Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Što je nama Libija?


Ines Šaškor

Val velikih prosvjeda u arapskim zemljama, koji je kulminirao nasiljem i upravo uvedenim sankcijama UN Libiji, promijenili su svijet. Munjevitom brzinom i s posljedicama koje su još nesagledive. Male zemlje, poput Hrvatske i njezinih susjeda, u promjenama takvih razmjera tek su objekti.

Pregledala sam sve službene sajtove hrvatskih državnih institucija. Povodom događaja u Libiji, prije nekoliko dana oglasilo se državno Vijeće za nacionalnu sigurnost, i kao jednu od točaka, i to treću po redu, donijelo zaključak o „poduzimanju aktivnosti za zaštitu života i imovine, te evakuaciju naših državljana iz Libije“. Evakuacija je tekla, uostalom kao i u drugim zemljama, traljavo, teško, opasno i još nije završila. O Egiptu se Ministarstvo vanjskih poslova oglasilo priopćenjem od prije desetak dana i pozdravilo odlazak Mubaraka. I to je sve. Tunis, Alžir, Maroko, Jemen, Sirija, Jordan, Bahrein, Oman, Iran, Kina nisu zaslužli niti jednu rečenicu hrvatske oficijelne pažnje.

Niti jedne relevantne političke izjave, stava, sigurnosne, ekonomske, ili geostrateške procjene. Raspisali su se, kao i drugdje, mediji, razmahali više ili manje obaviješteni analitičari. Tu i tamo se, na aktualnim hrvatskim prosvjedima proteklih dana, čudnim neartikuliranim skupovima punim potmule prijetnje, spominjao Kairo i Tripoli, ali to je bilo onako usputno.

Hrvatska već dvije godine nema ni ambasadora u Libiji. Kao kolateralna žrtva sukoba na relaciji Mesić-Sanader pod bizarnom optužbom za šverc alkohola hrvatskim firmama, povučen je veleposlanik Jovan Vejnović, iskusni diplomat i izvrstan poznavatelj prilika u sjevernoj Africi. On je ovih dana svjedočio o toj bogatoj zemlji siromašnih građana, s pet temeljnih plemena i bez tradicionalnog nacionalnog identiteta, bez bilo kakvih institucija poznatih suvremenom svijetu, ideološki praznoj. Strahuje od još goreg nasilja. A rezerve nafte procjenjuju se na sto milijardi barela. S time da tri četvrtine teritorija još nije istraženo.

Stanovnici Bengazija prosvjeduju protiv Gadafijevog režima, veljača 2011.
Od „normalizacije“ odnosa sa Zapadom 2004. godine pojačan je ulazak multinacionalnih korporacija, gradilo se i donekle napredovalo, ali su ekscentrični Gadafijevi postupci i korupcija pojeli većinu prihoda i akumulirali masovno nezadovoljstvo.

U Libiji je djelovalo desetak ozbiljnih hrvatskih tvrtki, energetskih i građevinskih, s 500-tinjak radnika. Ti su poslovi sada, naravno, ugroženi. Niti s Egiptom situacija nije nimalo stabilizirana. U riječkoj luci brodovi s robom stoje.

Razumljivo je da su za svaku zemlju prioritet interesi njezinih građana i tvrtki. Samo mazohist može optuživati vlastitu zemlju zbog takvog stava.

Kada The Economist podrugljivo piše o neugodnoj vezanosti nekih balkanskih lidera s Gadafijem, to je, naravno, točno. Svjedoci smo da je posrnuli Gadafi izabrao srpsku Pink televiziju za posljednje obraćanje svijetu. Ali, daleko je bila važnija i unosnija veza, na primjer, Berlusconija i Blaira s libijskim režimom. Ili povezanost pet-šest posljednjih američkih administracija s Mubarakom. Ili francuska i španjolska sa svim zemljama Magreba. Francuska ministrica vanjskih poslova upravo je smijenjena zbog „nesnalaženja“ u Tunisu. O Putinovim vezama s bliskim mu susjedima ne treba trošiti riječi. Irak, Afganistan, Kongo, Sudan i desetine drugih strateško i energetski zanimljivih zemalja ostavimo sada po strani.

Mjesto na svjetskoj karti

Nije Noam Chomsky nego je Condoleeza Rice ovih dana izjavila: „Jadno je da su 60 godina Sjedinjene Američke Države poticale stabilnost u zemljama Bliskog istoka na uštrb demokracije, a nisu postigle ništa!“.
Je li „demokracija“ bila zamjensko ime za „stabilnost“, a „stabilnost“ za „interes“? Je li strah od radikalnog islama zamaglio svima oči?

Je li „demokracija“ bila zamjensko ime za „stabilnost“, a „stabilnost“ za „interes“? Je li strah od radikalnog islama zamaglio svima oči? Pa se okretala glava kada su potiskivani, često i grubom silom, svi elementi sekularnog, civilnog društva koji su kao krhke biljke postojale u sada plamenom obuhvaćenom arapskom svijetu? Iz čega će nastati nove elite? I što će biti s Izraelom i Palestinom?

Silina provale arapskog gnjeva iznenadila je cijeli svijet. Posljedice se još ne vide, ali stare formule regulacije međunarodnih odnosa srušene su preko noći.

Stoga ne treba posebno čuditi što ni Hrvatska nije prepoznala siloviti val promjena. Jugoslavenski i hrvatski diplomatski veteran Budimir Lončar izjavio je svojedobno - malim zemljama na svjetskoj vjetrometini ostaju principi kao jedino oružje.

Tu je Hrvatska manjkava i na tom bi tragu trebala tražiti svoje mjesto na svjetskoj karti.
Konsolidirana demokracija, razvijene institucije, jasni strateški prioriteti u ekonomiji, energetici, zaštiti prirodnog nacionalnog bogatstva i na toj osnovi ravnopravna suradnja sa svima, bez političkih, ideoloških, geografskih i svakih drugih predrasuda, sve su to faktori koji čine ozbiljnu državu.

Doista, što je nama Libija?

Kao i svima drugima, trebala bi biti prijateljska zemlja s kojom se surađuje i trguje. I čiji bi građani trebali moći sami odlučiti o svojoj sudbini.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG