Dostupni linkovi

Pet stvari koje treba znati o Nagorno-Karabahu


Ušuškan među vrhovima i visoravnima Južnog Kavkaza, na raskrsnici stoljeća carstava, Nagorno-Karabah se opet našao u centru nasilnih borbi, dok Azerbejdžan i Armenija razmjenjuju napade koji su postali najveća eskalacija nasilja od prekida vatre 1994. godine kojim je okončan rat.

Borbe, u kojima je, od kada su izbile 27. septembra, poginulo najmanje 532 vojnika, svoje porijeklo imaju u Sovjetskom Savezu, ako ne i ranije.

U nastavku teksta Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku, pročitajte neke od najvažnijih stvari koje treba znati o sukobu oko Nagorno-Karabaha.

Davna sjećanja

Kroz stoljeća, brojne vojske su promarširale Kavkazom: Rimljani, Arapi, Osmanlije, Perzijanci, Rusi, samo su neke od njih.

Također tu je i drevno armensko kraljevstvo koje je postojalo početkom 300-te godine prije nove ere, koje za mnoge armenske nacionaliste služi kao simbol nekadašnje slave zemlje i polazna tačka za bilo koju raspravu o tome ko je zapravo zakonski vlasnik Nagorno-Karabaha.

Današnji Armenci veoma često ovaj planinski teritorij zovu Artsakh prema imenu drevnog armenskog kraljevstva.

Bila je to polunezavisna regija, naseljena uglavnom kršćanima Armencima, kojom su vladali Azeri Turci, kao i muslimanski vođa poznat kao han, koji je vladao pod safavidskom iranskom vlašću u 19. stoljeću. Početkom 1800-ih kontrola je prešla na Rusko Carstvo, zatim nakon boljševičke revolucije 1918. na Sovjetski Savez.

U vakuumu na kraju Prvog svjetskog rata i haosu ruskog građanskog rata, Armenci i Azerbejdžanci su napadali jedni druge nekoliko puta, sve dok 1920. Crvena armija nije zauzela cijelo područje koje je Rusija nazivala Zakavkazje, čime je uspostavljen mir.

Staljinovo nasljeđe

Prije nego što je postao autokratski vođa Sovjetskog Saveza, Josef Staljin je odigrao ulogu u odlukama koje će kasnije dovesti do napetosti i rata oko Nagorno-Karabaha.

Dvadesetih godina 20. stoljeća, kada je Vladimir Lenjin pokušavao zacementirati komunističku vlast, Staljin je postao povjerenikom za nacionalnosti, na čijem je spisku bilo i utvrđivanje načina na koji bi Komunistička partija trebala upravljati dalekim provincijama i nizom etničkih grupa.

Nadzirao je izradu karata i administrativne granice, i u nekim slučajevima proizvoljno crtao granice koje su namjerno dijelile zajednice, za šta historičari vjeruju da je učinjeno kako bi se razriješila politička moć nekih etničkih skupina.

Na Kavkazu, odakle je i Staljin porijeklom, granice Karabaha formalizirane su 1923. godine, a autonomna oblast Nagorno-Karabah postala je dijelom Azerbajdžanske Sovjetske Socijalističke Republike.

Aranžman je također rezultirao stvaranjem Nakhichevana, azerbejdžanske regije koja je uglavnom naseljena Azerbejdžancima i koja je smještena između Armenije i Irana, ali ne graniči s samim Azerbejdžanom.

Decenijama kasnije, kao i u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza, Komunistička partija, kao i rukovodstvo u Moskvi, čvrsto su prikrivali bilo koje nacionalističke ili vjerske osjećaje koji bi mogli izazivati probleme.

Do 1988. godine

No situacija je malo opuštena pod politikom Mihaila Gorbačova krajem 1980-ih, i 20. februara 1988. godine lokalno vladajuće Vijeće narodnih zastupnika u Nagorno-Karabahu, u kojem su dominirali etnički Armenci, objavilo je da se namjeravaju ujediniti sa Armenijom. U to vrijeme, od 190.000 stanovnika, tri trećine su bile Armenci, jedna četvrtina Azerbejdžanci.

Ta najava je potaknula brojne proteste: u Bakuu zbog ogorčenosti, a u Erevanu zbog podrške.

Dva dana nakon deklaracije, Azerbejdžanci i Armenci potukli su se u blizini grada Askerana - prvo krvoproliće sukoba novog doba. Pet dana nakon toga, azerbejdžanska grupa divljala je predgrađem Bakua Sumgait, u kojem je živjela velika armenska zajednica.

Službeno su ubijene 32 osobe; Armenci kažu da se konačan broj mjeri u stotinama.

U ratu nema pobednika: Prepreke za mir oko Nagorno-Karabaha
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:57 0:00

Sljedeće su tri godine Armenija i Azerbejdžan su se povlačili oko zakonskih vlasti, granica i referenduma, usred nasilja na ulici i progona u selima, sve dok dvije republike nisu proglasile neovisnost od Sovjetskog Saveza u avgustu i septembru 1991. godine.

Do februara 1992. godine, kada su se obje strane oslanjale na naoružanje koje su ostavile sovjetske trupe, izbio je rat.

Nestabilan prekid vatre

Borbe su zaustavljene prekidom vatre u maju 1994. godine, a etničke armenske snage kontrolirale su gotovo čitav Nagorno-Karabah, kao i nekoliko okolnih okruga - ukupno oko 20 posto cjelokupnog azerbejdžanskog teritorija. Bio je to ponižavajući poraz za Baku. Ubijeno je oko 30.000 ljudi, a stotine hiljada ljudi je pobjeglo ili protjerano iz svojih domova.

Od 1995. Francuska, Rusija i Sjedinjene Države djeluju kao kopresjedatelji Minsk grupe, inicijative Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OSCE) koja je do sada, neuspješno, pokušavala voditi Armeniju i Azerbajdžan do rješavanja sukoba.

Najbliže što su dvije strane ikada došle dogovoru bilo je 2001. godine, kada su se predsjednici dvaju zemalja sastali u američkoj saveznoj državi Florida uz posredovanje Minsk skupine.

Tokom više od četvrt stoljeća, dvije strane suočavale su se na takozvanoj Kontaktnoj liniji, razmjenjujući ljutitu retoriku, snajpersku pucnjavu, povremene minobacačke napade, nanoseći male žrtve.

Azerbejdžan je potrošio stotine miliona dolara, prihode od velikih rezervi nafte i plina, na modernizaciju svojih oružanih snaga, što je navelo posmatrače da neprestano upozoravaju na opasnost od novog rata.

Među najvećim preprekama sporazumu su sporovi oko budućeg statusa samog Nagorno-Karabaha i sudbine okolnih područja koja drže etničke armenske snage i protežu se do armenske granice.

Jesen 2020.

Do septembra ove godine, najgora eskalacija nasilja još od 1994. godine dogodila se u aprilu 2016. kada je ubijeno oko 200 vojnika i civila.

Faktori koji dodaju ulje na vatru borbama 2020. godine uključuju pojavu novog naoružanja, prije svega bespilotnih letjelica. Nijedna zemlja nema mnogo vazdušnih snaga, pa se većina borbi odvija na terenu. Međutim, Azerbajdžan je posljednjih godina uložio velika sredstva u bespilotne letjelice, kupujući i licencirajući izraelske bespilotne letjelice, a u novije vrijeme i sofisticiranije turske dronove.

Neki od promatrača ukazali na nedostatak angažmana vanjskih sila posljednjih mjeseci, uključujući kopredsjedatelje Minsk grupe, Francusku i Sjedinjene Države. Svijet je obuzet pandemijom COVID-19, a administracija predsjednika Donalda Trumpa, koja je pozivala na američku diplomaciju u mnogim dijelovima svijeta, ometena je novembarskim izborima.

U međuvremenu, Turska, tradicionalni saveznik Azerbejdžana, posljednjih godina ima mnogo veći uticaj u regionu, te predstavlja izazov ruskom uticaju na Južnom Kavkazu.

Turska je igrala daleko aktivniju ulogu nego u ranijim borbama u Nagorno-Karabahu, navodno šaljući operatore da upravljaju nadzornim dronovima u znak podrške azerbajdžanskim snagama.

Analitičari kažu da Rusija, iako je prodala naoružanje vrijedno milione dolara i Armeniji i Azerbajdžanu, nije zainteresovana za eskalaciju borbi oko Nagorno-Karabaha i promjenu statusa quo. Niti želi da Turska preduboko zadire u ono što Moskva vidi kao svoje tradicionalno područje uticaja.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG