Napadi na vjerske objekte su napadi na zajednicu

Pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjeg u Sarajevu često je meta napada vandala. U poslijednjih deset godina ovaj hram je napadnut 35 puta. Posljednji u nizu napada dogodio se na 31.decembar 2011 godine.

Za sada još uvijek nepoznato lice, uz prijetnju nožem pokušalo je ukrasti nekoliko ikona iz hrama. Paroh ove crkve Jadran Danilović kaže kako više nije siguran da je hram napadnut iz koristoljublja.

''Ima i onoga drugoga, psihološkog pritiska koji ne može da se podvede samo pod koristoljublje. Mi smo imali nepriliku da je nevaljali čovjek, lopov razbio reflektor koji je pored crkve. Došli su da kažu da je to maloljetnik i da je to koristoljublje, ne držimo mi toliko para, ne držimo ih u reflektoru'', kaže paroh.

Nekoliko stotina metara dalje, dva do tri dana ranije napadnuta je i Jordanska džamija u sarajevskom naselju Grbavica. Imam džamije, Fikret ef. Pašanović smatra kako napad nije počinjen iz mržnje.

"Ja sam to protumačio onako kako jeste, dakle huliganizam, pokušaj pljačke, kriminal i to je nešto protiv čega se treba boriti na svaki mogući način, a prije svega odgojem u porodici'', ocjenjuje imam Pašanović.

U većini slučajeva napadi na vjerske objekte dešavaju se na vjerske zajednice koje su manjinske u određenom području.

Banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić ističe kako su napadi najizraženiji tokom blagdana muslimana. Prema mišljenju muftije Čamdžića, glavni razlog napada na vjerske objekte jeste zastrašivanje pripadnike određene vjerske zajednice:

''Šalje poruku da se zastraše ljudi, a ovo su sve povratnici ovdje, da se zastraše ti povratnici, evo niste dobro došli, evo ne znam ni ja nego...s druge strane moram da kažem da mi imamo ljudi koji daju nama podršku, koji nisu muslimani, koji su pravoslavci, katolici i oko džamije dolaze i javno to osuđuju kod imama u džematima i bedžlisima itd.''

Prema izvještaju Međureligijskog vijeća, tokom 2011 godine vjerski objekti su bili meta napada 56 puta. Od toga, vjerski objekti Islamske zajednice napadnuti su 28 puta, dok je Međureligijskom vijeću BiH prijavljeno 17 napada na objekte Srpske pravoslavne crkve, te 9 na objekte katoličke crkve.

"Od tih 56 u 20 slučajeva su identifikovani počinioci što nas je ovako dosta iznenadilo, to je preko 30 posto identifikovanih slučajeva, mada još uvijek nemamo podatke o kaznama’’, navodi stručni savjetnik Vijeća Igor Kožemjakin.

Krivicu snose i vjerski poglavari

Pretpostavlja se da je broj napada na vjerske objekte i veći, ali da nisu prijavljeni policiji, niti Međureligijskom vijeću BiH.

Da ova vrsta napada nije prioritet ni policijskim institucijama pokazuje i primjer svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, velečasnog Josipa Tadića, koji je nakon napada na sarajevsku Katedralu imao neugodno iskustvo sa policijskim službenicima.

''Osobno sam morao davati svoje podatke i otiske i otići na sud, čak pod takvom prijetnjom da bi kazna za nedolaza bila oko 5.000 maraka. Mislim da je to nepravedno i da bi se tu trebalo nešto na bolje učiniti'', kaže velečasni Tadić.

Svaki napad na vjerski objekat simolizira i napad na zajednicu koja se identificira sa tim vjerskim simbolom, smatra Dino Abazović sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka.

''Dešava nam se sve češće da znamo da su, između ostalog u povratničkim naseljima, bogomolje, hramovi, objekti religijskih zajednica najčešće ključna mjesta gdje se zajednica okuplja i zbog čega insistira da ostaje, ukoliko su bili prognani'', ocjenjuje Abazović.

Sdruge strane veliku krivicu snose i vjerski poglavari. Banjalučki sociolog Ivan Šijaković napominje kako su vjerski službenici najčešće neoprezni u propovjedanju vjere.

''Uvek se upozorava da ona druga vera neprijatelj, bezbožnik, nevernik, stvara probleme, povezana je sa vlašću i tome slično. To je jedan zaista veliki problem'', smatra Šijaković.

Profesor Šijaković napominje kako se ne smije zanemariti ni sprega politike i vjere u BiH:

''Verski službenici koji ne trpe toleranciju i koji ne trpe drugog traže svoje sagovornike među političarima, a političari isto tako, da bi proširili svoju podršku u narodu onda traže među verskim službenicima svoje sagovornike koji su suprotstavljeni onoj drugoj verskoj opciji.''

Vjerski poglavari u lokalnim zajednicama moraju iskreno raditi na kolektivnom buđenju svijesti ljudi o tome kako biti tolerantniji i prihvatati drugoga.

Sve dok vjerske zajednice, ali i ostale institucije i ustanove prije svega obrazovne, ne budu radile na duhovnom obrazovanju, do tada će, nažalost, mladi ljudi kao produžena ruka ukupnog političkog i društvenog ambijenta, navodno rješenje tražiti u skrnavljenju vjerskih objekata.