Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sjećanje na dan kada je Zid pao


Zid kod Branderburške kapije, 11. novembar 2009.
Gdje su bili, što su radili i što su pred dvadeset godina u trenutku pada Berlinskog zida pomislili hrvatski predsjednik Stipe Mesić, novinar Goran Milić, nakladnik Nenad Popović i drugi?

Hrvatski predsjednik Stipe Mesić na naše pitanje prisjetio se vremena pada Berlinskog zida.

Stipe Mesić, Foto: zoomzg
„Mene je pad Berlinskog zida zatekao na mjestu direktora jednog malog poduzeća, i onda sam se sjetio da jednog dana to moramo dočekati. Naime, bilo je sasvim jasno da se Njemačka mora udružiti, da ona ne može ostati vječno podijeljena i da će upravo udruživanjem Njemačke doći do jednog vala demokratizacije u čitavoj Europi,“
kaže Mesić.

Nakladnik Nenad Popović je pred točno dvadeset godina žurio na leipziški sajam knjiga.

„U noći kada je pao zid, bio sam sa Slobodanom Šnajderom u kolima na putu u Leipzig. Tamo smo doživjeli prvi dan slobode Istočne Njemačke, doživjeli smo jednu euforiju nepojmljivu i prelijepu. A mi – nije nam trebalo dugo – uspjeli smo demolirati svoje živote, izgubili smo deset godina, demolirali smo jednu državu, a demokraciju, koju smo na kraju dobili, mogli smo dobiti isto onako veselo kao Nijemci onog dana u Leipzigu,“ rekao je Popović.

JEDAN BERLIN POČINJAO ŽIVJETI


Aktualni dekan Veleučilišta VERN Goran Radman u to je vrijeme bio generalni direktor Televizije Zagreb i odgovorna osoba za spektakl Pjesme Eurovizije u Zagrebu 1989. godine.

„Bio sam izvršni producent priredbe koja se zvala Pjesma Eurovizije. Jedna od pjesama koja nije pobijedila zvala se „Nema više zidova“, a pobjednička pjesma zvala se „Insieme“ – zajedno! To je istovremeno bio moj labuđi pijev, jer je u subotu održana završna priredba Pjesme Eurovizije, u ponedjeljak sam predao svoj mandat Radničkom savjetu, a sve ostalo je povijest,“ kaže Radman.

Televizijski novinar Goran Milić nejasno se prisjeća da je u trenutku pada zida bio na Filipinima, ali za sobom je već imao niz boravaka u oba Berlina. Za ovu prigodu prisjetio se jedne anegdote iz Istočnog Berlina.
Goran Milić

„Ja sam šetao s jednim Veljom Popovićem, i onda bi uvijek imali nekoga u kožnom kaputu na jednom uglu, drugoga na drugome... Onda bi taj Velja, koji je bio dosta stariji od mene i veoma iskusan čovjek, prišao jednom od njih i pitao za cigaretu. Totalno bi ga zbunio, jer ovaj samo to nije očekivao... To su bile te razlike – jedan je Berlin počinjao živjeti u deset navečer, a drugi se već gasio... Naravno, što se političkog konteksta tiče – bilo je naglo, ali izgledalo je već kao da će se taj sovjetski sustav urušiti,“ kaže Milić.

RSE: „Je li vam padalo na pamet da će cigle koje su počele letjeti sa zida pogoditi i Jugoslaviju?“

„Ne. Ne. Iskreno – ne! A pogotovo ne takav rasplet.“

Nekim našim sugovornicima je ova tema – promašena.

„Ne sjećam se gdje sam bio ni što sam tada mislio,“ kaže publicist Igor Mandić.

RSE: „A kada ste počeli o tome misliti, jeste li pomislili da će cigle s tog zida dospjeti dovdje?“

„Nisam, jasna stvar. Mislio sam – kamen k'o kamen, zid k'o zid. Ništa posebno, Od toga praviti nekakve simboličke pečate po meni je naivno i mitologizirajuće.“
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG