Dostupni linkovi

Analiza: Statistička crna rupa na Zapadnom Balkanu


Željeznička stanica u Beogradu.

Koliko ljudi živi na Zapadnom Balkanu? Nepouzdane statistike u regiji često ne mogu to procijeniti. Nedavno objavljen članak u Guardianu koji se bazirao na istraživanju Evropkog vijeća za vanjske odnose (ECFR) govori o tome da su brojni Evropljani više zabrinuti oko emigracije nego imigracije, pišu Alida Vračić i Tom Judah* u analizi objavljenoj za ECFR.

U članku je objavljena i grafika koja navodno pokazuje da je Kosovo izgubilo 15,4 posto svoje populacije između 2007. i 2018. godine. Ovo je rezultat i nagađanja i potpuno pogrešnog razumijevanja objavljenih podataka. Prema našim procjenama, populacija Kosova je između 1990. i 2017. godine opala za oko 4.27 posto.

Ovakve pogrešne procjene su česte: pored nedostatka pouzdanih podataka, demografske statistike u bivšoj Jugoslaviji se često pogrešno koriste – ili su napuhane ili su minimizirane – za političke svrhe. Istraživanje Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) iz 2006. godine pokazalo je kako su statistike na Kosovu dugo bile iskrivljene od strane vlade i, što je još gore, međunarodnih organizacija – koje su imale vlastiti interes u korištenju netačnih podataka. Kada su ova međunarodna tijela postala dijelom igre, lažne činjenice su dobile dojam legitimnosti.

Guardianove cifre o Kosovu su možda posljednji primjer korištenja netačnih podataka, ali to ističe očajničku potrebu da se poboljša prikupljanje statističkih podataka na i o Zapadnom Balkanu. Niska stopa nataliteta i visok nivo emigracije su zamijenili vrijeme izbjeglištva i smrti izazvanih ratovima iz 1990-tih godina. Iako u regiji postoje obrazovani i stručni statističari i demografi, oni često napuštaju zemlju, nemaju novca, pod pritiskom su da proizvode politički korisne podatke, ili ih je jednostavno premalo.

U ovakvim okolnostima, kompleksno demografsko pitanje ostavlja zakonodavce bez pristupa pouzdanim podacima. Problemi koji proizilaze su dopunjeni nasljeđem konflikata iz 1990-tih: mnogi ljudi su registrirani kao građani više od jedne bivše jugoslavenske države, a ponekad žive na potpuno drugom mjestu.

Zbog intenziviranja emigracijske krize u posljednjih nekoliko godina, lokalne političke elite nisu se ozbiljno bavile ovim izazovima. Kako je emigracija najčešće reakcija na političke neuspjehe, uključujući i korupciju na Zapadnom Balkanu, političari često žele iskoristiti krizu u svoju korist prije nego što će pokušati iskoristiti ograničene resurse koje imaju da se obračunaju sa ukorijenjenim problemima. Kratkoročna logika ovih poteza je jednostavna. Ako ljudi emigriraju, stopa nezaposlenosti se smanjuje, a novčane pošiljke iz inostranstva se povećavaju. Vlada mora plaćati manje učitelja, i dok doktori također emigriraju, to rade i brojni njihovi pacijenti. Tako se izazovi politike čine manje ozbiljnim nego što bi inače bili. Ali ključno pitanje ostaje: koliko je ljudi otišlo, a koliko je ostalo?

Historija nejasne statistike

Korijeni ovog problema sežu daleko u prošlost. Sistem sakupljanja statistika u Jugoslaviji bio je generalno pouzdan, ali je patio od strukturalnih problema u vezi sa podacima o stanovništvu. Posljedice ovoga su prisutne i danas. Politički analitičari i novinari često koriste posljednji popis stanovništva u Jugoslaviji iz 1991. godine za početnu tačku kada pišu o Zapadnom Balkanu. Npr. mnoge analize u regiji kažu da je populacija Bosne i Hercegovine iznosila 4,4 miliona prije rata, te se ova cifra koristi za diskusije o ratnim gubicima i za proračune o smanjenju stanovništva nakon konflikta. Međutim, ako se ovi podaci ispitaju detaljnije, pokazat će se da cifra uključuje 234.213 gastarbajtera i njihove porodice, koji nisu bili u zemlji. A u pitanju su samo zvanične brojke. Neki demografi su procjenjivali da je broj ljudi koji su zaista živjeli u Bosni i Hercegovini početkom rata bio četiri miliona.

Objašnjenje za ovu anomaliju je jasno. Nakon što je veliki broj građana Jugoslavije počeo raditi u inostranstvu 1960-tih godina, političari koji nisu rado priznavali pad populacije počeli su uključivati ljude koji su živjeli i radili van zemlje u popis. Godine 1991. ova zvanična cifra davala je lažni utisak da je u Jugoslaviji živjelo oko milion ljudi više nego što je to bio slučaj. Iz ovog razloga, procjene pada stanovništva u bivšoj Jugoslaviji između 1991. i 2015. godine variraju između 2.46 miliona i 3.98 miliona, ovisno od toga ko je uključen.

Na Kosovu je problem još kompliciraniji. Godine 1991. Albanci su bojkotirali popis, te su vlasti procijenile koliko ih ima. Svake godine nakon toga (uključujući i godine rata i srpskog egzodusa), u zvaničnim procjenama su korišteni podaci iz proteklih godina i ignorirala se činjenica da je stopa nataliteta dramatično opala u odnosu na period prije konflikta. Danas ne pomaže to što su Srbi na sjeveru države bojkotirali popis stanovništva koji je konačno održan 2011. godine (iako su činili manji dio populacije nego Albanci 1991. godine).

Sjeverna Makedonija je svoj posljednji popis održala 2002. godine i na neodređeno odgodila popis iz 2011. godine zbog etničkih politika. Bosna i Hercegovina je zadnji popis stanovništva imala 2013. godine, ali njegovi su rezultati obilježeni kontroverzama u vezi sa pozivima pripadnicima etničkih grupa koji žive u inostranstvu da dođu i učestvuju u popisu. U Srbiji su Albanci s juga zemlje bojkotirali popis iz 2011. godine.

Izazov za zakonodavce

Ključni problem ostaje nedotatak pouzdanih statistika, što ozbiljno zakonodavstvo čini skoro nemogućim. Vlasti moraju znati da li je njihova zemlja izgubila, naprimjer, jedan posto ili 11 posto populacije – i da li se promjene unutar stanovništva dešavaju svugdje, ili samo u određenim regijama – ako žele kreirati efektivne odgovore na te probleme.

Jedan od problema je da pristup ispravnim podacima nije prioritet bilo gdje u regiji. Pored toga, odgovornost za sakupljanje podataka o stanovništvu uglavnom leži na nekoliko tijela, uključujući ministarstva unutrašnjih poslova, rada ili socijalne pomoći, kao i na dijaspori. Iznad svega, vlade pokušavaju – ako imaju mogućnosti i političke volje za to – da prate ko je u zemlji prije nego ko je otišao iz zemlje.

U mnogim slučajevima postoje neoborivi politički razlozi zbog kojih ne vlada velika zabrinutost oko toga ko je otišao. Npr. zastarjeli birački spiskovi mogu obezbijediti mogućnost krađe glasova na izborima. Manipulacija izborima na stranu, netačni podaci mogu imati direktne političke posljedice. Tokom referenduma u Sjevernoj Makedoniji iz septembra 2018. godine o tome da li promijeniti ime zemlje, 94 posto glasača podržalo je prijedlog – ali učestvovalo je samo 36.8 posto onih koji su na biračkim spiskovima. Na ovaj način, činilo se da referendum nije dosegao potrebnu stopu izlaznosti. No, veliki razlog za nisku izlasnost bio je i taj što je birački spisak bio toliko star da je uključivao imena stotina hiljada ljudi koji su u inostranstvu, ali su i dalje registrirani kao građani zemlje.

Štaviše, može biti jednako teško sakupiti podatke o emigraciji u inostranstvu, kao što je to teško učiniti i kod kuće. Hrvatska narodna banka je napravila pionirski posao u ovoj oblasti, ali i pored toga, ovakvi su napori podložni greškama. Uzmimo slučaj žene iz Osijeka, iz istočne Hrvatske. Tokom samo jedne godine, ona može provesti šest mjeseci kod kuće, ali ostatak vremena raditi u dvije druge zemlje. Kao rezultat, podaci sugeriraju da je ona građanka sve tri zemlje. Broj Hrvata koji žive u inostranstvu također je kompliciran zbog činjenice da neki od njih – možda čak i 20 posto – zapravo dolaze iz Bosne i Hercegovine, ali imaju EU pasoše jer su, ili tvrde da jesu, bosanski Hrvati koji imaju pravo na hrvatsko državljanstvo.

Statističke agencije u većini bivše Jugoslavije nemaju finansijske resurse, niti postoje u političkim okolostima pogodnim za prikupljanje tačnih statistika. Ponekad etničke tenzije iskrivljavaju rezultate ili – kao u slučaju Sjeverne Makedonije – čak i pokušaje da se podaci uopće sakupe. U međuvremenu, statističari Zapadnog Balkana imaju malo mogućnosti da zajednički analiziraju izazove u prikupljanju podataka i interpretaciji. Zbog nasljeđa Jugoslavije, identiteti ljudi koji se preklapaju mogu u potpunosti zamutiti statističke vode – posebno u vezi sa mjestom gdje kažu da žive.

Može li EU pomoći?

Zbog toga što Evropska unija zemlje Zapadnog Balkana klasificira kao „zemlje proširenja“ (potencijalne buduće članove), Eurostat se pokušao pozabaviti slabim statistikama u regionu. Izvještaj Evropske komisije o Srbiji iz 2016. godine primjećuje da je zemlja samo „umjereno pripremljena“ za sakupljanje statistika o stanovništvu, te da je potrebno ojačati kapacitete statističkog ureda, „značajno povećavajući broj osoblja, kao i njihove kvalifikacije“. Izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini za istu godinu govori o slabostima ugrađenim u sistem koje se oslikavaju u tri statističke agencije u zemlji koje uglavnom ne surađuju jedna s drugom u ključnim oblastima. Manjak suradnje među agencijama je očit širom regije. Za njih bi ogroman korak naprijed bilo usvajanje zajedničkih metodologija i usklađenih radnih praksi vezanih za migraciju i državljanstva koja se preklapaju.

Slično tome, statistički uredi Zapadnog Balkana sakupljaju samo dio informacija koje sakupljaju EU zemlje. Čak i u informacijama koje sakupljaju često im fale kapaciteti za analiziranje i interpretiranje. Stoga državne i regionalne socioekonomske procjene na koje se zakonodavci oslanjaju često pate od velikog nedostatka statističkih podataka.

EU može pomoći da se Eurostat iskoristi za sakupljanje podataka i koordiniranje njihove upotrebe, usklađivanje metodologija, te radnih praksi između zemalja među kojima migranti putuju. Eurostat bi trebao biti u stanju da sugerira načine procjene kretanja migranata koji odgovaraju trenutnim migracijskim uzorcima, nraočito poboljšavajući transparentnost vlastitog rada.

EU je već uložila milijarde eura u infrastrukturu Zapadnog Balkana. No, tačne statistike, iako nevidljive za većinu građana, su jednako važne kao i obnovljene škole i nove ceste koje se pojavljuju širom regije. Postoji potreba da se evropske investicije pozabave nedostatkom ažuriranih informacija u regiji. To će vjerovatno koštati manje od nekoliko kilometara autoputa, ali bi rezultati vlastima omogućilo pristup podacima na osnovu kojih u narednim dekadama mogu graditi efektivne politike.

Pristup tačnim podacima o sastavu stanovništva je posebno važan u postindustrijskoj, urbaniziranoj Evropi koja se oslanja na globalizaciju, panevropsku integraciju i naprednu tehnologiju. Samo vlade koje imaju ove kapacitete će biti u mogućnosti da se moderniziraju i, na Zapadnom Balkanu, da počnu zaustavljati odlazak ljudi koji su obrazovani, u radnom dobu i u mogućnosti da osnivaju porodice (u periodu zastrašujuće niskih stopa fertiliteta).

Često se kaže da su podaci nafta budućnosti. Uzimajući u obzir da je ovo istina za Zapadni Balkan kao i za svaku drugu regiju, ključno je da zemlje Zapadnog Balkana, ali i Evropske unije, urade sve što mogu da obrazuju i opreme agencije koje sakupljaju statistike koje su potrebne za izgradnju modernih zemalja. U prošlosti su evropske zemlje modernizirane tako što su kose zamijenjene kombajnima; sada je vrijeme da moderniziraju načine na koje sakupljaju podatke.

* ​Tim Judah je dopisnik za Balkan londonskog Economista i saradnik projekta Evropa's budućnost Instituta za humani razvoj.

Alida Vračić je gostujući saradnik EFCR-ovog Programa Šira Evropa i ko-osnivačica i izvršna direktorica Populara, nezavisnog instituta za istraživanje specijaliziranog za evropske integracije Zapadnog Balkana, politiku, upravljanje državom, civilno društvo i post-konfliktnu demokratizaciju.

XS
SM
MD
LG