Haris, ambasador ne odustaje od kljukanja informacijama. Našao je na portalu Slobodne Evrope tekst Pejić Nenada:
Generalova i naša patnja , II dio
06.03.2011.
Primio sam od jednog Saralije pismo koje želim da objavim u cjelini jer mi se čini da je autor bolje od mene izrazio ono što sam ja htio reći u naslovu ¨Generalova i naša patnja¨. Autorovo ime ne objavljujem jer nemam za to dozvolu. Bio je u ratu i nije bio u nikakvoj vojsci, potiče iz mješovitog hrvatsko-srpskog braka. Pismo glasi:
"Muka mi je od ovog sa Divjakom; iz nekih razloga me ovo više potreslo od svega što su četnici napravili od rata do danas. To sam shvatio na aerodromu u Frankfurtu, nisam mogao da se koncentrišem ni na šta drugo. Sama pomisao da Divjak sjedi u ovom trenutku u nekoj zatvorskoj ćeliji, pa makar i jedan minut, me dovodi do ludila. U Ganićevom slučaju u pitanju je bio princip, a sada je sve drugačije. Jer ako je Divjak kriv za bilo šta, onda smo svi krivi. On je bar meni bio jedan od simbola toga da je u svom tom užasu i jadu, klanju, ubijanju, rušenju, primitivizmu bilo i nešto sjajno, nešto dobro, civilizirano, i vrijedno da se odbrani od balkanskog mraka i atavizma. Divjak, Vikić slični su, jedna mala grupa ljudi koji su stajali za neke istinske vrijednosti. Čovjek koji je između ostalog bio primoran da stane i protiv vojske koju je služio cijeli život, i u čije je vrijednosti nesumnjivo vjerovao cijelo to vrijeme, i protiv 'svog' naroda, i koji je uradio ono što mu je diktirala ljudska savjest, i to sa dostojanstvom koje nije često viđeno u ratu, on sada treba da odgovara. Eto, porušili su gradove i ljudske živote, podijelili su narod na etničke skupine, sve im je pošlo za rukom, zar ne mogu da ostave ni mrvice hljeba za nas ostale, ni jedno u krajnju ruku beskorisno uvjerenje da je, kao što rekoh, u svemu tome bilo nešto pozitivno, da je bilo ljudi vrijednih neke najbolje tradicije tog regiona?"
Tužan je ovaj naš Balkan. I po tome kako je smješten između velikih svjetova, i po tome kako su ga osvajali i oslobađali tokom povijesti, i po tome kako njegovi stanovnici tako lako prihvaćaju manipulacije od strane sopstvenih lidera.
PATNJA je riječ koja mi se nameće kad o tome razmišljam svakom prilikom kad se razgovara o nekim teškim temama. Najnoviji je primjer hapšenje generala Jovana Divjaka.
Čitam, naprimjer na engleskoj stranici Radija Slobodna Evropa, gdje sam objavio komentar povodom hapšenja generala, kako me razni čitaoci optužuju, a da ni jedan jedini argument nisu niti pokušali da dovedu u pitanje. Jedni me optužuju da radim za Al Jazeeru (valjda je to automatski nešto loše), drugi kako demoniziram Srbe, treći kako niko ne sudi Hrvatima i Bošnjacima i tako u beskraj.
Moj redovni čitalac i komentator komentira moj prethodni blog i kaže: „Ti, u drugu ruku, ne samo da znaš svoje i one druge, nego vidim da si izabrao i heroje iz zadnjeg sukoba, sve to a da se rata, maltene, nisi ni okusio, čudno!“
Kad ćemo se mi na Balkanu naučiti da stvari cijenimo na osnovu ČINJENICA i to činjenica koje su vezane za slučajeve i teme o kojima se piše. ČINJENICA jeste da je Jovan Divjak, po osnovu odluke suda u Hagu POSVE čist u slučaju incidenta u Dobrovoljačkoj ulici. ČINJENICA jeste da je tada BiH već bila neovisna država, zakonski, dakle postojale su dvije zakonske strane, obje ratne, te pogibija, zakonski, tih jadnih vojnika JNA čak i ne može biti tretirana kao zločin. ČINJENICA jeste da u postojećim snimcima jedan general zaustavlja ludilo i viče ¨Ne pucajte!¨ i taj se general zove Jovan Divjak. ČINJENICA jeste da se taj isti general godinama zalaže da se slučaj Dobrovoljačka rasvijetli, ali radi nespremnosti vlasti u Sarajevu to se još nije dogodilo. ČINJENICA jeste da vlasti Srbije podižu neutemeljene optužnice (po sopstvenom priznanju) i na osnovu njih se hapse ljudi, i to - po priznanju sudova, čak i onih u Srbiji – nevini ljudi.
Zašto se mi ne možemo držati tih činjenica i prihvatiti ih kakve jesu? Zašto se lijepe etikete, a ne opovrgavaju činjenice? Zar nije istina, da su akcije vlasti u Srbiji, u povodu slučaja Ganić, Jurišić, Purda (dokazano) i najnovijih u slučaju generala Divjaka (koji će također biti oslobođen) izdavali neutemeljene optužbe? Zar nije činjenica da je Srbiji time nanesena velika šteta i u regionu i u inozemstvu? Zar nije činjenica da onaj ko to radi NE RADI U INTERESU Srbije?
Da je sreće Jovan Divjak bi među svima nama, bez obzira koje nacije i vjere, a pogotovu među mojim čitaocima srpske nacionalnosti, bio heroj. Jer, on je stao da brani svoj grad, nema ni jedne jedine mrlje na svojoj duši, spašavao je djecu iz Sarajeva, spašavao tada u Dobrovoljačkoj mladiće u uniformi JNA i ko zna šta još sve ne. Nažalost, nije dobio priliku, zahvaljujući nesposobnosti i jednonacionalno obojenoj vlasti u Sarajevu u to vrijeme, da služi časno još koju godinu.
Da je sreće prvi bi u njegovu odbranu ustao član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović.
Sad je uhapšen zahvaljujući nacionalno obojenoj politici vlasti u Beogradu.
A moji čitaoci prihvaćaju da budu definirani kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi – a ne kao ljudi prije svega. Možemo li, dame i gospodo, biti malo građani, da malo budemo "čaršija" kako je pisalo na transparentu u Sarajevu. Hoćemo li biti "raja" ili prihvatiti da budemo "seljaci".
Braniti Jovana Divjaka znači braniti građanina, biti "raja", znači ne prihvatiti da je Balkan tužan dio svijeta, ne prihvatiti patnju kao stanje koje ovdje traje stoljećima – vijekovima - vekovima.
Patnja generala Jovana Divjaka u austrijskom zatvoru jeste patnja svakog GRAĐANINA u regionu.
Ako nas, nakon prosipanja mržnje i sakrivanja svakojakih prljavština pod naše nacionalističke tepihe, još uopće i ima.
E, dosta pisanja za danas. Već je prekrasno. Kiša se zadržala u oblacima, idemo u "provokativnu" šetnju. Gospodin ambasador sumnja da ćemo njegova supruga i ja moći savladati njegovu maršutu. Ulice su prazne, poneka grupica Kineza ili Japanaca, kosooki su, poneka slastičarna otvorena, kebab, hotdog, blještavi izlozi i prvo pravo opuštanje od 03.marta.
12.mart
07:05 Noćas legoh veoma, veoma kasno (01:30) jer sam listao "tonu" štampe koju mi je Edo doneo iz Sarajeva: Dane, Slobodnu Bosnu, Start, Azru, Oslobođenje, Avaz, Nezavisne novine, Glas Srpske, Dnevni list, San. Na kraju sam se pitao što se nisam "bacio" u krevet posle šetnje sa sarajevskim prijateljima.
Juče je za mene bio jedan od najčudnijih dana u životu! U Beču, u srcu Stare dame obeležio sam 74. rođendan! Iz Sarajeva su mi dojezdili izuzetni prijatelji da zajednički podelimo radost ovog dana. Došlo ih je 10 u kombiju i džipu, sa hedijama: pozdravima od onih koji su želeli da dođu u Beč, od naših zajedničkih prijatelja, članova i simpatizera Udruženja, "pola Sarajeva", sirnicom, pitom zeljanicom, burekom...Svoju radost da zajednički obeležavamo rođendan iskazali su: Silvana Marić, predsednica skupštine Udruženja, Ćatić Redžad, predsednik upravnog odbora (UO) i direktor JU Apoteke Sarajevo, Koluder Ibrahim, član UO, Agić Mehmed, potpredsednik UO, Edo Bećarević, desna ruka, supruga mu Elma, te deca Ena i Ensar, Miljković Sead, advokat Wolf Theissa, dr.med. Lejla Cokoja, mlada a veoma uspešna Konjičanka, radi u jednoj prestižnoj bolnici u Beču, Mersiha Tufekčić, drugi zaposlenik Udruženja, vrednica, krtica za sve najnestrpljivija je u prenošenju pozdrava od majki i dece naših stipendista i "hrpe" poklona, Melisa Selesković-Kapić, uspešna poslovna žena u Beču, Senad i Eldin iz Ambasade BiH u Beču, kamerman i novinar FTV Vlado Marić. U omalenom restoranu bukom skoro da oterasmo goste. Utrkujemo ko će pre doći do reči, mnoge ne mogu ni da čujem u opštem metežu.
Silvana Marić, "referiše" o stanju u Udruženju, jer je po mom nasilnom zadržavanju u Beču "sela" na stolicu izvršnog direktora, tj. moju i veoma profesionalno rukovodi "situacijom". U mom okruženju veoma dobro se zna šta najviše volim pa su mi takvi i pokloni. - Knjiga je čoveku najbolji drug - pa evo, navodim poklon knjige koje sam dobio: Istorija lepote, koju je priredio Umberto Eko; Tisuću i jedna noć, koju je s arapskog preveo i priredio Esad Duraković; Najbolje bosanske izreke koje je priredio Vehid Gunić; Ja sam pas...knjiga pisana rukom Veselina Gatala. U ruci mi je CD „Montevideo, bog te video“. Film režisera Dragana Bjelogrlića doživeo je ovacije u sarajevskom Meeting pointu 04. marta, da bi najavljeno prikazivanje filma bilo otkazano u Palama. Bjelogrlić i beogradski glumac Trifunović bili su stavljeni na lomaču jer je glumac nosio majicu sa likom Jovana Divjaka, a Dragan izjavio da mu je žao što nisam prisustvovao prikazivanju filma! Jesam, a Boga mi i nisam začuđen ogorčenjem u beogradskim i banjalučkim novinama što su njih dvojica dali podršku "ratnom zločincu Jovanu Divjaku". Ispada da je "moj slučaj" povećao stepen mržnje na prostoru Republike Srpske i Republike Srbije...
Slavljenju rođendana priključio se gospodin Osmanagić Kemal, veoma uspešni biznismen. Pod njegovim rukovodstvom BH šahovska ekipa na šahovskoj olimpijadi u Moskvi 1992., osvojila je drugo mesto. Na zadnjem državnom prvenstvu u šahu u BiH doveo je Šahovski klub (ŠK) Bihać do prve titule prvaka. U toku najvećeg raspoloženja priključila se gospođa Livija Klingl, koja je od 05. marta svakodnevno pisala o "slučaju Dobrovoljačka" u Kurier-u, a Boga mi i značajno doprinela da se austrijska a i evropska javnost upozna sa "slučajem Divjak"! Jedno kraće vreme sa nama je bio bračni par Hrle koji se angažovao da moj boravak u Beču bude kao da sam kod kuće. U svom ovom vremenu sveopšte radosti, neprekidno sam imao pozive preko mobilnog. Od prvog jutrašnjeg (u 06:50) do kasno u noć „doletale“ su čestitke i SMS poruke – bilo ih je preko dvesto!! Došle su i torte, kao znak da se razilazimo! Ima ih 4; na jednoj su dve sveće sa brojem 74! Od uzbuđena nisam u prvom hipu ugasio plamen! Jedna od torti je od Jasmile Žbanić. Otkud njena torta, nije mi ni sada jasno. Hvala joj u svakom slučaju.
Rastali smo se na kratko, oni na kraći odmor, a ja na razgovor sa advokatom Soyerom. Zadovoljan je tokom dosadašnje "odbrambene operacije Divjak" ali veoma skeptičan u vezi s mojim povratkom u Sarajevo; za 2-3 meseca u najboljem slučaju! Alo, treba to izdržati, a i hoću, drage moje Sarajlije. Sarajevska raja šeta se glavnom ulicom između 20:30 i 22:30, slušamo se, galamimo, žene gledaju blešteće izloge, muški se okreću za Kineskinjama i Japankama. Sat vremena sedimo u prestižnoj kafani. Ibro plaća račun i nazad svako u svoju ložu. Sa rajom iz Sarajeva naći ću se za sat vremena na jutarnjoj kafi pred njihov povratak u Sarajevo. Znam da će rastanak biti tužan i da neće nedostajati suza.
Završavam prvo poglavlje "moje slobode" u Beču u očekivanju odluke austrijskog tužilaštva o ekstradiciji Republici Srbiji. Čitam da je Tužilaštvo Srbije poslalo sve dokaze (?) o mojoj odgovornosti za Dobrovoljačku. Vojnički i profesionalno sve sam učinio da ne dođe do masovnog zločina. Na to sam ponosan.
Nastaviću sa pisanjem dnevnih beleški, a na kraju vam dajem pismo jednog sarajevskog prijatelja meni:
"Poštovani generale,
pišem Vam ovo pismo kojim želim da Vam izrazim moje poštovanje i da Vam dam podršku u ovim teškim trenucima za Vas. Ja imam samo 13 godina a o Vama znam puno toga. U proteklom ratu Vi ste bili jedan od najzaslužnijih vojnika koji je odbranio grad Sarajevo. Zahvaljujući Vama i svim hrabrim braniocima našeg grada, mi danas živimo u slobodnoj Bosni i Hercegovini. Poslije rata kao penzionisani general nastavili ste pomagati mladima ove zemlje da se obrazuju i postanu korisni građani.
Zbog svega što ste učinili za nas mlade, želim da Vas na ovaj način podržim da budete hrabri kao i uvijek. Ja znam da ćete Vi i ovaj put biti dostojanstveni i da ćete i ovu bitku dobiti kao i sve bitke do sada, jer ste Vi naš Jovo, naš general, naš drug i prijatelj mladih ove zemlje.
S poštovanjem
Salko Grebović, učenik VII-6
Deseta osnovna škola Ilidža
Dobro mi i zdravo bili građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Prethodne delove Dnevnika Jovana Divjaka možete pročitati OVDE.
Osmog marta je oslobođen, ali je gotovo pet mjeseci čekao na konačnu odluku suda u Beču koji je odlučivao o zahtjevu Srbije. RSE objavljuje dnevničke zapise Jovana Divjaka tokom tih dugih pet mjeseci.
29. jula na sarajevskom aerodromu Divjaka su pored porodice, dočekali, prijatelji i stipendisti njegove fonadcije "Obrazovanje gradi BiH", koji su bili i glavni organizatori slavlja u sarajevskom Domu mladih. OVDJE možete pročitati kako je Sarajevo dočekalo Divjaka.
Sve nastavke Bečkog dnevnika Jovana Divjaka možete pročitati ovdje.
Divjak je rođen 1937. godine u Beogradu i uoči rata u BiH je bio pukovnik JNA. Po izbijanju sukoba u aprilu 1992. godine priključio se Teritorijalnoj odbrani BiH i postavljen je za zamjenika komandanta i na toj poziciji ostaje i nakon formiranja Armije BiH.
RSE je nedavno zaključio objavljivanje Divjakovih ratnih dnevnika. Odlomke iz neobjavljene knjige “Ne pucaj!” možete pročitati OVDJE.
Divjak je među najomiljenijim komandantima Armije BiH i braniteljima Sarajeva i BiH. Nakon penzionisanja 1998. godine, postaje aktivan u nevladinom sektoru i javnom životu i vodi Udruženje Obrazovanje gradi BiH. Sve su to razlozi zbog kojih je njegovo zatočeništvo u Austriji uznemirilo ne baš nemoćno civilno društvo u cijeloj regiji, da bi se glasovima za njegovo oslobađanje pridružili i francuski intelektualci.
Divjak je dobitnik francuskog ordena Legije časti.
Intervju Sabine Čabaravdić sa generalom Divjakom možete pročitati OVDJE.
Generalova i naša patnja , II dio
06.03.2011.
Primio sam od jednog Saralije pismo koje želim da objavim u cjelini jer mi se čini da je autor bolje od mene izrazio ono što sam ja htio reći u naslovu ¨Generalova i naša patnja¨. Autorovo ime ne objavljujem jer nemam za to dozvolu. Bio je u ratu i nije bio u nikakvoj vojsci, potiče iz mješovitog hrvatsko-srpskog braka. Pismo glasi:
"Muka mi je od ovog sa Divjakom; iz nekih razloga me ovo više potreslo od svega što su četnici napravili od rata do danas. To sam shvatio na aerodromu u Frankfurtu, nisam mogao da se koncentrišem ni na šta drugo. Sama pomisao da Divjak sjedi u ovom trenutku u nekoj zatvorskoj ćeliji, pa makar i jedan minut, me dovodi do ludila. U Ganićevom slučaju u pitanju je bio princip, a sada je sve drugačije. Jer ako je Divjak kriv za bilo šta, onda smo svi krivi. On je bar meni bio jedan od simbola toga da je u svom tom užasu i jadu, klanju, ubijanju, rušenju, primitivizmu bilo i nešto sjajno, nešto dobro, civilizirano, i vrijedno da se odbrani od balkanskog mraka i atavizma. Divjak, Vikić slični su, jedna mala grupa ljudi koji su stajali za neke istinske vrijednosti. Čovjek koji je između ostalog bio primoran da stane i protiv vojske koju je služio cijeli život, i u čije je vrijednosti nesumnjivo vjerovao cijelo to vrijeme, i protiv 'svog' naroda, i koji je uradio ono što mu je diktirala ljudska savjest, i to sa dostojanstvom koje nije često viđeno u ratu, on sada treba da odgovara. Eto, porušili su gradove i ljudske živote, podijelili su narod na etničke skupine, sve im je pošlo za rukom, zar ne mogu da ostave ni mrvice hljeba za nas ostale, ni jedno u krajnju ruku beskorisno uvjerenje da je, kao što rekoh, u svemu tome bilo nešto pozitivno, da je bilo ljudi vrijednih neke najbolje tradicije tog regiona?"
Tužan je ovaj naš Balkan. I po tome kako je smješten između velikih svjetova, i po tome kako su ga osvajali i oslobađali tokom povijesti, i po tome kako njegovi stanovnici tako lako prihvaćaju manipulacije od strane sopstvenih lidera.
PATNJA je riječ koja mi se nameće kad o tome razmišljam svakom prilikom kad se razgovara o nekim teškim temama. Najnoviji je primjer hapšenje generala Jovana Divjaka.
Čitam, naprimjer na engleskoj stranici Radija Slobodna Evropa, gdje sam objavio komentar povodom hapšenja generala, kako me razni čitaoci optužuju, a da ni jedan jedini argument nisu niti pokušali da dovedu u pitanje. Jedni me optužuju da radim za Al Jazeeru (valjda je to automatski nešto loše), drugi kako demoniziram Srbe, treći kako niko ne sudi Hrvatima i Bošnjacima i tako u beskraj.
Moj redovni čitalac i komentator komentira moj prethodni blog i kaže: „Ti, u drugu ruku, ne samo da znaš svoje i one druge, nego vidim da si izabrao i heroje iz zadnjeg sukoba, sve to a da se rata, maltene, nisi ni okusio, čudno!“
Kad ćemo se mi na Balkanu naučiti da stvari cijenimo na osnovu ČINJENICA i to činjenica koje su vezane za slučajeve i teme o kojima se piše. ČINJENICA jeste da je Jovan Divjak, po osnovu odluke suda u Hagu POSVE čist u slučaju incidenta u Dobrovoljačkoj ulici. ČINJENICA jeste da je tada BiH već bila neovisna država, zakonski, dakle postojale su dvije zakonske strane, obje ratne, te pogibija, zakonski, tih jadnih vojnika JNA čak i ne može biti tretirana kao zločin. ČINJENICA jeste da u postojećim snimcima jedan general zaustavlja ludilo i viče ¨Ne pucajte!¨ i taj se general zove Jovan Divjak. ČINJENICA jeste da se taj isti general godinama zalaže da se slučaj Dobrovoljačka rasvijetli, ali radi nespremnosti vlasti u Sarajevu to se još nije dogodilo. ČINJENICA jeste da vlasti Srbije podižu neutemeljene optužnice (po sopstvenom priznanju) i na osnovu njih se hapse ljudi, i to - po priznanju sudova, čak i onih u Srbiji – nevini ljudi.
Zašto se mi ne možemo držati tih činjenica i prihvatiti ih kakve jesu? Zašto se lijepe etikete, a ne opovrgavaju činjenice? Zar nije istina, da su akcije vlasti u Srbiji, u povodu slučaja Ganić, Jurišić, Purda (dokazano) i najnovijih u slučaju generala Divjaka (koji će također biti oslobođen) izdavali neutemeljene optužbe? Zar nije činjenica da je Srbiji time nanesena velika šteta i u regionu i u inozemstvu? Zar nije činjenica da onaj ko to radi NE RADI U INTERESU Srbije?
Da je sreće Jovan Divjak bi među svima nama, bez obzira koje nacije i vjere, a pogotovu među mojim čitaocima srpske nacionalnosti, bio heroj. Jer, on je stao da brani svoj grad, nema ni jedne jedine mrlje na svojoj duši, spašavao je djecu iz Sarajeva, spašavao tada u Dobrovoljačkoj mladiće u uniformi JNA i ko zna šta još sve ne. Nažalost, nije dobio priliku, zahvaljujući nesposobnosti i jednonacionalno obojenoj vlasti u Sarajevu u to vrijeme, da služi časno još koju godinu.
Da je sreće prvi bi u njegovu odbranu ustao član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović.
Sad je uhapšen zahvaljujući nacionalno obojenoj politici vlasti u Beogradu.
A moji čitaoci prihvaćaju da budu definirani kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi – a ne kao ljudi prije svega. Možemo li, dame i gospodo, biti malo građani, da malo budemo "čaršija" kako je pisalo na transparentu u Sarajevu. Hoćemo li biti "raja" ili prihvatiti da budemo "seljaci".
Braniti Jovana Divjaka znači braniti građanina, biti "raja", znači ne prihvatiti da je Balkan tužan dio svijeta, ne prihvatiti patnju kao stanje koje ovdje traje stoljećima – vijekovima - vekovima.
Patnja generala Jovana Divjaka u austrijskom zatvoru jeste patnja svakog GRAĐANINA u regionu.
Ako nas, nakon prosipanja mržnje i sakrivanja svakojakih prljavština pod naše nacionalističke tepihe, još uopće i ima.
E, dosta pisanja za danas. Već je prekrasno. Kiša se zadržala u oblacima, idemo u "provokativnu" šetnju. Gospodin ambasador sumnja da ćemo njegova supruga i ja moći savladati njegovu maršutu. Ulice su prazne, poneka grupica Kineza ili Japanaca, kosooki su, poneka slastičarna otvorena, kebab, hotdog, blještavi izlozi i prvo pravo opuštanje od 03.marta.
12.mart
07:05 Noćas legoh veoma, veoma kasno (01:30) jer sam listao "tonu" štampe koju mi je Edo doneo iz Sarajeva: Dane, Slobodnu Bosnu, Start, Azru, Oslobođenje, Avaz, Nezavisne novine, Glas Srpske, Dnevni list, San. Na kraju sam se pitao što se nisam "bacio" u krevet posle šetnje sa sarajevskim prijateljima.
Juče je za mene bio jedan od najčudnijih dana u životu! U Beču, u srcu Stare dame obeležio sam 74. rođendan! Iz Sarajeva su mi dojezdili izuzetni prijatelji da zajednički podelimo radost ovog dana. Došlo ih je 10 u kombiju i džipu, sa hedijama: pozdravima od onih koji su želeli da dođu u Beč, od naših zajedničkih prijatelja, članova i simpatizera Udruženja, "pola Sarajeva", sirnicom, pitom zeljanicom, burekom...Svoju radost da zajednički obeležavamo rođendan iskazali su: Silvana Marić, predsednica skupštine Udruženja, Ćatić Redžad, predsednik upravnog odbora (UO) i direktor JU Apoteke Sarajevo, Koluder Ibrahim, član UO, Agić Mehmed, potpredsednik UO, Edo Bećarević, desna ruka, supruga mu Elma, te deca Ena i Ensar, Miljković Sead, advokat Wolf Theissa, dr.med. Lejla Cokoja, mlada a veoma uspešna Konjičanka, radi u jednoj prestižnoj bolnici u Beču, Mersiha Tufekčić, drugi zaposlenik Udruženja, vrednica, krtica za sve najnestrpljivija je u prenošenju pozdrava od majki i dece naših stipendista i "hrpe" poklona, Melisa Selesković-Kapić, uspešna poslovna žena u Beču, Senad i Eldin iz Ambasade BiH u Beču, kamerman i novinar FTV Vlado Marić. U omalenom restoranu bukom skoro da oterasmo goste. Utrkujemo ko će pre doći do reči, mnoge ne mogu ni da čujem u opštem metežu.
Silvana Marić, "referiše" o stanju u Udruženju, jer je po mom nasilnom zadržavanju u Beču "sela" na stolicu izvršnog direktora, tj. moju i veoma profesionalno rukovodi "situacijom". U mom okruženju veoma dobro se zna šta najviše volim pa su mi takvi i pokloni. - Knjiga je čoveku najbolji drug - pa evo, navodim poklon knjige koje sam dobio: Istorija lepote, koju je priredio Umberto Eko; Tisuću i jedna noć, koju je s arapskog preveo i priredio Esad Duraković; Najbolje bosanske izreke koje je priredio Vehid Gunić; Ja sam pas...knjiga pisana rukom Veselina Gatala. U ruci mi je CD „Montevideo, bog te video“. Film režisera Dragana Bjelogrlića doživeo je ovacije u sarajevskom Meeting pointu 04. marta, da bi najavljeno prikazivanje filma bilo otkazano u Palama. Bjelogrlić i beogradski glumac Trifunović bili su stavljeni na lomaču jer je glumac nosio majicu sa likom Jovana Divjaka, a Dragan izjavio da mu je žao što nisam prisustvovao prikazivanju filma! Jesam, a Boga mi i nisam začuđen ogorčenjem u beogradskim i banjalučkim novinama što su njih dvojica dali podršku "ratnom zločincu Jovanu Divjaku". Ispada da je "moj slučaj" povećao stepen mržnje na prostoru Republike Srpske i Republike Srbije...
Slavljenju rođendana priključio se gospodin Osmanagić Kemal, veoma uspešni biznismen. Pod njegovim rukovodstvom BH šahovska ekipa na šahovskoj olimpijadi u Moskvi 1992., osvojila je drugo mesto. Na zadnjem državnom prvenstvu u šahu u BiH doveo je Šahovski klub (ŠK) Bihać do prve titule prvaka. U toku najvećeg raspoloženja priključila se gospođa Livija Klingl, koja je od 05. marta svakodnevno pisala o "slučaju Dobrovoljačka" u Kurier-u, a Boga mi i značajno doprinela da se austrijska a i evropska javnost upozna sa "slučajem Divjak"! Jedno kraće vreme sa nama je bio bračni par Hrle koji se angažovao da moj boravak u Beču bude kao da sam kod kuće. U svom ovom vremenu sveopšte radosti, neprekidno sam imao pozive preko mobilnog. Od prvog jutrašnjeg (u 06:50) do kasno u noć „doletale“ su čestitke i SMS poruke – bilo ih je preko dvesto!! Došle su i torte, kao znak da se razilazimo! Ima ih 4; na jednoj su dve sveće sa brojem 74! Od uzbuđena nisam u prvom hipu ugasio plamen! Jedna od torti je od Jasmile Žbanić. Otkud njena torta, nije mi ni sada jasno. Hvala joj u svakom slučaju.
Rastali smo se na kratko, oni na kraći odmor, a ja na razgovor sa advokatom Soyerom. Zadovoljan je tokom dosadašnje "odbrambene operacije Divjak" ali veoma skeptičan u vezi s mojim povratkom u Sarajevo; za 2-3 meseca u najboljem slučaju! Alo, treba to izdržati, a i hoću, drage moje Sarajlije. Sarajevska raja šeta se glavnom ulicom između 20:30 i 22:30, slušamo se, galamimo, žene gledaju blešteće izloge, muški se okreću za Kineskinjama i Japankama. Sat vremena sedimo u prestižnoj kafani. Ibro plaća račun i nazad svako u svoju ložu. Sa rajom iz Sarajeva naći ću se za sat vremena na jutarnjoj kafi pred njihov povratak u Sarajevo. Znam da će rastanak biti tužan i da neće nedostajati suza.
Završavam prvo poglavlje "moje slobode" u Beču u očekivanju odluke austrijskog tužilaštva o ekstradiciji Republici Srbiji. Čitam da je Tužilaštvo Srbije poslalo sve dokaze (?) o mojoj odgovornosti za Dobrovoljačku. Vojnički i profesionalno sve sam učinio da ne dođe do masovnog zločina. Na to sam ponosan.
Nastaviću sa pisanjem dnevnih beleški, a na kraju vam dajem pismo jednog sarajevskog prijatelja meni:
"Poštovani generale,
pišem Vam ovo pismo kojim želim da Vam izrazim moje poštovanje i da Vam dam podršku u ovim teškim trenucima za Vas. Ja imam samo 13 godina a o Vama znam puno toga. U proteklom ratu Vi ste bili jedan od najzaslužnijih vojnika koji je odbranio grad Sarajevo. Zahvaljujući Vama i svim hrabrim braniocima našeg grada, mi danas živimo u slobodnoj Bosni i Hercegovini. Poslije rata kao penzionisani general nastavili ste pomagati mladima ove zemlje da se obrazuju i postanu korisni građani.
Zbog svega što ste učinili za nas mlade, želim da Vas na ovaj način podržim da budete hrabri kao i uvijek. Ja znam da ćete Vi i ovaj put biti dostojanstveni i da ćete i ovu bitku dobiti kao i sve bitke do sada, jer ste Vi naš Jovo, naš general, naš drug i prijatelj mladih ove zemlje.
S poštovanjem
Salko Grebović, učenik VII-6
Deseta osnovna škola Ilidža
Dobro mi i zdravo bili građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Prethodne delove Dnevnika Jovana Divjaka možete pročitati OVDE.
O Jovanu Divjaku
Jovan Divjak je uhapšen 3. marta u Beču po potjernici iz Srbije za slučaj "Dobrovoljačka ulica".Osmog marta je oslobođen, ali je gotovo pet mjeseci čekao na konačnu odluku suda u Beču koji je odlučivao o zahtjevu Srbije. RSE objavljuje dnevničke zapise Jovana Divjaka tokom tih dugih pet mjeseci.
29. jula na sarajevskom aerodromu Divjaka su pored porodice, dočekali, prijatelji i stipendisti njegove fonadcije "Obrazovanje gradi BiH", koji su bili i glavni organizatori slavlja u sarajevskom Domu mladih. OVDJE možete pročitati kako je Sarajevo dočekalo Divjaka.
Sve nastavke Bečkog dnevnika Jovana Divjaka možete pročitati ovdje.
Divjak je rođen 1937. godine u Beogradu i uoči rata u BiH je bio pukovnik JNA. Po izbijanju sukoba u aprilu 1992. godine priključio se Teritorijalnoj odbrani BiH i postavljen je za zamjenika komandanta i na toj poziciji ostaje i nakon formiranja Armije BiH.
RSE je nedavno zaključio objavljivanje Divjakovih ratnih dnevnika. Odlomke iz neobjavljene knjige “Ne pucaj!” možete pročitati OVDJE.
Divjak je među najomiljenijim komandantima Armije BiH i braniteljima Sarajeva i BiH. Nakon penzionisanja 1998. godine, postaje aktivan u nevladinom sektoru i javnom životu i vodi Udruženje Obrazovanje gradi BiH. Sve su to razlozi zbog kojih je njegovo zatočeništvo u Austriji uznemirilo ne baš nemoćno civilno društvo u cijeloj regiji, da bi se glasovima za njegovo oslobađanje pridružili i francuski intelektualci.
Divjak je dobitnik francuskog ordena Legije časti.
Intervju Sabine Čabaravdić sa generalom Divjakom možete pročitati OVDJE.
