Dostupni linkovi

Rezultati dosadašnje Obamine politike


Barak Obama daje izjavu povodom smrti senatora Edvarda Kenedija, 26. avgust 2009.
Saradnja: Dženana Halimović, Želimir Bojović

Amerika se oprašta sa posljednjim izuzetnim izdankom Kamelota, kako ta zemlja doživljava porodicu Kenedi, najmlađim od četvorice braće, od kojih je upravo on, senator Ted Kenedi, jedini koji nije umro nasilnom smrću. U medijima se neprekidno postavlja nekoliko pitanja: da li je odlaskom senatora Kenedija kraj Kamelota, odnosno postoji li među brojnim nasljednicima neko tako snažan ko bi mogao da nastavi tradiciju slavne i obožavane porodice, koja će u američkoj istoriji ostati upamćena po mnogim naprednim i izuzetnim dostignućima, prije svega onih koji se tiču unapređenja ljudskih prava i sloboda. Ili, kakao reče ovih dana jedan od američkih građana, Kenedijevi su veliki, ne zato što ih je definisalo ime koje nose, već zato što su oni sami definisali to ime.

Drugo pitanje je, da li će se i kako, odlazak Teda Kenedija, koji se toliko zalagao za upravo aktuelnu reforme zdravstvenog sistema odraziti na, u ovom trenutku, najznačajnije pitanje za američkog predsjednika Baraka Obamu. Republikanci su, zbog nacionalne žalosti, trenutno obustavili agresivnu i negativnu kampanju protive reforme.

Senator Kenedi umro je tačno na dan kada je prije godinu dana, iako teško bolestan od tumora mozga, od sveg srca dao podršku Baraku Obami za prvog afroameričkog predsjednika u istoriji te zemlje, tvrdeći da ima istu vrstu harizme kao i njegov brat Džek. Sa istim je žarom uradio i ostatak kampanje, a predsjednikovim kćerima, Saši i Maliji, nakon što su se uselili u Bijelu kuću, poklonio je psa.

Barak Obama, kojeg od početka porede sa Džonom Kenedijem, popularan jednako u Americi kao i van nje, parolom “Yes we can”, preuzeo je tu zemlju u najtežoj ekonomskoj krizi još od vremena Velike depresije s početka prošlog vijeka, nikad omraženijoj u svijetu, što zbog brojnih ratnih žarišta, koje je administracija Džordža Buša otvorila širom svijeta, robusne diplomatije prvog svjetskog policajca, te sve otvorenijim dokazima o teškim kršenjima ljudskih prava, zemlje koja predvodi “slobodan svijet”.

Obama Inauguration
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:03:29 0:00

(Video sa inauguracije Baraka Obame)

Obama je prosto bio primoran da djeluje na više frontova, domaćih i spoljnih, zaustaviti recesiju, sprovesti reforme, vratiti povjerenje saveznika, smanjiti animozitet neprijatelja, pokušati ih dovesti za pregovarački stol. I sve je to pokrenuo u prvih šest mjeseci, uključujući i već nazvan “istorijski govor”, kojim se u Kairu obratio muslimanskom svijetu. U junu ove godine jedno je međunarodno istraživanje pokazalo da Nijemci i Francuzi više vjeruju Obami nego sopstvenim liderima - Angeli Merkel i Nikoli Sarkoziju.

No i pored toga što uživa ogromnu popularnost u svijetu i u Americi, reforma zdravstvene zaštite, na kojoj insistira, u Americi je postala njegov prvi veći kamen spoticanja, koji je uzrokovao i pad popularnosti, čak i blagu konfrontaciju sa medijima, koji su ga do sada gotovo bezrezervno podržali.

Novinar Rick Hertzberg, koji je radio za Bijelu kuću u administraciji predsjednika Džimija Kartera, od 1992. godine bio izvršni direktor magazina New Yorker, a od ove godine je imenovan za direktora uređivačkog kolegijuma tog uglednog magazine, naš je sagovornik. Pokušali smo sumirati rezultate Obamine politike u prvih sedam mjeseci.

Reforma zdravstva ključno pitanje za Obaminu administraciju


RSE: Izgleda da je pitanje reforme zdravstvene zaštite podijelilo javno mnijenje, i ne samo javno mnijenje. Vidjeli smo mnogo ljutnje u posljednje vrijeme, uključujući i neke neprijatne slike. Činjenica je da ni pojedini članovi Demokratske stranke ne odobravaju reformu zdravstvene zaštite, ali paralele sa nacizmom i fotomontaže džokera da li zaista govore o nezadovoljstvu predloženim planom, ili ima tu još nečega?
Rick Hertzberg

Hertzberg:
Mislim da tu ima još nekoliko stvari osim zdravstvenog sistema. Napokon, reforme koje je Obama predložio se u evropskim okvirima već odavno primjenjuju, tako da je sigurno šokantno za Evropljane, kao i neke Amerikance, da čuju riječi kao nacizam i da proširenje zdravstvenog osiguranja za još milione ljudi na neki način predstavlja uspostavu totalitarizma u US. Mnogo od ove političke drame koje je napravljena služi za neke posebne interese, a mnogo toga je produkt neobičnog političkog sistema koji imamo u SAD. U većini demokratija na svijetu, imate izbore, ako jedna partija pobijedi na platformi zdravstvenog osiguranja, onda ta partija u Parlamentu obezbjeđuje prolaz tom programu. Ako građani ne budu zadovoljni, onda je na sljedećim izborima zamijene drugom.

U našem slučaju izbori su samo prvi korak i suštinski ne dobijamo Vladu. Imamo tri posebno izabrane Vlade. Imamo predsjednika, imamo Senat i Predstavnički dom, oni ne zavise jedan od drugog u smislu političkog preživljavanja. Izbori su samo početak. Američka javnost, ako tako nešto postoji, jasno je izrazila svoju želju na posljednjim izborima da se zdravstveno osiguranje mora značajno proširiti. U teoriji, demokratska pravila nalažu da je njihovim izabranim predstavnicima povjereno da taj zadatak urade, ali to tako ne funkcioniše u SAD.

RSE:
Da li je istina da je reforma zdravstva zapravo ključno pitanje za Obaminu administraciju u budućnosti, posebno zbog izbora naredne godine?

Hertzberg: Mislim da je to jako važno pitanje koje će pokazati njegovu političku snagu, nešto što će biti portret za njegov uspjeh u reformi zdravstvenog sistem. Gotovo je sigurno da će na sljedećim izborima za Kongres, 2010. godine, Demokratska partija izgubiti mjesta i u Predstavničkom domu, a vjerovatno i u Senatu. To se gotovo uvijek dešava na tim izborima, a isto tako ni one reforme koje Obama uspije da sprovede neće imati puni efekt za dugi period jer neće uspjeti da se osjete konkretne dobrobiti u životima ljudi. Ta poboljšanja će se vidjeti tek na duži period.

On je upravo sada na ivici snage, u smislu da se opire javnom mnjenju i da su reforme koje predlaže manje popularne nego što su bile, posebno zbog insistiranja na brzini, da bi se sprovele odmah. Naravno, ljudi nisu ni posebno dobro obaviješteni o suštini reformi, a i protiv njih se vode propagandne kampanje. Tako da je logično da istraživanja pokazuju da se podrška smanjuje, ali mislim da je Ted Kendi bio u pravu kad je rekao da će, kada ovo prođe, podrška Obami ponovo porasti. Čitava ova protiv kampanja, koja se zasniva na padu podrške, je sa ciljem da se uplaše demokratski predstavnici u relativno konzervativnim distriktima ili senatori koji namjeravaju da podrže plan reforme.

Medeni mjesec između Obame i medija završen?

RSE: Zbog cijele ove situacije čini se da su i predsjednik Obama i administracija počeli pomalo da gube živce, ili Kabinet prosto nije navikao da bude konfrontiran sa medijima, što se dešava u posljednji vrijeme. Da li je medeni mjesec između Obame i medija završen?

Hertzberg:
Ne u potpunosti. Mediji slijede javno mnijenje baš kao što i političari, i tretiraju ih realno. Veliko je pitanje da li je podrška oko zdravstvenog osiguranja toliko opala. Ljudi su uplašeni i plaše se mogućnosti promjene. Postoje određena nastojanja da se eksploatiše taj strah, ali mislim da Obama još uvijek uživa veliko poštovanje javnosti jer i pored toga što je veliki broj Amerikanaca glasao i protiv njega, on je pobijedio, a oni su i dalje ponosni na svoju zemlju. Mislim da ako uspije da proširi zdravstveno osiguranje na one koji ga nemaju, da će mnogi od onih koji sada nose postere sa natpisom “Ne, ja ovo ne želim, to mi nije ispravno“, biti zadovoljni što se ostvarilo.

RSE:
Obama je obećao da će završiti rat u Iraku i da Amerika i NATO moraju pobijediti u Afganistanu. Nakon svega što smo vidjeli u posljednje vrijeme na terenu, to izgleda kao nemoguća misija. Šta mislite o tome?

Hertzberg:
To je nešto zbog čega sam veoma zabrinut. Mislim da je prvobitno angažovanje SAD-a u Afganistanu bilo opravdano, ali više nisam tako siguran šta je svrha našeg daljeg angažovanja u Afganistanu.

Ne možemo vratiti sat natrag prije 11. septembra 2001. godine. Da, Bušova administracija je bacila loptu i nije slijedila istinu, ali to ne znači da SAD imaju ostvarljiv cilj. Sad nisam siguran šta je taj cilj. Ako je cilj da se onemogući da Afganistan bude uporište Al Qaide, to je možda i moguće recimo da uspiju, ali Al Qaida može naći druga mjesta za pozicioniranje i mi ne možemo ići da vodimo rat gdje god se Al Qaida stacionira. Nisam siguran šta je naša svrha tamo i to je nešto što me brine. Imam puno vjere u Obaminu inteligenciju, sposobnost promišljanja i gledanja na stvari na dugoročni period, ne samo na sljedeći mjesec, sljedeću godinu, sljedeće četiri godine, ali sam među onima koji brinu zbog toga.

RSE: Ali on je nedavno rekao da je fundamentalno za Ameriku i NATO da pobijede u ratu u Afganistanu, da bi zaštitili, ne samo Ameriku od terorizma.

Hertzberg: Da i mnogo će zavisiti od toga kako će se definisati i šta će definicija pobjede postati. Mislim da bi vjerovatno bilo mudro da je administracija prihvati. Ali nisam u potpunosti siguran u pogledu ovoga, kao što sam bio siguran u pogrešnost rata u Iraku.

RSE:
Sljedeće pitanje je o novom načinu vođenja diplomatije, o onome što vidimo da se dešava u odnosima sa Rusijom, ali i sa Sjevernom Korejom, pa i Iranom. Da li je taj novi pristup već donio neke bolje rezultate u odnosu na prošlost?

Hertzberg: Bilo bi vrlo teško da budu gori od onih koje smo imali. Znam da može izgledati naivna vjera da su međunarodne razlike u potpunosti bazirane na nesporazumu u komunikaciji. Mislim da je naprosto riječ o mnogo realnijem pristupu. On je prosto odbacio ideju da je diplomatija znak slabosti, ili da diplomatija sprečava dobru da se suprotstavi zlu. Ovdje o tome nije riječ. Mislim da se ovdje radi o povratku i većem balansu, te zrelijem pristupu tome kako treba voditi međunarodnu politiku, a manjem oslanjanju na busanje u prsa i razmjeni viška testosterona.

I mnogi ljudi u Bušovoj administraciji, ne samo demokrate, su željeli da se zamijeni prethodni robusni stav u vođenju diplomatije. Iz onoga što se može vidjeti, to uživa veliku političku podršku u US, a podržano je i od većine u svijetu.
Barack Obama i avganistanski predsjednik Hamid Karzai u Kabulu

RSE: Već smo vidjeli rezultate, mislim na posjetu bivšeg predsjednika Klintona Sjevernoj Koreji, ubrzo je uslijedio odgovor da su spremni da se vrate pregovorima direktno sa US.

Hertzberg:
Da i oni koji su rekli da je to neki znak slabosti i pokazivanje da se plašimo Sjeverne Koreje, podcijenili su ulogu koju obične ljudske slabosti igraju u međunarodnim poslovima. Tako smo vidjeli lidera Sjeverne Koreje koji je izgledao tako zadovoljan što je velika svjetska ličnost, kao Bil Klinton, zapravo došao i susreo se sa njim da je pristao da oslobodi dvije novinarke. Tako da je motivacija lidera Sjeverne Koreje, i na još mnogo mjesta, mnogo komplikovanija nego što to izgleda. Ovdje nije riječ o propustu ili lošim motivima, naprosto je prepoznato da su i oni ljudska biće. Ne znači da su dobri i da nisu sposobni za kršenje humanih vrijednosti, znači samo da imaju slabosti i sepecifičnosti koje diplomatija može iskoristiti. I ukoliko to ne iskoristimo, oduzimamo sebi korisno oružje.

Previše koraka u malom vremenskom periodu?

RSE: Mislite li da je gospodin Obama preduzeo previše koraka u malom vremenskom periodu? Jedan od istoričara američkih predsjednika, prije nekoliko dana je govorio o tome i upoređivao ga sa ostalim američkim predsjednicima. Tom je prilikom imenovao Frenklina Ruzvelta, pa je rekao da su bili u sličnoj situaciji. I on je morao da u vrlo kratkom periodu preduzme mnogo koraka. Vjerujete li da će Obama uspjeti?

Hertzberg: Vrlo mi je teško da na ovo pitanje u potpunosti objektivno odgovoriti. Nikada, ni za jednog predsjednika SAD-a, nisam imao tu vrstu entuzijazma kao za gospodina Obamu, čak iako sam radio za predsjednika Džimija Kartera, podržavao sam i Bobija Kenedija, ali Obama je ponudio nešto toliko izuzetno, da će neka razočarenja svakako biti neizbježna. Ovo je stvarni svijet u kojem živimo, nije fantazija, ali Obama predstavlja onaj imidž SAD-a koji smo ponovo željeli imati.

RSE:
I ljudi izvan Amerike i širom svijeta žele da vide to lice Amerike ponovo.

Hertzberg: I hoće. Neka razočarenja će biti neizbježna, ali još vjerujem. Ako pogledate unazad, sve te sjajne predsjednike, kao što su Ruzvelt ili Linkoln, svi su imali određene limite, ali to nije umanjilo njihovu prepoznatljivost, veličinu i značaj koji su imali. Mislim da Obama za sada radi odlično.

Politika prema Balkanu


Što se pak Obamine politike prema Balkanu tiče, ona svakako, uz sva domaća i spoljna žarišta, poput prethodno pomenute reforme zdravstva, izlaska iz najdublje ekonomske krize, rata u Afganistanu i Iraku, resetovanja odnosa sa Rusijom, te problema sa Sjevernom Korejom ili Iranom, ne može biti među prioritetima.

Pripreme za posjetu Bajdena Kosovu
No, u odnosu na Bušovu administraciju, koja je Balkan u potpunosti marginalizovala, ima određenih najava da bi se nešto moglo promijeniti. Prije svega zbog posjete potpredsjednika SAD-a, Džozefa Bajdena, dobrog poznavalaca ovdašnjih prilika, zemljama regiona početkom jula, ali i zbog činjenice da još veliki broj ljudi iz Obaminog tima dobro poznaje balkanski ratni background. Neki su, poput Ričarda Holbruka, bili i direktni politički sudionici.

Bajdenova posjeta, prije nje posjeta zamjenika američkog državnog sekretara, Džejmsa Stajnberga, te pojedine procjene, suprotno svim očekivanjima, pogoršanju političke situacije u regionu, rezultirale su nezvaničnim i još uvijek uglavnom neutemeljenim najavama da bi SAD mogle imenovati specijalnog izaslanika za Balkan, pominjala su se čak i određena imena.

Za sada ništa od toga nema, to potvrđuju i sagovornici naših kolega u Sarajevu i Beogradu, koji su od analitičara pokušali saznati u kojoj mjeri i u kojem pravcu bi SAD mogle imati interesa za ponovno involviranje na Balkanu.

Očekivanja BiH

Dolaskom nove američke administracije, očekivanja na prostoru Bosne i Hercegovine, usmjerila su se ka jačem angažmanu SAD, naročito u procesima ustavnih promjena i ulasku u NATO.

Želje domaćih političkih snaga znatno su ispod realnosti, s obzirom da su prioriteti SAD daleko van Balkana, i tu će za sada i ostati, analizira direktorica Centra za sigurnosne studije i bivša ambasadorica Bosne i Hercegovine u SAD, Bisera Turković:

Bisera Turković
„Kada je riječ o interesnim sferama i prioritetima u odnosu na interesne sfere, onda će situacija ostati još dugo vremena upravo ovakva kakva jeste. Želja je da dođe do stabilizacije, da se odgovornost podijeli sa Evropskom unijom, da se računa sa evropskim partnerom u vođenju i rješavanju evropskih problema. To je ono što Bosna i bosansko-hercegovački političari moraju da shvate, da nema pomoći, ni od SAD-a, u smislu intervencije, u smislu rješavanja problema, nema pomoći ni od Evropske unije u smislu direktnog rješavanja problema. Problemi koji postoje u ovoj zemlji moraju riješiti bosansko-hercegovački političari, ukoliko imaju snage i znanja. Oni su ti koji su odgovorni za ovu zemlju, oni su ti koji su izabrani u ovoj zemlji i ne mogu prebacivati odgovornost za stanje stvari, ni na američkog, ni na evropskog partnera.“


Iako je Kongres SAD i u svojoj rezoluciji naveo kakvu Bosnu i Hercegovinu američki partneri žele vidjeti, te najavio i mogućnost uspostave specijalnog izaslanika za Balkan, to su tek smjernice za domaće aktere, vjeruje Turković:

„Za sve ovo vrijeme, imam uvjerenja iz SAD-a, od ozbiljnih sagovornika, da u njihovim razmatranjima nema ozbiljnog razmišljanja o slanju specijalnog predstavnika. To je produkt naših želja. Čuli smo da se stavljaju specijalni predstavnici u neke druge zemlje, u neka druga krizna žarišta. Mislim da je mala šansa da se tako nešto desi u Bosni i Hercegovini.“

Osnova je politički dogovor unutar Bosne i Hercegovine, čiji nedostatak je zapravo i ključni problem zemlje, napominje Turković:

„Što prije shvatimo da neće biti velikih promjena, velikih intervencija iz SAD-a, mislim da će nama biti lakše. Ono iza čega stoje SAD, jeste Ustavna reforma jer smatraju da je to potrebno ovoj zemlji. Vide da sa ovakvim ustrojstvom se ne može naprijed i da poprilično dugo stojimo na istoj tački. Ni to neće biti čak čarobna formula jer za Ustavne promijene je opet potreban konsenzus, dogovor, dijalog i to je osnov našeg problema u Bosni i Hercegovini.“

Gajenje lažne nade?

Dolazak potpredsjednika SAD-a, Džozefa Bajdena, u posjetu BiH i Srbiji, mnogi vide upravo kao jačanje angažmana nove administracije na Balkanu. No, činjenica je da je Bajden još u svojoj knjizi naveo kako uspjehom svoje politike vidi u zalaganju za intervenciju i zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini i odnos prema ženskoj glasačkoj mašineriji u SAD. Ovo, prema stavu Turkovićeve, mnogo govori i o prirodi njegove posjete:

„Kao rezultat toga postaje logično da je odabrao da ode u zemlju za koju je smatrao da joj je pomogao da dođe do uspostave mira. Na tu posjetu mogu da gledam sa simpatijama, ali ne kao odlučnost da se rješavaju problemi Bosni i Hercegovine, da se interveniše u Bosni i Hercegovini, da se šalje specijalni predstavnik u Bosnu i Hercegovinu. Mislim da ta posjeta nije imala takve namjere. To je refleksija na uspjeh koji je postignut. Gledajući sa američke perspektive - prestao je rat, prestalo je ubijanje, došlo je do mira. On je došao da vidi uspjeh svoga djela i da da podstreha za dalji razvoj mira. Tu završava intenzitet, po mojoj ocjeni, te posjete. Sve ostalo je gajenje lažne nade.“


Predsjednik SAD, Barak Obama, zaključuje naša sagovornica, neće imati značajniji zaokret u pogledu snažnijeg angažmana na Balkanu. Jedini zaokret koji se može pozitivno odraziti na ovo područje, naročito na Bosnu i Hercegovinu, jeste promjena stava prema zemljama islamskog svijeta i onima u kojima su muslimani većina.

Negativan odnos u Srbiji nije značajno popravljen


U Beogradu, za razliku od Sarajeva, tradicionalno negativan odnos javnog mnjenja prema Americi, u posljednje vrijeme najviše zbog Kosova, nije naročito uspio popraviti čak ni Barak Obama, već neko vrijeme najomiljeniji svjetski političar. Razlog je vjerovatno sastav njegovog kabineta, koji u velikoj mjeri čine ljudi Klintonove administracije, duboko involvirani u sva dešavanja na Balkanu devedesetih i početkom novog milenijuma.

Niko sa sigurnošću ne zna gde se nalazi Srbija u odnosu na Ameriku, a iz ovog ugla još manje gde se Amerika nalazi u odnosu na Srbiju, ili region Balkana.

Sve ukazuje na to da se američka administracija, na izvestan način, povlači iz ovog regiona, ali ne potpuno i ne zauvek.

Dragan Simić, direktora Centra za američke studije u Srbiji, kaže da je američka pažnja zarobljena u dubinama Evro-Azije i istočne Azije i to prvenstveno u pojasu Afganistana, Pakistana i Iraka:

Balkan nije nestao sa dnevne liste američke spoljnje politike, ali nije ni na udarnim mestima, na kojima je bio u vreme predsednika Klintona, u njegovom drugom mandatu.“

„Odnosi sa Kinom i Rusijom, zatim, hoće li se graditi novi štit ili ne“, to su teme kojima se američka administracija trenutno najviše bavi, kaže predsednica Spoljno-političkog saveta Ministarstva spoljnih poslova, Sonja Licht:

„To su sve toliko prioritetne teme, da Balkan ni na koji način to ne može biti. Ne bi bilo normalno očekivati da bude među prioritetima. Dakle, ne može se ni očekivati neka velika promena politike, odnosno rađanje interesovnja za Balkan.“


Boško Jakšić
Boško Jakšić
, spoljno-politički komentator lista “Politika”, kaže da se odnos Amerike prema Srbiji ili Balkanu može posmatrati i kao:

„Stavljeno privremeno na policu. Ne mislim da će se on zagubiti, kao što je to bio slučaj u vreme Buševe administracije.“

Istorija između Srbije i Amerike menjala se poslednjih decenija.

Dragan Simić ističe da Srbija i Amerika imaju više od 100 godina dobrih diplomatskih i političkih odnosa:

„Imamo izvanredne vojne odnose sa SAD-om, bilateralne. To je jako dobro i na tome treba i dalje raditi. SAD su spremne da učine sve što je moguće, ukoliko se ovde postigne takva politička odluka, ako se dođe do volje, ukoliko se prethodno, ozbiljno i odgovorno, uradi sve za pridobijanje javnog mijenja za članstvo Srbije u NATO.“


Ipak, tokom 90-ih taj odnos se promenio i zahvaljujući Miloševićevoj propagandi Amerika je u kratkom periodu postala jedan od najveći protivnika Srbije. To Miloševićevo nasleđe kao da živi i dalje pošto je, na osnovu poslednjih istraživanja, Srbija, zajedno sa Pakistanom, na vrhu liste zemalja sa negativnim mišljenjem o SAD.

Takav odnos očito da se preliva i na odluke koje donose političari i možda baš tako zbunjujuća stanja i proizvode stavove, kao što je onaj da je sadašnja Obamina administracija trebala da imenuje specijalnog izaslanika za Balkan.

Za Sonju Licht, takav potez je malo verovatan, čak i bespotreban:

„Ne znam u kojim ozbiljnim krugovima je o tome razgovarano, ne mogu da verujem da je u previše ozbiljnim krugovima, jer je to nelogično. Zašto bi bio specijalni izaslanik za Balkan? Balkan nije krizno područje.“


Ali za Boška Jakšića to baš i nije tako ne moguće:

„Gde ima dima, ima i vatre. Sama ta činjenica da se govori o imenovanju specijalnog emisara za Balkan, upravo govori o specifičnoj težini koju Balkan ima u Beloj kući, Stejt departmentu, Pentagonu i novoj administraciji.“


I Dragan Simić to smatra više nego mogućim:

„Prema mojim saznanjima, postoje neke vesti u ovom trenutku, ali dok ne budemo čuli ime, ništa se ne zna. Govori se o tome.“


Srbija trenutno živi u uslovima u kojima Amerika nema svog ambasadora, pošto je Kameron Manter, poslednji ambasador u Beogradu, otišao na istu dužnost, samo u Irak.

Tokom svog boravka u Srbiji, Manter je uvek isticao kako je Amerika veoma zainteresovana za pojas Balkana. Stručnjaci kažu da to nije samo demagoška ili diplomatska priča i da Amerika ima razloga da ovo područje ozbiljno posmatra.

Sonja Licht kaže da uprkos tome što se oko 10.000 vojnika iz sastava NATO povlači sa Kosova, Amerika ima dve tačke koje su u ovom pojasu Evrope za nju najvažnije:
Bajden u posjeti Beogradu

„Teme za koje Amerika oseća jednu vrstu posebne odgovornosti, gde je posebno zainteresovana, je Kosovo i Bosna i Hercegovina. Nemojmo zaboraviti da je i sadašnji Ustavni dokument sastavljen u Dejtonu, usred Amerike.“


Dragan Simić kaže da to nisu samo Kosovo i Bosna i Hercegovina, već i Albanija, koja sve glasnije govori o otvaranju granica prema Makedoniji, zatim, i Makedonija u kojoj albansko pitanje još uvek nije počelo da se rešava, kao i čitav niz neuralgičnih tačaka koje Americi ne ulivaju poverenje da bi se na ovom području uskoro mogle napraviti stabilne demokratije:

„Tu su turbulencije u Bosni i Hercegovini povodom odnosa bošnjačkog dela i Republike Srpske, to su povremene varnice u odnosima u regionu između Beograda i Zagreba. Tu stvari ni izdaleka nisu sasvim rešene. Imam, a o tome se javno ne govori, neka saznanja iz razgovora sa stručnjacima u Americi koji se time bave, da postoji nezadovoljstvo kretanjem Kosova, kako se Kosovo razvija kao jedno demokratsko društvo.“


Da bi pokazao kako se njegov odnos prema Srbiji unekoliko menja, Barak Obama nedavno je u ovaj region poslao svog potpredsednika Džozefa Bajdena.

Mnogi su tu posetu različito komentarisali, ali Boško Jakšić kaže da je mnogo važnije razmišljati šta je zapravo legat Bajdenove posete:

„Šta će se raditi? Kako Srbija namerava sebe da pozicionira? Da li i dalje može, ovako populistički, njeno rukovodstvo da varira između Evrope, zaboravljajući Evro-atlantsku dimenziju čitave stvari? Ne zaboravimo da je nova administracija u Vašingtonu jasno saopštila da je njena želja da sve zemlje regiona, pre ili kasnije, uđu u NATO, a istovremeno obećavajući podršku ulasku tih zemalja u Evropsku uniju.“


Potezi zavise od Beograda?


Stručnjaci naglašavaju da u odnosima Amerike i Srbije sledeći potezi zavise od Beograda. Amerika je skenirala područje Balkana i odredila svoj put. Svesna da će Kosovo i dalje biti tačka razlaza između nje i Srbije, Amerika je odlučila, barem je tako Bajden preneo, da taj razdor ne produbljuje.

Čak suprotno, Amerika će snažno podržati evropsku perspektivu Srbije, ali da bi se to i dogodilo, korak ka tome, mora napraviti Beograd, kaže Dragan Simić:

„Za nas je od vitalnog značaja da imamo što je moguće bolji odnos a SAD-om. Ali taj odnos treba da bude određeniji s naše strane.“


Iako bi posledice bile katastrofalne, mnogi u Srbiji bili bi obradovani kada bi se odnosi sa Amerikom prekinuli. Oni drugi, ne usuđuju se da govore javno o vrednostima i dostignućima američkog društva, iz koga je važno učiti. Analitičari naglašavaju da je teško govoriti o ozbiljnoj saradnji između najmoćnije ekonomije sveta i jedne tranzicijske zemlje od sedam miliona stanovnika, opterećene svim mogućim izazovima, koja, uz to, nema jasnu sliku o sebi i svom uticaju na globalna politička kretanja.

“Uprkos svemu, bili jači ili slabiji, odnosi neće nestati, oni samo mogu menjati svoj oblik i intenzitet”,
naglašava Sonja Licht.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG