Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sjećanja obitelji srebreničkih žrtava


Fotografija sa izložbe Amela Emrića "Srebrenica 1995-2010" povodom 15. godišnjice od genocida, Foto: Maja Nikolić
U nedjelju je na 15. godišnjicu genocida u Srebrenici, u Potočarima vladala tuga i bol.



„Kopam muža i sina, od četrnaest godina. Četiri brata, bratića, sestrići. Sve pogubila. Ja nemam nikog. A ovo mi čo'ek. Sin – četrnaest godina, svega gladan ost'o i željan u Srebrenici, da bi ga ubili...“
, jecaji su majke Zinete Gabelić koja je u nedjelju u Srebrenici sahranila sina i supruga. Gotovo nitko od muških glava u njenoj obitelji nije preživio.

Na stotine majki, baš poput Zinete, prisjećaju se svojih sinova. U obitelji Jusić u nedjelju su ukopana tri sina. Nitko ni riječi da progovori, samo osude i plač za trojicom sinova:

„Niko ništa nek me ne pita. Dosta mi je svega. Tolike godine... strašno. Eto, pogledajte i vidite, onaj pravi cirkus tamo u Sudu, a vidite žrtve. Svijet je ovo sve pobio.“

Rijetki su muškarci koji su preživjeli genocid. Otac Ragib Dević ukopava svog jedinog sina Alema. Sjeća se 11. srpnja 1995. godine, kada su krenuli iz Srebrenice. Sin Alem je došao, zabrinut za oca, da vidi kako i ima li snage ići dalje. Otac preživio, nakon tri mjeseca kroz guste i nepristupačne šume. Sina Alema su ubili. Danas njegov otac nad Alemovim grobom plače.

„Zapucao rafal, on meni pobjegao u potok, ja sam počeo vikati: „O, sine Aleme!“. On mi se nikad nije javio. Evo, tek sad, javili su mi da su mu kosti našli prije tri mjeseca, pa sam prist'o ovo što ima – mislim vilica i nešto kostiju, od tijela nema ništa – pa sam prist'o da ukopam. U nadi sam živio, sve da bih ga naš'o, čuo za moje dijete. Ali nikad. Evo, šta sam doživio...“,
prisjeća se Ragib Dević.

Omer Ibrahimović
izgubio je tri sina i dva unuka. U nedjelju je sahranio dva sina, a ostao je bez 86 članova u srpnju '95.

„Kažem najprije – hvala Bogu kad sam ih našao da ih ukopam. Eto. Petnaest godina tražio sam ih. Prvo sam naš'o unuka i onog najmlađeg. Onda lani onoga unuka i ovoga sina. Ove godine ovu dvojicu sinova i bratića. Gledajte šta rade u Hagu, šta radi onaj dušman Karadžić. Da mi je da dođem ja, da kažem šta je radio, pa za Mladića. Mladića gled'o u Potočarima – kaže nama: „Možete i ostat', a možete i nestat'.“ . Vak'o, isto k'o i žena mi. Žena mi umrla 1999. Čim nisu sinovi prešli, gotova bila,“
kaže Ibrahimović.

Istina i mir


Slike Srebrenice iz '95., u nedjelju su opet nadvladale ovim bosanskim gradićem. Šaban Dedić s tim slikama svakog jutra ponovo se budi.

„Sve sam zaboravio, samo sam vodio računa o djeci, da bih djecu preveo. Jedan je bio manji. Uvijek sam malca drž'o za kaput, a ovaj stariji mene mor'o držat'. A po noći, jer po danu ne možemo da idemo. Ubiše granate. Po noći smo išli, a po danu smo se, maltene krili. Ovo što se nama desilo, to....“
priča on.

Majkama Srebrenice u nedjelju su veliku utjehu pružile Žene u crnom iz Beograda koje su u cipelama ubijenih srebreničkih muškaraca prešle trodnevni Marš mira. Njihova je poruka da je međunarodna obveza Srbije da izruči Ratka Mladića.

„Nikako se nećemo zadovoljiti izjavama na deklarativnom nivou, praznim obećanjima, zato što znamo da je to plod pritiska međunarodne zajednice ili pak strah od zameranja onim političkim snagama, ne samo u Srbiji nego i Republici Srpskoj, koje su za kontinuitet sa prethodnim režimom i onim koje žele da nas zakuju za period zločina, nasilja i mržnje,“
poručile su.

Na ukopu su sudionici Marša mira koji su u subotu uveče stigli u Potočare s trodnevnog pješačenja. Mnogi od njih koji su prvi put prošli trasu kojom su Srebreničani bježali spašavajući se, kažu da je ovo najstrašnija i najtužnija spoznaja u njihovom životu. Almir Tubić prošao je Putem smrti.

„Kada vidimo sve ovo, kada svake godine dođe taj 11. juli, taj kobni juli za Podrinje, za narod ovog kraja, čovjek se zapita: da li je moguće? Jedina pravda je da se krivci kazne. Sve ove majke koje plaču nad ovolikim tabutima traže samo jednu stvar – traže istinu. Mir će biti, mir mora biti jer ovo nije jednonacionalna zemlja. Ovo je zemlja gdje su ljudi živjeli i gdje će ljudi ponovo živjeti. Gdje ljudi žive, privreda i ekonomija spaja ljude. Mi živimo i mi moramo da živimo,“
kaže Tubić.

Upravo ovako mnogi Srebreničani koji su doživjeli ogromnu tragediju vide budućnost.

*****
Možda bi vas mogao zanimati i ovaj tekst: Rastkov put srebreničkom stazom smrti
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. godine nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina, posebice djece. Dobitnica je nagrade UNICEF-a za promicanje prava djece.

XS
SM
MD
LG