U Sarajevu se održava 13. po redu, Pravo ljudski, film festival. Ovogodišnje izdanje festivala djeluje kao otvorena platforma za promociju kreativnog, dokumentarnog filma i u znaku je propitivanja i obilježavanja pola vijeka od događanja 1968. godine, Tim povodom razgovaramo sa koordinatoricom programa, Majom Abadžijom.
RSE: Koliko je filmova i kakve su teme ove godine?
Abadžija: Trinaesto izdanje Pravo ljudski filmskog festivala obuhvata 56 filmova, nešto manje nego proteklih godina. Međutim, uvijek se trudimo da to budu kvalitetni filmovi i da se njihov broj koji je, ako mene pitate, i ove godine veliki, ne osjeti.
Teme su različite, kao i svake godine, ali imamo uvijek jednu temu kojoj se vraćamo i koja je u fokusu. Ta tema ove godine je pedesetogodišnjica studentskih demonstracija 1968. Mislim da je izuzetno bitno i da je bilo neizbježno obilježiti je na način koji će propitati njeno nasljeđe danas, ali i na način koji će propitati njeno filmsko nasljeđe.
Dogodilo se da selekcija ima čak tri filma koja se bave LGBT pravima. Vrlo uspješno smo je otvorili filmom "Silvana" koji govori o švedskoj reperici Silvani Imam. Tu su i drugi interesantni naslovi, prije svega za mlade ljude, teme koje su za njih relevantne, koje mogu pokazati u kakvom svijetu žive i kako da se u njemu snađu.
RSE: Koliko je bitno da mladi ljudi, evo današnje generacije, na neki način propituju ono što se desilo 1968. godine, ne mislim na historijsku pozadinu, nego više kao ideju za budućnost?
Abadžija: Upravo, to je suština. Pravo ljudski ne pokušava komunicirati sa ljudima na način da im daje isključivo istorijske činjenice, iako smo uradili i to. Imali smo predavanje Hrvoja Klasića, koji je o tome jako lijepo govorio. Sa druge strane, nije nam cilj ni da glorifikujemo 1968. godinu. Cilj nam je da je kritički propitamo, da vidimo zbog čega su u stvari studentski zahtjevi osujećeni, zbog čega se oni nazivaju pucnjem u prazno i kako se dogodilo da se jedna cijela generacija okrene prema svojim roditeljima i počne postavljati jako nezgodna pitanja, čak i u Jugoslaviji, na iznenađujući način, neobičan način u odnosu i na Istok i na Zapad u to vrijeme.
Mislim da bi mladi ljudi mogli tu da vide, ne toliko nadahnuće jer danas živimo u posve drugom vremenu, gdje je nemoguće govoriti o sličnom protestu, o sličnom načinu okupljanja i otpora i jurišanja na sistem. Naprosto da vidimo kako je neophodno i kako je moguće izaći na ulicu ili uložiti bilo kakvu vrstu protesta, da bi se branila demokratija, pravednost, socijalna pravda i tako dalje.
RSE: Ono što je svojstveno za Pravo ljudski film festival jeste da nekako spaja kreativni dokumentarni i eksperimentalni film. Koliko su obje ove forme razvijene u BiH? Gdje su mladi autori iz BiH, kada su ove oblasti u pitanju?
Abadžija: Kreativni dokumentarni film, kao i sve filmske forme u BiH, pati od nedostatka sistemske podrške. Postoji Fondacija za kinematografiju, postoje različiti izvori finansiranja, ali to nije dovoljno. Osuđeni smo na koprodukcije. Koliko god se hvalili u svijetu da smo uspješna filmska zemlja, u suštini nismo. To su neke stare lovorike, koje možda čak treba i zaboraviti, da bi se krenulo naprijed.
Kreativni eksperimentalni dokumentarni film nikada nije, i vjerovatno nikada neće, biti popularna forma kod nas. To je film koji probija sve moguće granice filmskog, istražuje potpuno nova područja audio vizuelnog jezika, koji nije usmjeren na entertejment, nije tako zabavan. Njegovi ciljevi su umjetnički i to uvijek pripada manjini. To je nešto sa čim smo mi saglasni u potpunosti, ali se i dalje trudimo da to otvorimo mladim ljudima.
Video škola Pravo ljudski festivala, svake godine ponudi nekoliko filmova mladih ljudi iz BiH. Ove godine su u pitanju tri filma, koji će biti premijerno prikazani, kao i sedam filmova sa Doku festa iz Prizrena, koji takođe rade istu stvar. Mislim da festivali mogu pomoći razvoju mladih talenata, ali unutar vlastitih ograničenja, koji su obično finansijske prirode.
RSE: Jeste li imali podršku, ove godine, institucija sa bilo kog nivoa?
Abadžija: Imali smo podršku, koja nam je izuzetno bitna, Fondacije za kinematografiju, Udruženja filmskih radnika, te naših stalnih donatora, koji, Pravo ljudski, podržavaju na različitim nivoima, da li u okviru projekata ili sistemski. Donatori PLJFF su Nacionalna fondacija za demokratiju (NED), Fondacija za kinematografiju, Konrad Adenauer Stiftung, Western Balkans Fund, Ambasada SAD u BiH.
RSE: Ovaj festival je posvećen uglavnom mladima. Dovodi u Sarajevo, u BiH, vrsne stručnjake, njihove vršnjake. Kakva je razmjena iskustava, koliko mogu naši autori naučiti od njihovih kolega iz Evrope i svijeta?
Abadžija: Jako mnogo, zaista. Gosti festivala, ove godine, čini mi se da ih je čak i više nego prošlih godina. Imamo izuzetno eminentna imena, ne samo u žiriju. Mislim da se najviše uči na sesijama, dešava se da probijemo termin za sljedeći razgovor. César Vayssié, je otvorio festival, zaista inspirativnim filmom Ne radi (1968 – 2018). Nakon same projekcije njegovog filma imali smo razgovor sa njim. On osvjetljava upravo ovu temu, koja je nama bila potrebna - 1968. iz današnje perspektive.
Tu su i Dokumentarna jutra, gdje se trudimo da napravimo upravo jednu atmosferu učenja, razmjene, gdje se na jedan vrlo opušten način razgovara o filmu, o društvenim problemima sa kojima se susrećemo. Ukoliko žele, domaći dokumentaristi zaista mogu naučiti jako mnogo.
RSE: Šta još mogu ljudi očekivati od Festivala, osim filmova i Dokumentarnog jutra?
Abadžija: Svaki dan se trudimo da imamo neku vrstu predavanja. Ove godine smo pozvali profesora Hrvoja Klasića. Osim toga, tu su i naše radionice, koje bih ja izdvojila. Potrudili smo se da i to bude neka vrsta razmjene znanja sa mladim ljudima, ovaj put, ne sa ljudima koji snimaju filmove, nego sa mladim autorima, filmskim kritičarima, koji će raditi sa nekoliko naših gostiju.
Tu je i radionica Zumiraj Queer, na kojoj se diskutuje o LGBT pravima. Uradili smo je u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom. Emina Bošnjak će sa mladima razgovarati o izuzetno zanimljivim temama, intrigantnim, koje postoje čak i Holivudu. To je prezentacija queer likova, njihova tijela na filmu, njihove priče, do koje mjere su mladi ljudi upoznati sa osnovnim pojmovima, kada je u pitanju, ne samo queer teorija, nego i ljudsko-pravaški diskurs koji nas okružuje, koliko im to znanje može pomoći dok gledaju filmove.
Tu je i Radionica mentalnog zdravlja. Naše mentorice će gledati filmove sa polaznicima ove radionice. Sa njima će razgovarati o filmu. Kroz film, koristeći primjere iz filma, razgovaraće o tome kako se signalizira mentalna bolest, kako zapostavljamo naše mentalno zdravlje, kako prepoznati depresiju i tako dalje.
Imamo široki dijapazon tema ove godine, nije samo u pitanju filmska edukacija.