Odluku da abortira Nafisa sada naziva jednom od najtežih u svom životu. U to vrijeme, ova stanovnica Taškenta, glavnog grada Uzbekistana, sa suprugom je već odgajala dvije kćerke. Nakon što je saznala da je ponovo trudna s djevojčicom, Nafisa je odlučila da izvrši abortus, a njen suprug se nije protivio.

"Obožava svoje kćerke i razmazio ih je. Ali nikada nije krio da želi sina. Ja sam željela treće dijete i da više nemam djece. Da sam tada dobila kćerku, morala bih razmišljati o četvrtoj trudnoći jer sam i ja željela sina. Odlučila sam da moje tijelo ne može podnijeti taj teret. Lošeg sam zdravlja. Zato sam prekinula treću trudnoću", kaže sagovornica Azija Azattik, redakcije Radija Slobodna Evropa koja pokriva zemlje Centralne Azije.

Dvije godine kasnije, Nafisa je ponovo zatrudnjela.

"Na ultrazvuku u 12. sedmici doktor je rekao da je velika vjerovatnoća da je dječak. Nastavila sam trudnoću uprkos zdravstvenim problemima i zaista, rođen je sin", dodaje.

Patrijarhalne tradicije u Centralnoj Aziji, zajedno sa medicinskom dijagnostikom, dovode do toga da na desetine hiljada djevojčica ne budu rođene svake godine.

Kult sina kao nosioca porodične loze razvija se na Istoku već stoljećima, ali prije široke upotrebe ultrazvuka nije bilo moguće utvrditi spol djeteta prije rođenja. Ultrazvuk i savremeni krvni testovi su to promijenili i time otvorili put selektivnim abortusima, diskriminaciji djevojčica još prije rođenja.

U većini zemalja rađa se 105 dječaka na 100 djevojčica i ovaj omjer je u mnogim populacijama stabilan decenijama. Ali postoje izuzeci. Dvije centralnoazijske zemlje, Uzbekistan i Tadžikistan, pokazuju odstupanje.

Prema zvaničnim podacima, na svakih 100 djevojčica u Uzbekistanu rađa se oko 107 dječaka, a u Tadžikistanu 110.

Ova neravnoteža se pripisuje ženama koje prekidaju trudnoću ako medicinski pregledi pokažu da nose djevojčicu. To se često dešava pod pritiskom muževa i porodice.

'Tjerali su me i u 21. sedmici'

U Tadžikistanu i Uzbekistanu abortus je dozvoljen na zahtjev do 12. sedmice trudnoće. Kasnije je postupak moguć samo iz medicinskih ili socijalnih razloga.

U praksi se ova ograničenja često zaobilaze, kaže Muazzam Ibrahimova, psihologinja iz nevladine organizacije Mekhrjon iz Fergane, koja pruža socijalnu i pravnu zaštitu majkama i djeci.

"Znam za slučajeve gdje su žene bile prisiljene da prekinu trudnoću čak i u 21. sedmici samo zato što su nosile djevojčicu", kaže Ibrahimova.

Prema zakonu u Tadžikistanu i Uzbekistanu, žena nije krivično odgovorna za prekid trudnoće, ali obje zemlje predviđaju krivične kazne za one koji je prisile na abortus ili ga obave ilegalno.

Međutim, žene često ne shvataju da su prisiljene na abortus, kaže Gulnora Beknazarova, direktorica Centra za sociološka istraživanja Zerkalo u Dušanbeu.

"Prisila je oblik nasilja. Ali vjerovatno malo ljudi danas govori o prisilnim abortusima. Jer da bi se tvrdilo da se takvo nasilje dogodilo, ono mora biti prepoznato kao nasilje. Ljudi ga ne prepoznaju uvijek. Mogu dijeliti stav onih koji kažu da je [abortus] ‘neophodan’", kaže Beknazarova.

'Muž je uzeo drugu ženu, po savjetu svoje majke'

Tridesetpetogodišnja Guli majka je četiri djevojčice. Kaže da tokom svake trudnoće njen muž i njegova porodica nisu krili želju da dobiju dječaka. Kada je Guli po četvrti put ostala trudna i doktori saopštili da nosi djevojčicu, porodica njenog muža insistirala je na abortusu. Guli je odbila. Kao odgovor, njen muž je izjavio da će uzeti drugu ženu koja će mu roditi nasljednika.

"U početku sam mislila da se moj muž šali. Ali moja svekrva je stalno ponavljala da je moja krivica što stalno rađam djevojčice. Nakon rođenja četvrte, konačno je nagovorila svog sina da uzme drugu ženu, za koju je bila sigurna da će mu roditi dugo očekivanog sina. Uzeo je drugu ženu, po savjetu svoje majke. Ali i ona mu je rodila četiri djevojčice. Sada ukupno ima osam kćerki", kaže sagovornica.

Prednost dječaka već dovodi do demografskih neravnoteža u Uzbekistanu. Prema zvaničnoj statistici, tokom posljednjih četvrt stoljeća u zemlji je rođeno 650.000 manje djevojčica nego dječaka. Sličan, trajan trend već godinama se primjećuje u Tadžikistanu.

Genetičarka Farangis Mamadbokirova, suosnivačica medicinskog genetičkog centra Vita u Dušanbeu, objašnjava zašto takva neravnoteža biološki nije prirodna.

"Kod muškaraca se spermatozoidi s X i Y hromosomima proizvode u približno jednakom broju: 50/50. To znači da su šanse za dječaka ili djevojčicu u suštini jednake. Čak i uz određene biološke varijacije, one ne mogu proizvesti ovako izraženu neravnotežu na državnom nivou", kaže Mamadbokirova.

Genetičarka dodaje da se spol djeteta određuje genetski i da zavisi od muškarca.

"Svaka osoba ima 23 para hromosoma, a upravo 23. par određuje spol. Kod žena je to XX, kod muškaraca XY. Jajna ćelija uvijek nosi X hromosom, a spermatozoid može nositi X ili Y. Ako je kombinacija XX, rađa se djevojčica; ako je XY, rađa se dječak", objašnjava ova stručnjakinja.

Ipak, uvjerenje da je žena "odgovorna" za spol djeteta i dalje je široko prisutno u društvu. Ako porodica ne dobije sina, odgovornost se najčešće pripisuje majci.

Zbog ovih mitova, Maryam, žena iz Tadžikistana mogla bi da dijeli istu sudbinu kao i Guli iz Uzbekistana. Ova 32-godišnja stanovnica Dušanbea ima četiri kćerke, a njen muž sve otvorenije naglašava da je porodici potreban sin da bi bila „potpuno sretna“.

"Rođenjem svake sljedeće kćerke postajao je sve nervozniji i povučeniji. Postidio se da se pojavljuje među prijateljima i rodbinom", kaže ona.

Maryamina svekrva također ne krije nezadovoljstvo, kaže ona. Gotovo otvoreno optužuje snahu za nedostatak "nasljednika" u porodici, ponavljajući da je žena koja nije rodila sina "bezvrijedna".

Maryam priznaje da se sve češće prisjeća priče svoje sestre: i ona je imala tri kćerke, a muž se na kraju razveo od nje i ponovo se oženio. „Bojim se da će i moj muž jednog dana spomenuti razvod. Ili jednostavno potajno uzeti drugu ženu“, kaže ona.

"U našem društvu i dalje postoji zabluda da rođenje sina automatski muškarcu daje status i dokazuje da je pravi ‘muškarac’. Nažalost, nedostatak obrazovanja i snažne tradicije dovode do loših životnih odluka", napominje psihologinja Muazzam Ibrahimova.

Dilmurad Irgashev, doktor medicinskih nauka, predsjednik Udruženja specijalista za reprodukciju Uzbekistana i direktor Instituta za reproduktivnu medicinu i genetiku, slaže se da je problem duboko ukorijenjen u kulturi.

On dodaje da je pritisak na žene pojačan patrijarhalnim uvjerenjima da sin nije samo nasljednik i nastavak loze, nego i ekonomska podrška roditeljima u starosti.

"Po njihovom shvatanju, dječak ostaje u porodici, a njegova djeca, odnosno unuci, smatraju se ‘njihovim’. Misle: ‘Kćerku ćemo udati i ona će otići u drugu porodicu," kaže Irgashev.

Imena kao uroci

Činjenica da se rođenje dječaka, prema ustaljenoj tradiciji, smatra neophodnim uslovom za očuvanje porodice, povezana je i sa mnogim drevnim praksama u Centralnoj Aziji, u kojima su vjera, tradicija i pokušaj utjecaja na sudbinu isprepleteni.

Jedna od njih su "imena-uroci". Ako bi se u porodici zaredalo nekoliko djevojčica, najmlađima u Tadžikistanu davala su se imena koja su trebala "zaustaviti" njihov dolazak i "pozvati" dugo očekivanog sina. Druga, treća ili četvrta kćerka mogla je dobiti ime Kifoya (dosta), Basgul (dovoljno cvijeća) (u značenju djevojčica) ili Khotima (posljednja). Ova imena izražavaju nadu da će sljedeće dijete u porodici biti sin.

Sličan pristup postoji i u drugim zemljama regiona. Kazahstanski roditelji koji žele sina davali su djevojčicama imena Ulzhan, Ulbolsyn ili Ultuar (ul znači "dječak"), dok su u Kirgistanu davana slična imena Uulzhan, Uulbolsun, Uulmeken ili Burul (što znači "okreni se"). U Turkmenistanu su koristili imena-uroke poput Ogulkerek ("potreban je sin") i Ogulkeldy ("sin je došao").

Danas su takva imena sve rjeđa. Međutim, ideje koje stoje iza ovih tradicija i dalje postoje.

U međuvremenu, danas u Tadžikistanu muška populacija nadmašuje žensku: 50,7 posto prema 49,3 posto. U Uzbekistanu je odnos 50,4 prema 49,6 posto. Razlika je posebno izražena među djecom, adolescentima i mladim odraslima.

Stručnjaci upozoravaju da neravnoteža prijeti ozbiljnim društvenim posljedicama, a da bi prije svega to moglo dovesti do poremećenog bračnog tržišta.

"Bit će više dječaka i manje djevojčica. To će pogoditi muškarce koji će brojčano nadmašiti žene. I najviše će pogoditi siromašne muškarce, one u udaljenijim područjima, s nižim prihodima i slabijim obrazovanjem. Oni ostaju nesocijalizirani, što može povećati ranjivost jer će biti isključeni iz standardizirane slike muškarca: oženjenog i s djecom. Također, dob u kojoj se muškarci žene može porasti. I bit će manje brakova jer je narušena ravnoteža na bračnom tržištu", predviđa Gulnora Beknazarova.

Posljedice će, uvjerena je, pogoditi i žene.

"Biće više 'ugovorenih brakova', karakterističnih za patrijarhalne kulture Centralne Azije. Biće sve manje žena. To znači da će na njih biti veći pritisak. I očekivanja društva i porodice će rasti jer postaju oskudan resurs", kaže stručnjakinja.

Ujedinjene nacije su prije deset godina navele da zemlje južne, jugoistočne i centralne Azije imaju najmanje 170 miliona žena manje, jer stanovnici ovih dijelova svijeta tradicionalno preferiraju sinove i pribjegavaju selektivnim abortusima. UN je prenatalnu selekciju spola nazvao "odvratnim oblikom diskriminacije koji mora prestati".

Zvanični Taškent pokušava se boriti protiv prakse selektivnih abortusa. Uključuje vjerske službenike u informativne kampanje i objavljuje javne poruke koje pozivaju na prekid selekcije spola.

Dilmurad Irgashev, predsjednik Udruženja specijalista za reprodukciju Uzbekistana, priznaje da je primoran da se u tom radu oslanja na religiju kako bi odvratio parove od selektivnih abortusa.