Nedavno je banjalučka policija privela dvojicu studenata i jednog novinara kako bi istražila, da li samo istražila, okolnosti pod kojima je na ulicama, ali i u nekim medijima, osvanuo letak Potjernica sa nadnaslovom "Laktaški klan". Ko ne zna - Laktaši su rodno mjesto i izborna baza entitetskog predsjednika Milorada Dodika, a policijska radoznalost izazvala je brojna pitanja, među njima i ono: da li je to novi dokaz o pritiscima na novinare?
O pritiscima na medije za RSE govori Milkica Milojević, predsjednica Udruženja BH novinari.
Milojević: Bitno je to da je policija procijenila da je izrazom narodnog nezadovoljstva počinjeno krivično djelo dovođenja u opasnost moćnika koji su prozivani na tim plakatima napravljenim u obliku potjernice. Kroz sve to je provejavalo da se postojanje takvog publikovanja nezadovoljstva u medijima ne može nazvati krivičnim djelom, ali se može smatrati nekakvom vrstom saradnje u krivičnom djelu ili podržavanje tog krivičnog djela. Sve to zajedno je vrlo problematično, pogotovo što su u policiji zahtijevali od kolege Raljića da otkrije od koga je dobio mail, što će reći da otkrije svoj izvor a što novinar ne mora da uradi čak ni na zahtjev suda, a kamoli na zahtjev policije. Nakon toga je uslijedila i ono što smo mi prepoznali kao prijetnja, a u policiji su rekli da je to samo tek prijateljsko obavještenje da mu mogu oduzeti taj računar kako bi sami provjerili odakle je primao mailove i ko je te mailove slao.
Milojević: Što se tiče napada na BN Televiziju očigledno je da se ta televizija, na neki način, profilisala kao glasilo opozicije i kao bliska SDS-u što je, takođe, sasvim legitimno.
Milojević: Naravno. Međutim, u cijeloj toj strukturi moći osjeća se, već duže vrijeme, vrlo izražena nervoza zbog toga što, zaboga, postoji neko ili nešto koji nisu pod njihovom direktnom kontrolom.
Milojević: BHT se našao na udaru sa raznih strana upravo zato što su radili posao onako kako treba, što su bili u službi građana zbog čeka i postoje. Mi građani smo vlasnici BHT-a i finansiramo BHT. Mi građani smo poslodavci tim novinarima i sasvim je normalno da oni rade u interesu svojih poslodavaca, to je i suština javnog servisa. Javni servis treba da bude generalni korektiv onoga što se može pojavljivati u raznim komercijalnim, privatnim i drugim medijima koji ne moraju na takav način zastupati javni interes. Što se tiče situacije u Sarajevu i u Federaciji BiH uopšte, ljudi vrlo često upadaju u zamku i zabludu da je u Federaciji BiH bitno drugačija situacija nego u Republici Srpskoj, a naprosto nije. U Federaciji BiH postoje razni centri moći koji se međusobno sukobljavaju preko leđa građana i onda se iz toga dobija nekakav privid raznolikosti i slobode, a to, ustvari, nije ni raznolikost ni sloboda. To je policentrično raspoređena moć i opet moćnici pokušavaju da posjeduju sve, pa i javni prostor, te medije.
Milojević: To, naprosto, nije dobro. Ishod može biti takav da će se javni servis dodatno udaljiti od misije javnog servisa i približiti se misiji državne, odnosno entitetske televizije. Drugim riječima, u ovom društvo koje funkcioniše u partokratiji, odnosno postaje vlasništvo lidera stranaka na vlasti, da se time, pogotovo ukoliko bi i finansiranje bilo pretežno budžetsko, dodatno stavljaju u vrlo izvjesnu opasnost da budu instrument one stranke koja bude na vlasti.
Milojević: Zato što budžet donosi skupštinska većina, a skupštinsku većinu predvodi većinska stranka, a većinsku stranku prevodi njen lider. Budžetsko finansiranje krije i opasnosti jer, da se ne lažemo, čije stado, toga i livada, odnosno čiji su novci, toga i mediji. To je svuda tako, pa i u privatnim medijima.
Milojević: Upravni odbori su, naprosto, predstavnici vlasnika nečega. Ne možemo mi, nas milion, doći u skupštinu ili kontrolisati direktora javnog servisa. Zato imamo upravni odbor koji će to činiti u naše ime. Dakle, vrlo je bitno ko će biti taj, na koji način će neko doći u poziciju da predstavlja nas kao građane, odnosno ko će odlučivati i po kojim procedurama će nas građane predstavljati.
Milojević: Ja ne kažem da je RAK idealno rješenje, ali je to jedan filter koji bi bio neophodan za obezbjeđivanja tih demokratskih procedura kroz koje će se pokušavati zauzdati ta ogoljena partijska moć. U tome je čitava priča, jer ako sve prepustimo parlamentima, to na prvi pogled zvuči OK, sve je to uredu, parlamenti su izabrani na izborima i oni predstavljaju suverenitet građana. Međutim, stvar je kod nas da su parlamenti kao akcionarska društva u kojima se ništa ne pitaju mali akcionari, pa oni koji imaju 51 posto rade šta hoće.
Milojević: Velika rasprava se vodi i na globalnom planu o sudbini javnih servisa. Vidjeli ste šta se dogodilo u Grčkoj. Dakle, veliko je pitanje kako uspostaviti sisteme finansiranja, rukovođenja i uređivanja tako da bi javni servis zaista bio javni servis, onako što je zamišljeno kao njegova suština. Gledano iz ugla Bosne i Hercegovine to se dodatno komplikuje našim složenim sistemom, još uvijek jakim uticajem tog etničkog i partijskog, tako da je sve vrlo teško dovesti u neku ravan pogotovo ukoliko oni koji imaju moć uopšte ne žele da dovode u nikakav nezavisan položaj javne servise nego, naprotiv, kao jedno moćno sredstvo, žele da ih porobe. Meni je jako žao što ne postoji permanentan sistem praćenja ili monitoringa programa javnih servisa, jer smo mi dovedeni u situaciju da vrlo ovlašno i otprilike govorimo o tome koliko i da li javni servisi ispunjavaju svoju ulogu. Mi to ne znamo.
Milojević: Da, sazrijelo je vrijeme da se, zaista, neke stvari i zakonski urede, da se neke institucije uspostave. Nama je nedavno u Klubu novinara Banja Luka bio u gostima kolega Vukašin Obradović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije koji nam je prenio njihovo sjajno iskustvo sa Povjerenikom za informaciju od javnog značaja, mislim da se tako zove ta institucija, na čijem čelu je jedan vrlo agilan, stručan i vješt čovjek. To je jedna institucija poput ombudsmena u kojoj on i njegovi saradnici vode računa o provođenju odredbi člana 10. Evropske konvencije o provođenju Zakona o slobodi pristupa informacijama, pa se bave i javnim servisima i njihovom funkcijom. Baš sam tada upitala kolegu Obradovića kako su oni uspjeli da to uspostave. On nam je rekao da su oni, na neki način, uspjeli da "preveslaju" političare a koji su mislili da je to nešto bez veze. Uspjeli su da tu inicijativu proguraju kao jednu evropsku instituciju. Kada su političari u Srbiji vidjeli kakav je čovjek došao na to mjesto, bilo je već kasno za kajanje. On je jedan sjajan kontrolor u ime građana i u ime cijelog tog javnog prostora, odnosno prostora javnih informacija.
O pritiscima na medije za RSE govori Milkica Milojević, predsjednica Udruženja BH novinari.
RSE: Neki dan je u policiju priveden Željko Raljić, glavni i odgovorni urednik portala "Istinito", zato što je objavio nešto što se, upravo prema mišljenju policije, nije smjelo objaviti. Dobili smo još jednu novu potvrdu u vezi sa starim saznanjima o pritiscima na medije.
Milojević: Bitno je to da je policija procijenila da je izrazom narodnog nezadovoljstva počinjeno krivično djelo dovođenja u opasnost moćnika koji su prozivani na tim plakatima napravljenim u obliku potjernice. Kroz sve to je provejavalo da se postojanje takvog publikovanja nezadovoljstva u medijima ne može nazvati krivičnim djelom, ali se može smatrati nekakvom vrstom saradnje u krivičnom djelu ili podržavanje tog krivičnog djela. Sve to zajedno je vrlo problematično, pogotovo što su u policiji zahtijevali od kolege Raljića da otkrije od koga je dobio mail, što će reći da otkrije svoj izvor a što novinar ne mora da uradi čak ni na zahtjev suda, a kamoli na zahtjev policije. Nakon toga je uslijedila i ono što smo mi prepoznali kao prijetnja, a u policiji su rekli da je to samo tek prijateljsko obavještenje da mu mogu oduzeti taj računar kako bi sami provjerili odakle je primao mailove i ko je te mailove slao.
RSE: Podsjetimo da je sporni lik na tom plakatu bio predsjednik entiteta Milorad Dodik. Ne tako davno on je imao jedan posve grubi nasrtaj na kolege iz BN Televizije, televizije koja mu, čini se, nije pod kontrolom ili barem nije naklonjena.
Milojević: Što se tiče napada na BN Televiziju očigledno je da se ta televizija, na neki način, profilisala kao glasilo opozicije i kao bliska SDS-u što je, takođe, sasvim legitimno.
RSE: Tim prije što je privatna televizija?
Milojević: Naravno. Međutim, u cijeloj toj strukturi moći osjeća se, već duže vrijeme, vrlo izražena nervoza zbog toga što, zaboga, postoji neko ili nešto koji nisu pod njihovom direktnom kontrolom.
RSE: Bilo bi jednostrano kada bismo preskočili reći da pritisaka ima i ovdje u Sarajevu. Meni je, nekako, najindikativnija bila ona optužba na račun BHT1 da se "stavila na stranu građana"! To je baš tragikomično. Na čijoj bi to strani trebalo da bude, ako ne na strani građana?
Milojević: BHT se našao na udaru sa raznih strana upravo zato što su radili posao onako kako treba, što su bili u službi građana zbog čeka i postoje. Mi građani smo vlasnici BHT-a i finansiramo BHT. Mi građani smo poslodavci tim novinarima i sasvim je normalno da oni rade u interesu svojih poslodavaca, to je i suština javnog servisa. Javni servis treba da bude generalni korektiv onoga što se može pojavljivati u raznim komercijalnim, privatnim i drugim medijima koji ne moraju na takav način zastupati javni interes. Što se tiče situacije u Sarajevu i u Federaciji BiH uopšte, ljudi vrlo često upadaju u zamku i zabludu da je u Federaciji BiH bitno drugačija situacija nego u Republici Srpskoj, a naprosto nije. U Federaciji BiH postoje razni centri moći koji se međusobno sukobljavaju preko leđa građana i onda se iz toga dobija nekakav privid raznolikosti i slobode, a to, ustvari, nije ni raznolikost ni sloboda. To je policentrično raspoređena moć i opet moćnici pokušavaju da posjeduju sve, pa i javni prostor, te medije.
RSE: Naravno da ćemo uvijek govoriti o pritiscima tamo gdje ih ima, ali valja pomenuti činjenicu da postoje javni servisi koji, rekao bih, sami se nude i pritom dobiju neke benefite. Promjena Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske ne predstavlja izravan pritisak. Naprotiv. Ali, ta televizija je pristala na jednu vrstu nove kupovine - dokapitalizacija od strane jedne političke partije.
Milojević: To, naprosto, nije dobro. Ishod može biti takav da će se javni servis dodatno udaljiti od misije javnog servisa i približiti se misiji državne, odnosno entitetske televizije. Drugim riječima, u ovom društvo koje funkcioniše u partokratiji, odnosno postaje vlasništvo lidera stranaka na vlasti, da se time, pogotovo ukoliko bi i finansiranje bilo pretežno budžetsko, dodatno stavljaju u vrlo izvjesnu opasnost da budu instrument one stranke koja bude na vlasti.
RSE: Međutim, šire posmatrano, staviti jedan javni servis na budžet, barem iznutra gledano, lijepo zvuči jer će pomoći ljudima u toj kući, ali to ugrožava ukupni sistem - temelje na kojima počiva zakonsko regulisanje ove oblasti u Bosni i Hercegovini.
Milojević: Zato što budžet donosi skupštinska većina, a skupštinsku većinu predvodi većinska stranka, a većinsku stranku prevodi njen lider. Budžetsko finansiranje krije i opasnosti jer, da se ne lažemo, čije stado, toga i livada, odnosno čiji su novci, toga i mediji. To je svuda tako, pa i u privatnim medijima.
RSE: Isto tako, direktni uticaji na postavljanje upravnih odbora bez Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), takođe narušava temelje sistema javnog informisanja.
Milojević: Upravni odbori su, naprosto, predstavnici vlasnika nečega. Ne možemo mi, nas milion, doći u skupštinu ili kontrolisati direktora javnog servisa. Zato imamo upravni odbor koji će to činiti u naše ime. Dakle, vrlo je bitno ko će biti taj, na koji način će neko doći u poziciju da predstavlja nas kao građane, odnosno ko će odlučivati i po kojim procedurama će nas građane predstavljati.
RSE: I Federalna televizija je, ne tako davno, dobila Upravni odbor direktno u parlamentu, a ne posredstvom RAK-a. Znači, nije samo u Banja Luci, nego je ovdje i u Sarajevu ista situacija.
Milojević: Ja ne kažem da je RAK idealno rješenje, ali je to jedan filter koji bi bio neophodan za obezbjeđivanja tih demokratskih procedura kroz koje će se pokušavati zauzdati ta ogoljena partijska moć. U tome je čitava priča, jer ako sve prepustimo parlamentima, to na prvi pogled zvuči OK, sve je to uredu, parlamenti su izabrani na izborima i oni predstavljaju suverenitet građana. Međutim, stvar je kod nas da su parlamenti kao akcionarska društva u kojima se ništa ne pitaju mali akcionari, pa oni koji imaju 51 posto rade šta hoće.
RSE: Gledano izvana, izgleda kako se Federalna televizija nekako otrgla iz čeličnog zagrljaja jedne partije. Pitanje je mogu li biti samostalni? Može li se, uopšte, u ovakim uslovima raditi i preživjeti od tog rada u tako glomaznim sistemima kao što su javni servisi?
Milojević: Velika rasprava se vodi i na globalnom planu o sudbini javnih servisa. Vidjeli ste šta se dogodilo u Grčkoj. Dakle, veliko je pitanje kako uspostaviti sisteme finansiranja, rukovođenja i uređivanja tako da bi javni servis zaista bio javni servis, onako što je zamišljeno kao njegova suština. Gledano iz ugla Bosne i Hercegovine to se dodatno komplikuje našim složenim sistemom, još uvijek jakim uticajem tog etničkog i partijskog, tako da je sve vrlo teško dovesti u neku ravan pogotovo ukoliko oni koji imaju moć uopšte ne žele da dovode u nikakav nezavisan položaj javne servise nego, naprotiv, kao jedno moćno sredstvo, žele da ih porobe. Meni je jako žao što ne postoji permanentan sistem praćenja ili monitoringa programa javnih servisa, jer smo mi dovedeni u situaciju da vrlo ovlašno i otprilike govorimo o tome koliko i da li javni servisi ispunjavaju svoju ulogu. Mi to ne znamo.
RSE: Čini mi se kako sugerišeš da je sazrijelo vrijeme za jedno temeljito pretresanje čitavog sistema javnog informisanja, naravno, u cilju unapređenja?
Milojević: Da, sazrijelo je vrijeme da se, zaista, neke stvari i zakonski urede, da se neke institucije uspostave. Nama je nedavno u Klubu novinara Banja Luka bio u gostima kolega Vukašin Obradović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije koji nam je prenio njihovo sjajno iskustvo sa Povjerenikom za informaciju od javnog značaja, mislim da se tako zove ta institucija, na čijem čelu je jedan vrlo agilan, stručan i vješt čovjek. To je jedna institucija poput ombudsmena u kojoj on i njegovi saradnici vode računa o provođenju odredbi člana 10. Evropske konvencije o provođenju Zakona o slobodi pristupa informacijama, pa se bave i javnim servisima i njihovom funkcijom. Baš sam tada upitala kolegu Obradovića kako su oni uspjeli da to uspostave. On nam je rekao da su oni, na neki način, uspjeli da "preveslaju" političare a koji su mislili da je to nešto bez veze. Uspjeli su da tu inicijativu proguraju kao jednu evropsku instituciju. Kada su političari u Srbiji vidjeli kakav je čovjek došao na to mjesto, bilo je već kasno za kajanje. On je jedan sjajan kontrolor u ime građana i u ime cijelog tog javnog prostora, odnosno prostora javnih informacija.
