Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Ljevak: Moje i njihovo Sarajevo nisu isti grad


Ja bih samo voljela da pobijedi struka, a ne politika: Kristina Ljevak

Bosanskohercegovačka realnost su dvije strane - jedna građanska, gradska opcija kojoj je stalo da živi u dostojanstvenijim uvjetima i druga retrogradna, koja samo zarad toga da ostane na poziciji će učiniti sve, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Kristina Ljevak koja se, nakon što je imenovana za v.d. direktoricu Televizije Kantona Sarajevo našla na meti kritika članova nacionalističkih stranaka, koji su tražili su i najmanji razlog kojim bi dokazali da nije dostojna obavljati tu funkciju. Kristina Ljevak je dugogodišnja novinarka, aktivistica za zaštitu prava LGBTQ osoba, borac za ljudska prava, no sve to nadglasao je govor mržnje pojedinaca.

RSE: Kristina, nakon što je predloženo da budeš v.d. direktorica Televizije Sarajevo, pritisak na tebe bio je ogroman, prije svega na društvenim mrežama, na kojima je možemo slobodno reći, sve frcalo od govora mržnje. Kako si sve to doživjela i šta nam to pokazuje?

Ljevak: Pa otprilike nam govori u kakvom društvu živimo i koliko ga nismo svjesni i svjesne kada se krećemo, iako ne volim taj termin, ali u vlastitim mikrosvjetovima. Moje okruženje podrazumijeva istomišljeničko okruženje. S obzirom na to da sam u posljednje četiri i po godine bila freelanserica, birala sam sam s kim ću, kada i koliko raditi, a isto tako birala, kao što uvijek biram ljude sa kojima ću vrijeme provoditi. Ja zaista, najiskrenije, nisam imala realnu sliku gdje mi živimo. Čini mi se da nekako dok nismo direktno pogođeni ili pogođene, da nemamo realnu sliku. Iako se cijeli život bavim zaštitom ljudskih prava, svjesna sam na koji su način različite marginalne skupine u BiH, i ne samo u BiH izložene diskriminaciji, ali svega toga smo mi svjesni i svjesne na nivou teorije dok nam se lično ne desi.

RSE: Da li si u tom trenutku bila svjesna sa čim ćeš se suočiti?

Ljevak: Jedino o čemu sam ja razmišljala prije prihvatanja v.d. angažmana su program i problemi, odnosno loš imidž kuće u koju dolazim. A kad kažem loš imidž ne mislim na kontinuitet, mislim na posljednji period kada su se neki ljudi i neke programske cjeline iskompromitovale. Ja ni u jednom trenutku nisam razmišljala da to može proizvesti reakciju poput ove. Ali ono što nekako, sa jedne strane naravno to je slika stvarnosti u kojoj živimo i koja je poražavajuća, ali sa druge strane, ono što je bila moja lična satisfakcija je činjenica da osim mog LGBT aktivizma i mog imena, svi ti mrzitelji i mrziteljice nisu mogli naći nijednu mrlju u profesionalnoj biografiji.

I zapravo ovako sumanute okolnosti nekada čovjeku dođu kao lični podsjetnik na ispravnost vlastitog puta i nespremnost na kojekakve kompromise zarad kojekakvih konformističkih izgovora kako nam je teško, kako imamo rate kredita i kako nemamo izbora.

Meni je strašno da recimo žena koja je bila najvidljivija kada je riječ o govoru mržnje, jer je imala taj Facebook status koji je ličio na pjesmicu, pa je bio najvidljiviji, a bilo je još gorih tekstova. A recimo konkretno, kada je ona prvi put se očitovala na sličan način, a ticalo se prve Povorke ponosa u Sarajevu i kada je – parafraziram- rekla da LBTGI osobe treba izolovati, ja nisam bila među onima koji su to kritizirali. Pomislila sam žena je, one su uvijek najisturenije, najisturenije kada su tako neke nezahvalne situacije u pitanju, njih je najlakše žrtvovati i ne želim da perpetuiram patrijarhalne obrasce da ja žena napadam ženu, pustiću možda će ta žena shvatiti da je pogriješila pa će se sama korigirati. Eto kako se lijepo korigirala i na koji način se revanširala, neznajući da postoje žene koje razumiju njenu poziciju, neznajući da postoje neke feministice kojima je potpuno jasno da na žalost naše žene u politici se nerijetko ponašaju po modelu njihovih partijskih lidera, jer nažalost nisu imale drugi model.

RSE: S druge strane, pored tog govora mržnje, stizala je i podrška.

Ljevak: S jedne strane govor mržnje, a sa druge strane se desila tolika podrška, javnih ličnosti, prijatelja i prijateljica, ljudi iz svih oblasti umjetnosti. Vidjeli smo proteklih dana koliko je autorskih tekstova objavljeno, a pisali su ih autori koje ja izuzetno cijenim. I zapravo negdje vidimo te dvije strane koja su bosanskohercegovačka realnost, tu jednu građansku, gradsku opciju kojoj je stalo da živi u dostojanstvenijim uvjetima, i jednu drugu retrogradnu koja samo zarad toga da ostane na poziciji će učiniti sve.

Jako je važno što sam zahvaljujući ličnoj zrelosti shvatila da to nema veze sa mnom lično nikakve, da bi ista stvar bila da je riječ o bilo kojoj drugoj osobi, jer nije se lako odreći nečega što vam je služilo kontinuirano za predizbornu kampanju, jer kod nas su izbor zvanično svako dvije godine, ali se predizborne kampanje vode tokom cijele godine, a onda kada ljudi gube, a nemaju pri tom stila, onda gube na način na koji su ovi junaci i junakinje linča reagirali.

RSE: Da li si bila iznenađena činjenicom da se prije svega iz nacionalističkih stranaka odmah počelo kopati po tvojoj biografiji i tražiti razlog zbog kojeg nisi dovoljno dobra za tu funkciju? Nisu ga našli u karijeri ali je počelo prebrojavanje “krvnih zrnaca”?

Ljevak: Kada je krenula prva faza linča, to sam očekivala i izbjegavala sam bilo kakve intervjue, ali s obzirom na specifičan odnos prema mediju za koji dajem intervju i autorici, u ovom slučaju sam pristala. Zapravo se pitam zašto ti ljudi nisu pomislili šta bi bilo da sam ja odlučila da budem “profesionalna” Srpkinja, ili Hrvatica, mogu i jedno i drugo i da se na osnovu toga se negdje “uhljebim” u neku državnu instituciju i da na ime toga zarađujem tri ili četiri puta više, nego što sam zarađivala pošteno radeći svoj novinarski posao.

Ja nikada nisam svoj identitet gradila kroz to nacionalno, niti me to zanima, moja nacionalnost je bosanskohercegovačka, a vjeroispovjest mi je ateistička. Nikada nisam upotrijebila ili zloupotrijebila činjenicu da sam u određenom periodu svog života živjela negdje gdje eto po standardima Sarajeva nije trebalo, iako je riječ o porodičnoj kući , nigdje ja nisam otišla ili vratila se, nego je kuća bila tamo gdje je bila, nismo je mogli preseliti, nije imala točkove.

Kao što rekoh, kada je krenuo prvi talas linča, koji se prvo odnosio na LGBT aktivizam, tada sam već bila spremna da će se prebrojavati krvna zrnca i činjenica da je u ratu jedan dio moje porodice bio u tadašnjem takozvanom Srpskom Sarajevu. A nije im problem spomenuti kako sam tada imala 12 godina, pa eto i sve da sam imala priliku da odlučujem koliko ljudi sa 12 godina imaju mogućnost samostalnog odlučivanja.

Također mi je užasno bolan taj momenat pozivanja i preispitivanja mog patriotizma. Ja nikada nisam, a imam mogućnosti, imala nijedan drugi pasoš osim SFRJ i BiH. Kada smo čekali i ponižavali se u redovima u Sarajevu za vize, i kada sam mogla elegantno prelaziti sa Hrvatskom putovnicom ja nikada nisam podnijela zahtjev za nju. Nikada mi nije palo napamet da napustim ovu zemlju iako sam imala više ozbiljnih prilika.

I sada da ja nekome dokazujem svoj patriotizam i objašnjavam koliko volim ovaj grad? Nekako mi se čini da ja svojim aktivizmom objašnjavam koliko volim ovaj grad i ovu zemlju. A prvo je pitanje: koliko ovaj grad i ovu zemlju vole oni koji bi izolovali gejeve, lezbejke, Srbe, Hrvate, pa čak i migrante koji su formalno iste vjeroispovjesti. Tako da je patriotizam nešto što je ovdje vrlo rastezljiva kategorija. Najčešće se na njega pozivaju oni koji imaju najmanje prava.

Argument kao što je rat je također nešto na što se pozivaju oni koji imaju najmanje prava. Znam, nažalost, zato što je puno takvih ljudi, poznajem ljude, bliska sam s njima koji su preživjeli velike tragedije u ratu. Znam djecu, koji su sada moji vršnjaci, koji su bili u logorima, kojima je cijela porodica pogubljena i ti ljudi u sebi, najčešće, nemaju ni trunku mržnje i najviše su spremni za oprost. Tako da to licemjerje i to nečije pozivanje na rat kao na jedinu referencu je nešto što je također veliki teg nad pokušajem da se ovo društvo razvije u neko zdravije društvo. Dok nam god rat i učešće u ratu bude referenca za bilo šta, do tada ćemo mi otprilike biti u poziciji u kojoj jesmo, jer ovdje se dešava da ljudi najprije dobiju posao zbog ratnih zasluga, onda im to nije dovoljno, već je rat argument za napredovanje u poslu.

RSE: Na osnovu svega ovoga što ste sada rekli, vjerujete li da ovdje može biti bolje?

Ljevak: Ja sam stvarno godinama imala iluziju da će biti bolje i ne volim da pesimistično zvučim, ali čini mi se da je se toliko desilo krivih srastanja, da će proći još mnogo vremena i proteći još dosta naše mutne Miljacke da bi stvari bile bolje. Da napomenem, ja stalno govorim, od kako je krenuo linč da ovo nije moje Sarajevo. To neko njihovo Sarajevo na koje se pozivaju fašisti i fašistkinje i Sarajevo u kojem ja živim, radim i ljudi sa kojima ja komuniciram su dva odvojena Sarajeva i ako ih ne možemo promijeniti, neka nas za početak razdvojenih, kako bi predložila i zastupnica u Skupštini KS.

RSE: U trenutku dok razgovaramo, vi ste još uvijek na poziciji v.d. direktorice Televizije Kantona Sarajevo, Šta se trenutno dešava i da li osjećate da ste pod pritiskom političkih partija i nove Vlade KS?

Ljevak: Mislim da se očekivanja u nekoj fazi, i moja i političke šestorke nisu poklopila. Mislim da smo imali različite želje, da nismo imali pravovremene informacije i istovremene, ali mislim da negdje možemo naći zajednički jezik. Ja bih samo voljela da pobijedi struka, a ne politika i ko god dođe, ako to ne budem ja, a bude profesionalniji od mene, bude imao bolje reference, ja ću mu prva čestitati. Ja mislim nekako kada je neko suštinski novinar ili novinarka nikada ni nema ambiciju da se bavi medijima na taj karijeristički način. Meni zapravo, ponuda da budem v.d. direktorice nije bila izazov u smislu pozicije, nego u smislu mogućnosti da vidim da li nakon 19. godina vrlo intenzivnog novinarskog rada sam usvojila i neke menadžerske vještine i da li ih mogu primjeniti s namjerom da se postojeći program, koji je na osrednjoj razini, poboljša. To što je program na osrednjoj razini nije posljedica ljudi koji su angažovani u kući, već političkih pritisaka koji su postojali do sada. Mislim da oni najkvalitetniji ljudi sada su najmanje vidljivi, da su umorni, da su bili žrtve mobinga, da se svašta dešavalo, a to je javnost mogla i vidjeti zahvaljujući pismu Vijeća uposlenika, da ti ljudi mojim dolaskom, ne zbog toga što sam ja Kristina ili nisam, već zbog toga što me cijene kao kolegicu, da su uvidjeli da postoji mogućnost da se možda stvari promijene i da svi zajedno kreiramo bolji program. To su bili moji motivi. Što god budu politički dogovori, ja ću ih poštovati.

RSE: Televizija KS funkcioniše u jako teškim uslovima, šta ste uspjeli uraditi za mjesec od kada ste na funkciji v.d. direktorice?

Ljevak: U ovom periodu, što nam je bilo jako važno, osmisli smo premijerne sadržaje povodom obilježavanja 11. jula, jer ljudi koji se pozivaju na patriotizam, kada se bave programom posvećenim žrtvama agresije i genocida, onda repriziraju emisije stare 15. godina. Ja mislim da se na taj način vrijeđa dostojanstvo porodica žrtava i da smo dužni emitovati premijerni programski sadržaj kada se bavimo sjećanjima na žrtve genocida i žrtve agresije. Tako da u potpuno smanjenim kapacitetima, što ljudskim, što tehničkim i jednim vrlo neobičnim okolnostima smo čini mi se vrlo dostojanstveno i profesionalno osmislili taj program i meni je bilo mnogo važnije da se bavim programom, zbog kojeg sam i došla, nego da se bavim političkim kombinatorikama. Žao mi je što se u javnosti spominju već neka imena, jer to nekako umanjuje mogućnost da se što više ljudi prijavi na konkurs za sve te tri čuvene pozicije, jedna je generalni direktor/ica, a dvije su za izvršne direktore/ice. Ja bih stvarno voljela da nakon ovog mog jednomjesečnog, iscrpljujućeg iskustva pobijedi najbolji ili najbolja, jer će svakome, kog god to bio trebati dosta energije i snage.

RSE: U cijeloj ovoj priči moramo pomenuti i to da si i pored toga što radiš kao v.d. direktorica TVSA, u Sarajevu uspjela da ugostiš Orhana Pamuka.

Ljevak: Da budem poštena, uspjela je izdavačka kuća Buybook i naš direktor i suosnivač Damir Uzunović, a naš tim, tim Buybooka je pomogao koliko je bio u mogućnosti, s obzirom da smo paralelno radili/le program Bookstana i sve ono što podrazumijeva organizacija jednog velikog festivala. To je stvarno bila nekakva potvrda ukupnog smisla bavljenja onim u šta vjerujem da je važno.

Nekako, nikada nismo pomislili u Buybooku ili Bookstanu da nema smisla objavljivati vrhunsku književnost, da nema smisla baviti se afirmacijom domaćih autora i autorica, tako da je dolazak Orhana Pamuka na nekoliko simboličnih nivoa važan. Važan je zbog sramote koju smo imali zbog dodjeljivanja priznanja počasni građanin Sarajeva. Za sve ono što je pratilo otpor prema političkim stavovima Orhana Pamuka mislim da smo ovim ugošćavanjem nekako poslali poruku onog suštinskog Sarajeva, o kojem sam maloprije govorila, kosmopolitskog, za kojeg se lično zalažem, a i velika je privilegija ugostiti takvog čovjeka, čovjeka tog formata. Sada kada je Orhan Pamuk došao, njegova je prva želja bila da obiđe sarajevske muzeje. Na svu sreću radili su. Šta bi bilo da je došao prije nekoliko godina kada nam je pola institucija kulture od državnog značaja bilo zatvoreno? Hoću da kažem da nekako kontinuitet je garancija za svaki rezultat. Buyboookov kontinuitet je rezultirao Bookstanom, a nekako Bookstan dolaskom velikih autora i autorica.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG