Preko 71 posto zaposlenih u Hrvatskoj doživjelo je neki oblik spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, pokazuje najnovije istraživanje, predstavljeno u Centru za ženske studije u Zagrebu, na 448 zaposlenih osoba, od kojih su 92 posto bile žene.
Autorica istraživanja, nezavisna stručnjakinja za suzbijanje nasilja protiv žena Dunja Bonacci Skenderović upozorila je u izjavi za Radio Slobodna Europa (RSE) kako takvog istraživanja nije u Hrvatskoj bilo 14 godina, a da je potreba za njim bila očita. Zašto?
“Zato što se spolno uznemiravanje ne prijavljuje nikome u tvrtki – 83 posto ispitanika uopće nije prijavilo spolno uznemiravanje, jer ne vjeruju da će poslodavac išta napraviti”, kaže naša sugovornica.
“Ovo istraživanje iznova ukazuje na sistemske probleme na koje mi upozoravamo zadnjih desetak godina”, kazala je na predstavljanju istraživanja pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Podaci o seksualnom uznemiravanju u Hrvatskoj
Prema istraživanju Centra za ženske studije, u 60 posto svih slučajeva seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu radi se o izravno nadređenoj osobi.
Više od 80 posto ispitanika kazalo je kako je doživjelo dva ili više različitih oblika seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu.
Najčešći navedeni oblici spolnog uznemiravanja u čak 90,09 posto slučajeva su neželjene seksualne primjedbe te sugestivni i uvredljivi komentari i/ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u prisutnosti osobe. Njih 63,78 posto navodi požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela.
Neželjene dodire, grljenje, ljubljenje doživjelo je 52,63 posto ispitanika/-ca, a neželjene pozive seksualne prirode 40,25 posto ispitanika/-ca.
Slanje neželjenog, eksplicitnog sadržaja spolne prirode, putem elektroničke pošte, društvenih mreža i/ili direktnih poruka, kao i isticanje opscenih slika na radnome mjestu (npr. kalendari, posteri, kompjutorski zasloni) navodi u oba slučaja 14,24 posto, seksualnu prisilu doživjelo je 10,22 posto ispitanika/-ca, geste seksualne prirode doživjelo je 8,05 posto, pokušaj silovanja 2,17 posto ispitanice, a silovanje 0,62 posto. Pokušaj silovanja i silovanje doživjele su samo žene.
Problem četiri zakona
“A to je prvenstveno loš i konfuzan nacionalni zakonodavnii okvir. Mi imamo četiri zakona koji horizontalno ili vertikalno pokrivaju pitanje seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu – Zakon o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije i Kazneni zakon”, pobrojala je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Žrtve koje su dolazile u njezin ured, a koje je seksualno uznemiravao izravni naređeni na radnom mjestu nisu ni znale da se radi o posebnom kaznenom djelu, a ne tek nekom prekršaju, dodala je Višnja Ljubičić i predložila ne baš optimističan zaključak:
“Žrtve i dalje iskazuju nepovjerenje u sustav zaštite, ali i u sustav progona počinitelja. Raste broj pritužbi, ali raste broj anonimnih pritužbi. Što nam to govori? To nam govori o nepovjerenju u sustav kažnjavanja, al i o nepovjerenju u poslodavca”, zaključuje Višnja Ljubičić.
Zašto se traži zakonska izmjena?
Ona je podsjetila da su u toku u izmjene članka Kaznenog zakona vezanog uz spolno uznemiravanje što bi se ubuduće trebalo tretirati kao rodno uvjetovano nasilje.
Sudski proces će se pokretati po službenoj dužnosti nakon prijave policiji, a zastara više ne bi trebala biti tri mjeseca, već deset godina. Po učestalosti spolnog uznemiravnja na radnom mjestu Hrvatska se nalazi otprilike u europskom prosjeku, kazala je.
Dunja Bonacci Skenderović upozorila je da se o slučajevima spolnog uznemiravnja na radnom mjestu govori tek kada se dogode, što znači da nema prevencije.
“Tvrtke bi trebale shvatiti da prevencijom, odnosno edukacijom svojih djelatnika mogu to suzbiti prije nego što bukne i stvarno se dogodi neki ozbiljan slučaj. A kada se to dogodi, onda se opet upire prstom u žrtve i optužuje njih, gdje ih se pita zašto nisu ranije prijavile, a ne pita se onoga koji je vršio spolno uznemiravanje – a zašto je to radio”, kaže istraživačica.
