postala i dio NATO-a.
Na putu napredovanja ka Uniji posljednjih godina evidentan je zastoj. U međuvremenu, 2020. godine došlo je i do promjene vlasti na državnom nivou što je doprinijelo pojačanim nacionalnim tenzijama i podjelama u društvu.
Studenti podgoričkog Fakulteta političkih nauka (FPN), koji su učestvovali u anketi Radija Slobodna Evropa, mišljenja su da su kreatori i sprovodioci javnih politika mislili da se u nezavisnosti može uživati bez odgovornosti.
Kažu da stavljajući u prvi plan dijeljenje naroda po mnogim osnovama, prvenstveno političkim, nacionalnim i vjerskim, sistem za ovih 17 godina nije ponudio mnogo toga inovativnog.
Da li smo na pragu 18 godina od nezavisnosti dobili nove, građanski osnažene, generacije koje su naučile da budu nezavisne od sistema?
Da li smo dobili one koji ne žele da zavise od odluka pojedinaca i da stručnost dokazuju partijskom podobnošću, već da za znanje dobiju šansu i dostojne uslove za rad?
Da li su predstavnici vlasti primijetili da su u međuvremenu stasale nove generacije, odlučne da postanu nezavisne od ove države i njenih usluga?
Studenti – podijeljeni po pitanju ostanka
"Kada sam upisivala fakultet roditelji su mi rekli – budi dobar student kako bi sjutra mogla da odeš odavde. Taj 'savjet' većinu nas prati tokom cijelog školovanja", kaže za RSE Anđela Bujić, studentkinja FPN u Podgorici.
Iako je tek na prvoj godini, zna da će karijeru pokušati da gradi van Crne Gore:
"Svjesno ili ne, roditelji ili društvo nametnu vam to razmišljanje o odlasku. Vrlo razočaravajuće, jer nam to dovoljno govori o stanju u državi".
Kako kaže, u Crnoj Gori politika sve diktira:
"Politika je odrednica kako će vam se karijera razvijati. Nismo društvo jednakih šansi. Opterećeni smo raznim vezama, nepotizmom i samo tako se napreduje".
S druge strane, njena koleginica, Nejra Polovina, nema dilemu.
"Ništa ne može da me obeshrabri da ostanem ovdje, jer je ljubav prema državi jača od trenutnih previranja u vlasti. Istina – politička situacija je loša, ali bilo bi licemjerno da napustim državu a da ne pokušam da nešto poboljšam".
U holu Fakulteta političkih nauka malobrojni studenti. Predavanja za ovu studijsku godinu su završena pa dolaze na ispite.
Neki su upravo završili pisani dio ispita. Gotovo je, kažu tonom olakšanja, "pa kako god bude".
Drugi dio njih čeka svoj termin polaganja tog dana. Sa skriptima, išaranim papirima podvučenih linija i uzvičnika. Grabe da upamte još koju stavku.
Ispit manje - stepenica bliža karijeri.
A da li će karijeru graditi u Crnoj Gori ili van nje?
Otići ću odavde, naravno, odlučna je brucoškinja Aleksandra Bošković.
"Kod nas je sve ograničeno, a u inostranstvu su veće šanse za uspjeh i bolji život. Svako ko ima novca treba da ide odavde što prije. Crna Gora nije društvo u kom svi imaju jednake šanse".
Na pitanje zašto tako misli, odgovara da su u Crnoj Gori sve profesije obesmišljene i da je godinama prisutna hiperprodukcija kadra.
"Na primjer kad upisujete Pravni ili Ekonomski fakultet u startu kreću kritike – 'toliko je pravnika i ekonomista, nećeš nikad naći posao'. I tako nam se, na mala vrata, ubija volja za napredovanjem".
Nasuprot nje, buduća politikološkinja, Anja Popović, znanje stečeno na FPN-u i u Americi, u koju se sprema da ide na četvoromjesečni semestar, primijeniće jednog dana u Crnoj Gori.
Nije, kaže, rješenje bježati od problema i napuštati svoju zemlju, iako razumije one koji misle drugačije.
"Loša je finansijska situacija i to nas sve tjera. Posebno je loša stambena politika. Crna Gora je druga država u Evropi u kojoj mladi do kasno žive sa roditeljima. I onda kreću predrasude – da su mladi lijeni, nesposobni, ima i toga, ali ne - jednostavno situacija je loša i ne mogu da imaju svoj stan".
Porodicu želi da formira u Crnoj Gori, ali se nada da će se do tada situacija mnogo poboljšati.
"Želim da ih ovdje podignem, ali da ne odrastaju u ovako podijeljenom društvu, punom netrpeljivosti, kao što ja odrastam sada. Do 2020. godine sam vjerovala da je Crna Gora idealno društvo, ali više nije".
Smetaju joj, navodi, velike tenzije, nacionalizam:
"Posle sticanja nezavisnosti 2006. godine možda su postojale tenzije, ali ih nismo osjećali. Držali su ih pod kontrolom. Bilo je mirnije. Sada se priča o podjelama, to je fokus. Danas morimo da vodimo bitke o crnogorskom identitetu, da pravdamo ko smo i što smo".
Iako je obeshrabrena i profesionalno sebe ne vidi u Crnoj Gori za 10 godina, studentkinja Milica Stojanović smatra da je crnogorsko društvo dobro za porodicu:
"Kod nas žive tradicionalne vrijednosti. Porodica je na prvom mjestu, održavaju se kumstva, prijateljstva... I u tom okruženju, koje gaji bliskost, voljela bih da djecu podižem".
Svemu tome, dodaje, doprinijela je religija "koja u Crnoj Gori posebno ima uticaja".
Ipak, njena dva brata već pet godina žive u Engleskoj i tamo rade na poslovima van struke:
"I oni su dio onih koji su otišli, koji nisu ni tada a ni sada mislili da se nešto može poboljšati. Shvatili su da ne mogu puno postići u Crnoj Gori, da se ne može doći do izražaja. Upravo tako, obeshrabreno, i sama se osjećam".
Za razliku od Milice, Nejra Polovina upravo u tradicionalizmu i dominaciji vjere vidi loš uticaj na društvo.
"Sve ovo nas sputava. Nekoga porodica, nekoga sistem, nekoga politika. Tradicionalizam nas je unazadio, vjera, kultura koje nema, mnogo je primitivizma. U takvom društvu teško se napreduje"
Nepotizam i korupciju u Crnoj Gori vidi kao najveće prepreke za razvoj i napredak.
"Ali treba ostati. Crnoj Gori fali mladih, potencijala, borbe... Želim da napravimo otklon od silnih podjela koje vladaju. Trudiću se da iskoristim mogućnosti, kakve god da mi se pruže, a ne da tražim opravdanja i idem odavde".
Njihov kolega Stefan Pejović kaže da sebe i porodicu vidi u Crnoj Gori a misli da je "katastrofalno" što sve više mladih razmišlja o odlasku.
"Ako se ovako nastavi, ko će ostati da radi? U zabludi su moje kolege koje misle da je tamo negdje sve ljepše, sjajnije. Dosta njih je i neambiciozno i misle da će im u inostranstvu sve doći na gotovo".
Ono što njega "lomi" jesu društvene tenzije u kojima se, navodi, osjeća nemirno.
Milica Rukavina je obeshrabrena jer mnogo njenih starijih kolega ne može da nađe posao u struci.
"Plaši me to što primjećujem trend da se mladi ne zapošljavaju u struci, ne mogu da nađu posao i onda prihvataju bilo kakav posao koji se nudi. I to me plaši. Plaši me i nizak standard finansijski, kako ću jednog dana živjeti."
Standard je u Crnoj Gori, kaže, nizak:
"I opet kad se zaposlim u struci - imaću malu platu. Vrlo demorališuće. Ali veliki sam patriota i ostala bih tu. Članstvo u EU bi mnogo pomoglo nama mladima. Otvorilo bi vrata za druge države, posebno u segmentu obrazovanja."
Facebook Forum