Dostupni linkovi

Ajša Ibrahimović traga za sinom Bekirom


Ajša Ibrahimović
Bekir Ibrahimović nije imao ni punih 15 godina kada je jula 1995. godine iz sela Glogova kraj Bratunca krenuo put šuma kako bi pobjegao pred srpskim snagama koje su krenule put Srebrenice i okoline.

Majka Ajša nikad ga od tada više nije vidjela. Sve što zna jeste da je viđen na snimci Sky Newsa kako ulazi u kamion na jednoj od livada u blizini srebreničke zone.

Uspomene na bujnu kosu, lijepe zube i najbolje izrecitovanu pjesmicu u prvom razredu osnovne škole su sve što je Ajši danas ostalo da pamti. I jedna fotografija sa vojnicima UNPROFOR-a. Petnaest godina od tada majka Ajša traži sina.

"Izgubila sam sina Ibrahimović Bekira, osamdeseto godište - 14,5 godina, nije punih 15 imao. Mi smo ’92., 9. maja protjerani iz svoje kuće. Tad smo izašli. Bili smo tamo, po onim selima se primicali, devet puta se preseljavali. Kad smo se u julu rastali, bili smo na nekim Palima, zadnji puta sam ga vidila i zvala sam ga: “Hajde, sine, sa mnom.“ On kaže:„Ne, majka, ja ne mogu ići s tobom. Nemoj me živoga voditi njima u ruke dole. Ja hoću da idem sa ocem i sa svima preko šume. Što god dragi Allah dadne svima, nek dadne i meni.“ I tu smo sjeli i jeli smo na Palima nekim gore, što se zovu, i otale smo krenuli, rastali se i više nisam nikada ni vidila ni šta čula za njega", sjeća se majka Ajša.

Jedan joj je komšija, kaže, govorio da ga je vidio na Crnom vrhu, da je sa njim bio - i poslije toga nikad ništa.
U Hagu mjesto da oni sude njima, oni njima rasuđuju i oni se s njima nagađaju.


"Jednom je isto jedan rođak iz Danske gledo Skaj Njuz televiziju, tad me je zvao i rekao da ga je vidio na nekoj livadi, da je bio postrojen, da su ih tovarili poslije toga u kamione", kaže Ajša.

Sin joj je, sjeća se sa suzama, bio dobar učenik, dobar sin, pametan.

"Im'o finu kosu, imo lijepe zube, išo sve nondi kod UNPROFOR-a, znao njemački jezik. Oni mu svašta davali - on donesi, podijeli djeci po selu. Bio dobar, divan sin kakvog majka samo može poželjeti. Kaže: „Mama, biće bolje, nemoj se sekirati.“ U školi bio mi najbolji učenik. Kad je prvi razred bio, toga se najbolje sjećam, kad im je pjesmicu recitovo, kad je bio najbolji učenik, kad su mi rekli da se treba da ponosim kakvog sina imam", sjeća se.

Ajša kaže kako su ih tri dana držali komšije Srbi koji su ih zaštitili, 'nisu dali drugima da ih pobiju', ali kad nisu mogli više onda su rekli da idu, da ih više ne smiju štititi.

"Nosim ranu koja nikad neće zamlađeti. Ja i u grobu kad budem bila, ta će rana ostati moja, koja nikad neće da zamladi. Hranila ga nisam ni 15 godina, dušmani ga ubili samo da ga nema, da ne postoji na ovome svijetu. U Hagu mjesto da oni sude njima, oni njima rasuđuju i oni se š njima nagađaju kad je on, odgovara mu, kao on nema živaca. Najbolje bi bilo da oni njiha puste, da mi njima sudimo, majke koje smo sinove pogubile. Da mu ja presudim kako ja znam. A nako, njemo je lijepo. Njemu bolje neg meni. Ima da jede, da pije šta hoće, smješten na finom, u čistom. Ima mojih komšija, vratili su se, ali koji nisu svoje sinove pogubili. Ja ne mogu, mene ne vuče želja nimalo. Nimalo me ne vuče da ja idem tamo, da se vratim, da živim - ne mogu. U Tuzli sam dobila sliku na kojoj se on slikavo s UNPROFOR-om. I oni su poslali te slike u Tuzlu i ja sam te slike dobila. Sad tu jedinu sliku imam i čuvam“, prisjeća se s tugom majka Ajša.

Priče o nestalima

Serijalom Priče o nestalima, Radio Slobodna Evropa pridružuje se naporima organizacija koje se bave pitanjem nestalih u regionu, kako bi njihove porodice konačno saznale istinu o svojim najmilijima.

Više priča o nestalima možete naći
OVDJE

Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org

Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:

* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda



Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG