Dostupni linkovi

Cinični dogovori u pozadini Mladićevog izručenja


Kolona auta u Beogradu prilikom izručenja Ratka Mladića Haškom sudu, 31. maj 2011
Piše Robin Harris (Priredila Mirjana Rakela)

Hapšenje i izručenje Ratka Mladića Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u Hagu jedan je od onih događaja zbog kojeg se svi mogu osjećati olakšanje i - u pravu su.

Kao zapovjednik vojske bosanskih Srba odgovoran je za granatiranje Sarajeva tokom kojeg je poginulo deset tisuća ljudi, ali i za brutalno ubojstvo oko osam tisuća Bošnjaka, muškaraca i dječaka, nakon pada Srebrenice u julu 1995. Mladić zato ne zaslužuje žaljenje. Ipak, nije sve tako kako se čini.

Prva sumnja je trenutak hapšenja. Kada je Mladić iznenada „otkriven“, šefica vanjske politike EU baronesa Ashton je bila na putu za Beograd kako bi upozorila srpskog predsjednika Borisa Tadića da će neuspjeh u hapšenju Mladića okončati nade Srbije da postane kandidat za članstvo u EU.

Mladić je, više ili manje javno, boravio u Vojvodini, ne baš u nekoj zabiti, a srpska vojska i tajne službe zasigurno su znali gdje se nalazi. Teško je vjerovati da srpski predsjednik, koji sebe smatra liberalom, i sam to nije znao.

Rezerva za trgovinu

Mladić je držan u rezervi kako bi se njime trgovalo. To je nešto što se dobro zna u Beogradu, Bruxellesu, Hagu, ako ne i u Washingtonu. Dvije činjenice idu tome u prilog.

Video: Izručenje Ratka Mladića, 31. maj 2011

x
Izručenje Ratka Mladića
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:01:01 0:00
Direktan link
Prvo, da je Srbija isplaćena takozvanim „krvavim novcem“ u formi dugogodišnjih zatvorskih kazni hrvatskim generalima odgovornima za poraz srpske ekspanzionističke politike 1995.

Dvojica od trojice hrvatskih generala osuđeni su na 24 i 18 godina nakon što je sud utvrdio da su ubojstva i paleži bili dio udruženog zločinčkog čina. Dokazi su bili prilično tanki. Nijedan britanski ili američki sud ih ne bi prihvatio kao ozbiljan dokaz.

Presuda je izazvala negativne reakcije u Hrvatskoj, ali su javnost u Srbiji, kao i tamošnja vlast, bile zadovoljne. Sada je EU očekivala od njih hapšenje Mladića.

No, Srbija je željela više. Željela je da se Republici Srpskoj, etnički očišćenom srpskom dijelu BiH, de facto i de jure prizna nezavisnost.

Baronesa Ashton, prkoseći volji SAD i NATO saveza, 13. maja je otišla u „glavni grad“ RS, Banja Luku, dajući legitimitet srpskoj para-državi. To je bio početak. Diplomatski dogovor je bio da kada Srbija prizna nezavisnost Kosova, biti će nagrađena raspadom Bosne. Od toga će korisiti imati bosanski Srbi – a to je bio cilj zbog kojeg je Mladić počinio genocid.

Srbija također želi da joj se, u najmanju ruku, prizna status kandidata u isto vrijeme kada je Hrvatskoj (škrto i pod uvjetima) obećano puno članstvo. No, vlak za Bruxelles mogao je pobjeći da Mladić nije uhapšen.

Takva cinična manipulacija je tradicionalno dio evropske diplomacije. No, tko ovdje koga koristi? Iskreno govoreći, u svakoj fazi tih pregovora, evropske države su pokazale koliko su lakovjerne i kako se daju prevariti. Britanija je, na primjer, voljela Mladića i uvijek je o njemu mislila dobro.

Evropejci su korisne budale. Srbija je možda odustala od svog pijuna, ali nastavlja borbu za Bosnu. Sa skorim članstvom Srbije u EU sve ide po planu.

Amerika bi trebala biti na ovo upozorena. Sjedinjene Države ionako imaju vlastitih briga i bez eventualne nove intervencije na Balkanu. Ipak, ako Washington prepusti Bruxellesu i Beogradu da sami pišu scenarij, upravo takav bi kraj mogao imati ovaj užasan plan.

***
Robin Harris je viši znanstveni suradnik u Centru za studij slobode koji nosi ime Margaret Thacher u Heritage fondaciji.

Pogledajte komentare (6)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG