Rođenje djeteta je obično prigoda za radost. Međutim, dolazak 7 milijarditog stanovnika na zemlji se iščekivao s pojačanim strahom zbog razočaravajućeg učinka čovjeka na planetu. Ekolozi analiziraju koga ili što treba kriviti: da li ukupan broj ljudi, ili postojeće, ograničene količine vode, hrane, mineralnih sirovina i čistog zraka.
Profesor Paul Ehrlich, čija je knjiga „Populacijska bomba“ potaknula ovu raspravu, usporedio je broj ljudi, s jedne strane, te potrošnju, s druge strane, i njihov utjecaj na zaštitu okoliša.
Naime, s jedne strane imamo više milijardi onih koji koriste vrlo malo resursa na Zemlji, dok je istodobno manji broj onih koji koriste veliku većinu prirodnih bogatstava. Procjena je Svjetske banke, na primjer, da najbogatija petina svijeta ima više od tri četvrtine prihoda, najsiromašnijih pet samo 1,5%.
Žena prolazi pored populacijskog sata u Mumbaiju, 31., oktobar 2011
U bogatom svijetu populacijska politika stagnira. Svojedbno je u Kini na snazi bila politika jedna obitelj jedno dijete, što je bilo potpuno neprihvatljivo, ili masovna sterilizacija koja se sedamdesetih provodila u Indiji.
No, pokazalo se da su neke zemlje koje su smanjivale stopu nataliteta postale bogatije. Rastao im je prihod, stvaralo se bolje zdravstvo i obrazovanje, a to je pružalo nadu da će djeca imati veću šansu da odrastu i budu od pomoći svojim obiteljima.
Ovisnost nataliteta i kupovne moći
Usporedni podaci za zemlje koje objavljuje CIA-e sugeriraju da su „natalitet i prosječna kupovna moć“ pojedinca u priličnoj ovisnosti.
Statistika je, međutim, pokazala da te dvije stvari i nije lako uspoređivati. Istina, neke zemlje koje su ograničile stopu nataliteta postale su i bogatije, primjerice, Gvatemala u Srednjoj Americi, Bangladeš u jugoistočnoj Aziji, i azijski tigar Južna Koreja.
U isto vrijeme, druga studija tvrdi da oštećenje okoliša raste – kako rastu prihodi, ali i brzinom industrijalizacije. To se do dramatičnih razmjera može vidjeti upravo u Kini, gdje je politika jednog djeteta,nuz državno investiranje i brzi razvoj tržišne ekonomije, prouzročio da zemlja postane najveći emiter stakleničkih plinova koji zagađuju okoliš.
Tehnički govoreći, naravno, oni koji se zalažu za jasnu populacijsku politiku imaju argument. Tamo gdje je manje ljudi, manja su i onećišćenja okoliša.
Ipak, priča o tome da je na planetu Zemlja isuviše mnogo ljudi, mnogima je dobar izgovor kako bi ignorili prave teme. A to je da se moramo više pozabaviti nužnim promjenama, umjesto isključivo načinom na koji smo spremni utrošiti naše rastuće bogatstvo.
