Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Šta znači multikulturalnost


Igor Grvitišvili
Šta to znači biti rođeni Rus čija porodica ima korijene generacijama nazad? Je li ta osoba više Rus od etničkih Gruzijaca, koji žive u Rusiji decenijama i vole Tolstoja i Puškina? I da li je jedan etnički Uzbek koji je živio u Kirgistanu generacijama, Uzbek ili Kirgiz? U godini kada je debata oko imigracije i multikulturalizma intenzivirana, RSE je razgovarao sa imigrantima u Belgiji, SAD, Rusiji, Kirgistanu i Balkanu o tome šta njihov identitet znači za njih.

Igor Grivitišvili je Gruzijac, ali je živio u Moskvi većinu svog života. Rođen je u Goriju, završio je studij ruskog jezika prije nego što se preselio u Rusiju 1981. Grivitišvili je 61- šnjak na čelu Unije Gruzijaca u Rusiji, i posljednjih je godina bio izložen neprijateljstvu u zemlji u kojoj živi kako su rasle tenzije između Moskve i Tbilisija.

“Volim moju domovinu, moju istorijsku domovinu, pretpostvljam da to tako možete reći. Volim jezik koji dobro govorim. To za mene znači biti Gruzijac. Ja poštujem Rusiju, cijenim ono što mi je Rusija omogućila, da živim i radim ovdje. Naravno da to poštujem. Ali bez dileme, Gruzija je za mene domovina, bez obzira što živim u Rusiji dugo već. Ja mislim da čovjek ne može voljeti svoju domovinu i ne cijeniti kulturu druge zemlje.Volim da čitam Dostojevskog, Tolstoja i Gogolja. Imam dvoje odrasle djece ovdje, kćer i sina, imam unučad. I moja djeca se identifikuju kao Gruzijci čak i moj stariji unuk. Mislim da je asimilacija negativna riječ.Mislim da treba prihvatiti novu kulturu, poznavati je i učiti. Asimilacija znači utapanje. Asimilirati se u jednu kulturu znači izgubiti drugu”,
smatra Grivitišvili.

Jevgenija Sadovskaja
je rođena Ruskinja, sa malo poljske krvi generacijma natrag, sebe doživljava kao Ruskinju. Sad kao studentkinja u Moskvi na Institutu Plehanov, 21 –godišnja Sadovskaja priznaje da se ponova osjeća nelagodno u prisustvu kavkaskih studenata u njenom kampu, ali kaže da škola ulaže napore da nauči studente da cijene i poštuju međusobne razlike.
Jevgenija Sadovskaja

Ne znam šta to znači biti Rus. To je Maslentisa, to je neka vrsta tradicije, ništa posebno.Kada su svi oko tebe Rusi, to ne osjećaš. Ne osjećaš nacionalonost kada su svio ko tebe Rusi. Kada su tu Armeni među Rusima, onda tvoja kultura postaje važna. Ali Rusi među Rusima to je savim obično ništa naročito. Nema mnogo Rusa na Institutu i držimo se zajedno. Zastrašujuće je ponekad živjeti tu.

Studenti sa Kavkaza vrlo često nose oružje sa sobom. Za multikulturalizam treba da imaš ili kreiraš nešto što vam je svima zajedničko, i prihvatiš tradiciju dugih ljudi i na taj način razviješ i promijeniš.Na mom Institutu na primjer imamo tradiciju. To je već na drugoj godini. Imamo nacionalnu nedjelju. Armenijsku nedjelju, gruzijsku i tako dalje. Ruska sedmica je najdosadnija zato što nemamo šta ponuditi. Drugi imaju dosta zanimljivih stvari za ponuditi. Imaju muziku, kulturu, hranu. I mi shvaćamo da su i oni takođe ljudi, i da i oni imaju svoje vrijednosti. I to nam je potrebno. Inače bi postojao međurasni konflikt”, zaključuje Sadovskaja.

Kirgistan


Kasim koji je odbio da kaže prezime, je 55 –togodišnji etnički Kirgiz živi i redi kao zubar u selu Akman u Bazar Korgon regionu kirgistanskog juga u provinciji Dželal Abad. Etnički sukobi u Dželal Abadu i Ošu proteklog ljeta prisilili su mnoge u Kirgistanu da se suoče sa problemima kako približiti kulturu tolerancije u zemlju sa velikim manjinom Uzbeka, kao i Rusa, Ukrajinaca, Ujugura te kombinacija raznih drugih nacionalnosti.
Kasim

„Sa jedne starne sam ponosan što sam Kirgiz. Sa druge ponekada žalim što sam Kirgiz, zato što ima dio tradicije koja je pretjerana, previše ekcesna. Trebalo bi da se oslobodimo toga. Mislim da će mlađa generacija u tome uspjeti. Na primjer, mi trošimo ogroman novac za različite proslave ili na kidnapovanje nevjesta.To su vrlo loše stvari, i velika opasnost za budućnost Kirgistana.Vjerujem da ukoliko naši mladi dobiju kvalitetno obrazovanje Kirgistan može računati na budućnost. Mislim da nema nikakve razlike između etničkih Kirgiza i ostalih nacionlnosti koje žive u Kirgistanu. Svi treba da se osjećaju kao građani ove zemlje i žele da pomognu njen razvoj. Svi treba da se osjećaju kao Kirgizi. Mislim da su Kirgizi i ljudi drugih etničkih zajednica jednaki. Svi imaju ista prava. Nema sumnje u to“, kazao je Kasim.

Video: Sukobi u Kirgistanu, jun 2010.

x
Sukobi u Kirgizstanu
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:00:21 0:00
Direktan link

Četrdesetogodišnji Faruh Husainov je etnički Uzbek koji živi u Kirgistanu cijelog života. Rođen u južnom gradu Ošu, trenutno radi kao trgovac iako je po struci nastavnik u osnovnoj školi. Uzbeci čine 15 % populacije u Kirgistanu, i mnoge porodice Uzbeka žive tu već generacijima.

„Ja sam ponosan što sam Uzbek. Nema razlike između Kirgiza koji žive u gradovima i Uzbeka u Ošu. Ali Kirgizi koji žive na slima su mnogo manje kultivisani, ponašaju se veoma loše. Ako piju alkohol postaju nekontrolisani. Ali ljudi iz gradova nijesu takvi. Imam puno prijatelja Kirgiza koji žive u različitim djelovima Oša. Svi bismo morali imati ista prva. Čak i u SAD i Francuskoj, sve nacionalnosti se smatraju jednaka u pravima. Ne bismo smjeli svrstavati ljude u različite kategorije samo zbog njihove entičke pripadnosti. Sloboda govora i druga prava moraju biti dostupni svima podjednako",
rekao je Husainov.

Srbija

Tokom posljednjeg popisa u Srbiji 2002. godine, više od 80 000 građana izjasnilo se kao Jugosloveni, reflektujući se nostalgično na vremena kada je region Balkana opstajao kao jedna nacija umjesto sedam i kada je termin Jugoslavija mogao biti korišten i za etnički identifikaciju, Srba, Hrvata, Bošanjaka i Crnogoraca podjednako.

Jedan od tih Jugoslovena je profesor rođen u Jugoslaviji je, Ljubiša Rajić, rođen u Beogradu 1947, danas šef katedre na Odsjeku za skandinavske jezike i literaturu beogradskog Univeziteta.
Ljubiša Rajić

„Ja sam rođen u Jugoslaviji, tu sam odrastao, obrazovao se, oženio i dobio djecu. Nisam mogao biti ništa drugo nego Jugosloven, bez obzira što su moj otac i majka bili Srbi. Kad god odem negdje van, ljudi me pitaju. Šta ste vi? Očekuju da kažem da sam ili Srbin ili Hrvat, ili nešto slično. Ali ja uvjek kažem da sam Jugoloven, nešto što više ne postoji, osim u starim pasošima. Ja naprosto nijesam mogao prekinuti vezu sa društvom koje mi je dalo sve što imam i omogućilo mi da postanem sve što jesam. Ljudi koji danas sebe identifikuju kao Jugosloveni vezani su za taj kulturni pojam. Ali jugoslovenki identitet može se proširiti na onih 1,2 miliona ljudi koji su su se popisom iz 1981. izjasnili kao etnički Jugosloveni, svi oni iz onih 800.000 miješanih brakova spojenih između 1945 i 1990.godine .Za te ljude nemoguće je biti ništa drugo nego osoba koja nadilazi uzak krug nacionalnih granica",
kazao je Rajić.

Bosna i Hercegovina


Faruk Ćupina
je poznati advokat i filantrop u etnički podijeljenom Mostaru između Hrvata i bosankih muslimana ili Bošnjaka, gdje je ostala veoma mala zajednica Srba, nakon što je većina bila prisiljena da napusti grad tokom rata.

Ćupina, Bošnjak koji je omogućio postavljanje temelja u nekoliko crkava u Mostaru i među prvima se zalagao za obnavljanje SPC, kaže:
Faruk Ćupina

„Iskreno biti Bošnjak je pitanje digniteta, u smislu da živimo promovišemo život u skladu sa principima tolerancije. Bošnjaci su ljudi koji nijesu spremni da traže osvetu, da počine genocid ili da odgovore na sve one negativne stvari koje su se dogodile širom svijeta. Za razliku od komunističkog perioda Bošnjaci su u posljednjih 20 godina uspjeli da kompletiraju (dovrše) identitet. U Evropi nas ne razumiju čak ni kada grdimo multikulturalnu, multireligijsku i multinacionalnu BiH. Evropljani su danas prilično iznenađeni kada shvate da su njihovi najbolji prijatelji Bošnjaci Muslimani, zato što se to ne uklapa u njihovu islamofobičnu sliku koja je opterećenje cijeloj Evropi i svijetu. U svijetu i u Evropi biti Bošanjak znači ponos, dignitet i samopoštovanje."


SAD

Silvija Lopez je 46- togodišnjakinja profesor asisitent Latinoameričke književnosti na malom koledžu na srednjem zapadu u američkoj državi Minesota. Rođena je u El Salvadoru kao kćer doktorke i novinara u lijevo orijentisanom listu. Uspomene na djetinstvo su joj srećne, bez obzira što je odrastala u zemlji u kojoj je 13 godina bijesnio građanski rat između vlade koju je predvodila vojna hunta i koalicije lijevih miltantnih grupa. Lopez je stigla u SAD u njenim dvadesetim kao diplomrani student i u međuvremnu je doktorirala na Univerzitetu Minesota. Ona je sada američka državljanka udata za Amerikanca i živi u Mineapolisu, gradu u kojem je snijeg i ekstremna hladnoća sušta suprotnost tropskoj klimi u kojoj je odrasla.
Silvija Lopez

„Ja sam Salavadorka. To znači imati veze sa zemljom, posebnu istoriju, ljude, jezik, djetinjstvo. Povezana sam sa obije države i El Salvadorom i SAD na različite načine. Mislim da sam povezana sa SAD kroz moj život odrasle osobe, moju profesiju, kroz to što živim ovdje. Kad sam došla u Sjedinjene države, nijesam osjećala nikakvu odgovornost da prihvatim njihovu kulturu. Ali sam osjećala da sam obavezna, između ostalog i zbog radoznalosti, da razumijem ovdašnju kulturu i jezik. Zato što sam znala da ako želim biti dio civilnog društva, moram biti u potpunosti funkcionlna sa jezikom i kodovima. Ali nijesam se osjećala primoranom da usvojim kulturu, običaje i ostale stvari specifične za Ameriku kakavu zamišljamo. Mislim da jezik determiniše tvoju kulturu. Moj prvi jezik je španski i mislim da to u dobroj mjeri određuje moje veze i izražavanje u kulturi, bez obzira što savršeno funkcionišem u američkoj kulturi, jeziku, kodovima. Mislim da sam drugačija osoba na mom maternjem jeziku i time i povezana sa svijetom na drugi način, kroz kulturu koju ispoljavam na mom jeziku“, rekla je ona.

Džejms Kahoj je 43 –godišnji novelist i urednik akvizicije u velikoj akademskoj izdavačakoj kompaniji. Rođeni Amerikanac sa češkim porijeklom, njegova porodica živi u SAD više od jednog vijeka, proveo je najveći dio života u Ajovi i Minesoti, američkim državama koje važe za destinacije sa najavećim brojem emigranata posljednjih decenija. U St Paulu gdje Kahoj živi sada, velike grupe imigranata iz Somalije i Laosa uveliko su promijenile, sliku populacije koja je mnogo godina bila isključivo bijela sa dominantnim etničkim Skandinavcima.
Džejms Kahoj

„Moja nacionalnost je američka. To znači biti dio zemlje koja je po mom mišljenju veliki eksperiment u smislu da li nacija koje nije homogena može funkcionisati kao demokratska nacija za dugo vremena. I mislim da presuda još nije donesena u smislu da li će taj eksperiment uspjeti. Prije je to bila Amerika u kojoj je većina populacije bila bijela. I mislim da je to bio period kaad nije bilo teško integrisati se u populaciju. Sada imamo mnogo više različite imigrantske populacije, i mislim da je mnogo teže za naše društvo da integriše te ljude. Nadam se u te promjene, jer su Ameriku i stvorili imigranti, i naše čitavo postojanje zavisi od imigranata kao i naš budući prosperitet. Ali mislim da to predstavlja danas mnogo veći izazov za emigrante nego što je nekad bio.
Mislim da emigrante treba asimilirati do određenog stepena, zato što mislim da ima mnogo stvari u američkom društvu koje su vrijedne i važne. Ali ja takođe mislim da asimilacija u američko društvo ne mora obavezno da znači da oni treba da odustanu od njihove sopstvene kulture. Amerika je najbolja kada je sazdana od zdravog miksa asimiliranih imigranata koji usvajaju naše demokratske vrijednosti ali kada se drže svoje sopstvene kulture i tako doprinose toj velikoj izmiješanosti koja zapravo jeste Amerika“,
smatra Kahoj.

Belgija

Fajzal Al Bakali je 30 –togodišnji dostavljač cvijeća koji živi u glavnom gradu Belgije, Briselu. Al Bakali je rođen u Maroku, ali kaže da je u potpunosti usvojio domovinu u kojoj živi. Marokanci i Turci predstavljaju dvije najveće populacije imigranata u glavnom gradu Belgije, i pogođeni nezaposlenošću od skoro 50 posto, mnogo više nego što je to slučaj sa drugim imigranstskim grupacijima u Belgiji. Ali njihova brojnost uticala je na glasnu debatu o vezama između imigranata i rasta kriminala u Belgiji.
Fajzal Al Bakali

„Rođen sam u Maroku i došao sam ovdje kao dijete. Moj otac je već bio ovdje. Radio je ovdje još od svoje 16-te ili 17–te godine, tako da on već ima belgijsko državljanstvo. Tako sam i ja postao belgijski državljanin. Sada radim kao dostavljač cvijća na Saint Josse ten Noode trgu. Sebe smatram Belgijancem, zato što radim ovdje, plaćam porez, socijalno i zdravstveno osiguranje. Ja sam stranc, ali i Belgijanac istovremeno. Naravno ja razumijem da ljudi vide sve lopove i nasilje oko sebe. I da, saglasan sam da ima previše stranaca ovdje. Ljudi koji su rođeni ovdje već imaju težak život, tako da ako još moraju da brinu o imigrantima i daju im novac, razumljivo je da su frustrirani. Ne može neko sam hraniti cijelu planetu“,
kazao je Al Bakali.

Kristijan Vodeir
Kristijan Vodeir
je 52-godišnjak rođeni Belgijanac koji živi u Briselu. Vlasnik mesare i ugostitelj Vodeir sa svojom porodičnom istorijom reflektuje belgijski jedinstveni istorijski identitet kao zemlje podijeljene između holandskog i francuskog jezika.

„Ja potičem iz porodice u kojoj je majka Njemica otac Belgijanac. Imam dva brata i sestru. Moj otac je bio vojno lice i kada sam bio dijete preselili smo se u Flandiju. Onda sam ja oženio ženu koja govori holandski jezik. Imamo dvoje djece koji su studirali na holandskom jeziku. Ja sam prvatnik i dvije tri godine sam radio u Kongu, gdje ćete naći mnogo Belgijanaca i gdje je takođe miks kultura i rasa. Onda sam se vratio u Brisel gdje sam postao mesar i ugostitelj. Ako me pitate onda da, ja se osjećam totalno Belgijanac. Ponosan sam da to budem, da budem dio ovog multikulturalnog društva. Za mene biti Belgijanac znači mješavina svega ovoga o čemu sam vam pričao. Mi živimo u maloj državi, u kojoj su svi regioni različiti, i svako mora da usvoji svaki od njih. Svaki region ima sopstveni šarm i sopstvenu specifičnost“
, kaže Vodeir.

***********
Šta vi mislite o multikulturalizmu, suživotu i integraciji imigranata u svijetu, u vašem ili u društvima u regionu?

Glasajte u anketi koja je postavljena na našoj naslovnoj stranici kao i uz ovaj i ostale tekstove koji se bave ovim temom.

Napišite, također, svoje mišljenje u vidu komentara na ovaj i ostale tekstove koji se bave Temom sedmice:

Kriza multikulturalizma: "Nepoželjni" stranci

Multikulturalnost (ne) stanuje u regionu
XS
SM
MD
LG