Od devedesetih na ovamo, u BiH funkcioniše princip nacionalnih lidera – samo na političkoj sceni. Pod plaštom zastupanja vlastitog naroda u BiH su se činile, i čine, običnom narodu svakojake nezamislive i neoprostive stvari. Ipak, iz godine u godinu opstaju i birani su, upravo po tom principu, kako uostalom i Ustav BiH nalaže. Srbi imaju Srbe, Bošnjaci Bošnjake, a Hrvati Hrvate - da zastupaju njihove interese i predstavljaju ih kao narod.
Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik magazina Buka, koji je karikaturalnim prikazom opisao stanje bosansko-hercegovačkih lidera, uključujući i sve nacionalne, smatra kako je BiH – mala zemlja u kojoj je izuzetno lako uspostaviti političku, poslovnu i svaku vrstu kontrole nad ljudima. U takvom stanju je nemoguće prihvatiti lidere nacija za stvarne predstavnike naroda.
„Shodno tome, sa jednom takvom kontrolom koja potpuno isključuje demokratiju kao sistem, koja je ovdje samo floskula, nemoguće je očekivati da su lideri, koji su izabrani, i lideri koji u ovom trenutku vode ovo društvo, zaista pravi predstavnici naroda. Ja time ne elementiram i ne oslobađam odgovornosti narod što najčešće bira takve lidere, ali okolnosti koje utiču na to su ogromne, često nesavladive. Ako tome priključimo strah, beznađe i jednu dnevnu lobotomiju koju mediji sa svih strana lansiraju, neću da prihvatim da su trenutni lideri u BiH stvarni predstavnici naroda, nego mislim da su oni stvarni predstavnici ovakve političke i društvene situacije u BiH“, smatra Trifunović.
„Dodik brani Republiku Srpsku i srpski narod“, ovako zastupnik u bosansko-hercegovačkom Parlamentu, Slavko Jovičić, vidi ulogu svog stranačkog šefa Milorada Dodika – predsjednika RS - koji u ovom entitetu slovi za lidera većinskog – srpskog naroda. I građani Banja Luke, sudeći prema anketi, doživljavaju ga kao svog i kao vođu:
„Pravi predstavnik i uvijek će biti. I po političkom i po ekonomskom pitanju.”
„Najsposobniji. Sa svake strane. Kriza je kriza. Nije on napravio krizu.”
„Stoji on uz narod. Neće on svoj narod iznevjeriti.”
„U političkom okviru. U ekonomskom nikako. Zato što je ovo država korupcije i ne možemo biti mimo toga. EU je ovdje zaštitnik korupcije, a mi se na to lako pecamo zato što smo siromašni.”
„Što se mene tiče, u ovoj situaciji kakva je sada, ne možeš znati ko je dobar, a ko loš. Svi su oni u suštini približno tu negdje. Nekadašnji predsjednik naše države, Tito, kada bi došao, ili bi ga ubili, ili bi umro.”
„Pružio je najjači marketing, propagandu, izborni inženjering. Jednostavno, uzeo je to, a politika je prešla u čisti biznis.”
Do uloge zaštitnika srpskog naroda, Milorad Dodik stigao je putem najmlađeg funkcionera bivše SFRJ, potom predratnog zastupnika u bosansko-hercegovačkom Parlamentu ispred Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Potom je, po izbijanju rata, zbog neslaganja s vladajućom strukturom u Narodnoj skupštini Republike Srpske, formirao Klub nezavisnih poslanika, koji je prerastao u današnji SNSD.
U dva je navrata bio premijer, a na posljednjim izborima izabran za predsjednika RS. Danas je, demokratska načela za koja se zalagao svojevremeno, zamijenio nacionalističkom retorikom.
Biografiji Milorada Dodika moglo bi se dodati i više-milionsko imovinsko stanje. Samo vila u Beogradu vrijedi 850.000 eura, a u ovom gradu posjeduje još dva stana. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine otvorilo je istragu protiv njega zbog sumnje da je sa skupinom suradnika i poslovnih partnera oštetio entitetski proračun za iznos od skoro 60 miliona eura.
Na tezu - Jedan narod, jedan vođa, jedan zaštitnik - Besim Spahić, profesor sa FPN u Sarajevu, ima odgovor:
Dragan Čović
„To nije normalna teza. Političari koji vode državu moraju biti stručnjaci par exelance, ali i entiteta, ako smo već tako nakaradno konstituirani, pa onda i županije. Faktički, samo u Vijeću naroda trebaju biti ljudi koji trebaju da interveniraju kada je zaista povrijeđen interes, u pravom smislu riječi, određenog naroda, postavljanjem veta, dok ne dođe do konsenzusa.“
Pitanje lidera u BiH nije samo pitanje nacije. Tako je Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva koji dolazi iz SDP BiH, nelegitiman za one Hrvate kojima je jedina legitimna stranka HDZ BiH, a vođa, njen predsjednik, Dragan Čović. Bar tako smatraju njegovi sugrađani – Mostarci:
„Pa svakako Dragana Čovića. Trenutno on ima podršku većine hrvatskog korpusa, hrvatskog naroda, ali ne prolazi baš sve. Neosporno je da ima podršku.“
„Nema nijedan. Ne znam baš nijednoga.“
„Ja ipak mislim da su slika naroda. U suštini svi nismo baš u redu.“
Otišli daleko od naroda
Čović, koji se godinama bori sa optužbama za razne pronevjere, već šest godina obnaša funkciju predsjednika stranke, odnosno otkada ga je s funkcije člana Predsjedništva BiH, koju je obavljao tri godine, smijenio visoki predstavnik u BiH, Paddy Ashdown. Prije toga bio je zamjenik premijera i ministar financija u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Imovina mu se procjenjuje na više od milion KM.
Do svoje smrti, za lidera Bošnjaka, neprikosnoveno se smatrao prvi predsjednik BiH, Alija Izetbegović, kojeg mnogi nazivaju i ocem bošnjačke nacije. I dok je kod Srba i Hrvata u BiH stanje s liderima jasno ili bar većinski – nakon Izetbegovićeve smrti rasula se i bošnjačka politika liderstva.
Na mjestu stranačkog šefa SDA, Izetbegovića je zamijenio današnji predsjednik, Sulejman Tihić. Bivši član Predsjedništva BiH, poslanik u NSRS, ali i Parlamentu BiH, nije se uspio nametnuti kao lider nacije. Dijelom zbog toga što je zahvaljujući pojedinim stranačkim strujama njegovo čelništvo nad strankom dugo osporavano, a izjave kako je spreman na kompromis i dogovor, čak i sa liderom RS, ocijenjene su kao znak slabosti i popuštanja.
NVO na protestu sa maskama sa likovima Dragana Čovića, Harisa Silajdžića, Milorada Dodika i Sulejmana Tihića, Sarajevo, oktobar 2010.
S imovinom vrijednom više od pola miliona KM, u rangu je s Bakirom Izetbegovićem – bošnjačkim članom predsjedništva i sinom prvog predsjednika. Ni Izetbegović nije neprikosnoveni vođa Bošnjaka, ili ga bar tako ne doživljavaju u ovom korpusu.
Jedini koji je dijelom uspio da se nametne kao zaštitnik interesa Bošnjaka, je bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke za BiH, Haris Silajdžić. Svoju je političku karijeru u posljednjim godinama vlasti gradio na direktnom suprotstavljanju Miloradu Dodiku, te miniranju sporazuma koji su se sklapali između Dodikove i Tihićeve stranke.
Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP BiH, u skladu s politikom partije, radije se izjašnjava kao lider svih naroda, a ne samo Bošnjaka, tako da se može smatrati da je van konkurencije.
Da danas nema lidera, koji predstavlja narod, u Sarajevu su više nego jasni:
„Ma ne, nije to. Bolji je narod zato što ne bira političare.”
„Oni nas da preslikavaju? Ne bih to rekao. Ni u kom slučaju. Ne znam ko je bolji, znam da mi ne valjamo.”
„Mene predstavlja moj lider. Samo što narod šuti.”
„U svakom slučaju ne predstavljaju narod. Ni Srbe, ni Bošnjake, ni Hrvate, zato što oni samo gledaju svoj interes. Oni gaze svoj vlastiti narod da bi oni prosperirali.”
„Ne. Narod je bolji od njih.”
„Moja nisu. A sad ne znam za druge.”
„Nisu. Ne rade kako treba.”
„Oni su daleko otišli od naroda. Svi redom.”
„Ne žive kao narod, ne razumiju narod. Baš maloprije prolazim odozdo i vidim to auto. Ja ovdje radim, ne znam hoću li danas zaraditi marku-dvije, a oni imaju luda auta.”
„Jesu slika naroda. Kakav narod, takva vlast i država. Na naciju što se pozivaju? Zato što im je to jedini način opstanka. Ne mogu drugačije opstati, nego stalno plašiti jedne drugima. Na taj način se opstaje. Bilo kakva druga priča, evropska, demokratska, normalna ne pije vode. Neće ovdje nikada ni piti.”
Na kraju, jesu li zaista lideri ogledalo naroda, odgovor daje Besim Sahić.
„Po jednoj strani jesu jer su neodgovorni, pohlepni, pošto neodgovorno formiraju vlast. Uglavnom su suglasni kada plaće dižu, a narod im i dalje daje glasove. Na drugoj strani, ovaj narod, koji nije demokratski izobražen, gdje bi upravo ti lideri trebali raditi na demokratskoj izobrazbi, ali nije demokratska izobrazba priča na naciji i religiji, nego cijeli spektar društvenog života. Dakle ti lideri bi trebali obezbijediti vrhunske škole, vrhunske predškolske vrtiće, da ljude pripremaju za Evropu i svijet. A sa ovim jedno-nacionalnim usmjerenjem, unutar svoje domovine, unutar svojih gradova, sa školama pod istim krovom, što je aparthejd. Dakle, oni očito nisu dorasli izazovima vremena u kojem živimo i nekim evropskim i svjetskim standardima i standardima demokratizacije”, zaključuje Sahić.
Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik magazina Buka, koji je karikaturalnim prikazom opisao stanje bosansko-hercegovačkih lidera, uključujući i sve nacionalne, smatra kako je BiH – mala zemlja u kojoj je izuzetno lako uspostaviti političku, poslovnu i svaku vrstu kontrole nad ljudima. U takvom stanju je nemoguće prihvatiti lidere nacija za stvarne predstavnike naroda.
„Shodno tome, sa jednom takvom kontrolom koja potpuno isključuje demokratiju kao sistem, koja je ovdje samo floskula, nemoguće je očekivati da su lideri, koji su izabrani, i lideri koji u ovom trenutku vode ovo društvo, zaista pravi predstavnici naroda. Ja time ne elementiram i ne oslobađam odgovornosti narod što najčešće bira takve lidere, ali okolnosti koje utiču na to su ogromne, često nesavladive. Ako tome priključimo strah, beznađe i jednu dnevnu lobotomiju koju mediji sa svih strana lansiraju, neću da prihvatim da su trenutni lideri u BiH stvarni predstavnici naroda, nego mislim da su oni stvarni predstavnici ovakve političke i društvene situacije u BiH“, smatra Trifunović.
„Dodik brani Republiku Srpsku i srpski narod“, ovako zastupnik u bosansko-hercegovačkom Parlamentu, Slavko Jovičić, vidi ulogu svog stranačkog šefa Milorada Dodika – predsjednika RS - koji u ovom entitetu slovi za lidera većinskog – srpskog naroda. I građani Banja Luke, sudeći prema anketi, doživljavaju ga kao svog i kao vođu:
„Pravi predstavnik i uvijek će biti. I po političkom i po ekonomskom pitanju.”
„Najsposobniji. Sa svake strane. Kriza je kriza. Nije on napravio krizu.”
„Stoji on uz narod. Neće on svoj narod iznevjeriti.”
„U političkom okviru. U ekonomskom nikako. Zato što je ovo država korupcije i ne možemo biti mimo toga. EU je ovdje zaštitnik korupcije, a mi se na to lako pecamo zato što smo siromašni.”
„Što se mene tiče, u ovoj situaciji kakva je sada, ne možeš znati ko je dobar, a ko loš. Svi su oni u suštini približno tu negdje. Nekadašnji predsjednik naše države, Tito, kada bi došao, ili bi ga ubili, ili bi umro.”
„Pružio je najjači marketing, propagandu, izborni inženjering. Jednostavno, uzeo je to, a politika je prešla u čisti biznis.”
Do uloge zaštitnika srpskog naroda, Milorad Dodik stigao je putem najmlađeg funkcionera bivše SFRJ, potom predratnog zastupnika u bosansko-hercegovačkom Parlamentu ispred Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Potom je, po izbijanju rata, zbog neslaganja s vladajućom strukturom u Narodnoj skupštini Republike Srpske, formirao Klub nezavisnih poslanika, koji je prerastao u današnji SNSD.
U dva je navrata bio premijer, a na posljednjim izborima izabran za predsjednika RS. Danas je, demokratska načela za koja se zalagao svojevremeno, zamijenio nacionalističkom retorikom.
Biografiji Milorada Dodika moglo bi se dodati i više-milionsko imovinsko stanje. Samo vila u Beogradu vrijedi 850.000 eura, a u ovom gradu posjeduje još dva stana. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine otvorilo je istragu protiv njega zbog sumnje da je sa skupinom suradnika i poslovnih partnera oštetio entitetski proračun za iznos od skoro 60 miliona eura.
Na tezu - Jedan narod, jedan vođa, jedan zaštitnik - Besim Spahić, profesor sa FPN u Sarajevu, ima odgovor:
„To nije normalna teza. Političari koji vode državu moraju biti stručnjaci par exelance, ali i entiteta, ako smo već tako nakaradno konstituirani, pa onda i županije. Faktički, samo u Vijeću naroda trebaju biti ljudi koji trebaju da interveniraju kada je zaista povrijeđen interes, u pravom smislu riječi, određenog naroda, postavljanjem veta, dok ne dođe do konsenzusa.“
Pitanje lidera u BiH nije samo pitanje nacije. Tako je Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva koji dolazi iz SDP BiH, nelegitiman za one Hrvate kojima je jedina legitimna stranka HDZ BiH, a vođa, njen predsjednik, Dragan Čović. Bar tako smatraju njegovi sugrađani – Mostarci:
„Pa svakako Dragana Čovića. Trenutno on ima podršku većine hrvatskog korpusa, hrvatskog naroda, ali ne prolazi baš sve. Neosporno je da ima podršku.“
„Nema nijedan. Ne znam baš nijednoga.“
„Ja ipak mislim da su slika naroda. U suštini svi nismo baš u redu.“
Otišli daleko od naroda
Čović, koji se godinama bori sa optužbama za razne pronevjere, već šest godina obnaša funkciju predsjednika stranke, odnosno otkada ga je s funkcije člana Predsjedništva BiH, koju je obavljao tri godine, smijenio visoki predstavnik u BiH, Paddy Ashdown. Prije toga bio je zamjenik premijera i ministar financija u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Imovina mu se procjenjuje na više od milion KM.
Do svoje smrti, za lidera Bošnjaka, neprikosnoveno se smatrao prvi predsjednik BiH, Alija Izetbegović, kojeg mnogi nazivaju i ocem bošnjačke nacije. I dok je kod Srba i Hrvata u BiH stanje s liderima jasno ili bar većinski – nakon Izetbegovićeve smrti rasula se i bošnjačka politika liderstva.
Na mjestu stranačkog šefa SDA, Izetbegovića je zamijenio današnji predsjednik, Sulejman Tihić. Bivši član Predsjedništva BiH, poslanik u NSRS, ali i Parlamentu BiH, nije se uspio nametnuti kao lider nacije. Dijelom zbog toga što je zahvaljujući pojedinim stranačkim strujama njegovo čelništvo nad strankom dugo osporavano, a izjave kako je spreman na kompromis i dogovor, čak i sa liderom RS, ocijenjene su kao znak slabosti i popuštanja.
S imovinom vrijednom više od pola miliona KM, u rangu je s Bakirom Izetbegovićem – bošnjačkim članom predsjedništva i sinom prvog predsjednika. Ni Izetbegović nije neprikosnoveni vođa Bošnjaka, ili ga bar tako ne doživljavaju u ovom korpusu.
Jedini koji je dijelom uspio da se nametne kao zaštitnik interesa Bošnjaka, je bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke za BiH, Haris Silajdžić. Svoju je političku karijeru u posljednjim godinama vlasti gradio na direktnom suprotstavljanju Miloradu Dodiku, te miniranju sporazuma koji su se sklapali između Dodikove i Tihićeve stranke.
Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP BiH, u skladu s politikom partije, radije se izjašnjava kao lider svih naroda, a ne samo Bošnjaka, tako da se može smatrati da je van konkurencije.
Da danas nema lidera, koji predstavlja narod, u Sarajevu su više nego jasni:
„Ma ne, nije to. Bolji je narod zato što ne bira političare.”
„Oni nas da preslikavaju? Ne bih to rekao. Ni u kom slučaju. Ne znam ko je bolji, znam da mi ne valjamo.”
„Mene predstavlja moj lider. Samo što narod šuti.”
„U svakom slučaju ne predstavljaju narod. Ni Srbe, ni Bošnjake, ni Hrvate, zato što oni samo gledaju svoj interes. Oni gaze svoj vlastiti narod da bi oni prosperirali.”
„Ne. Narod je bolji od njih.”
„Moja nisu. A sad ne znam za druge.”
„Nisu. Ne rade kako treba.”
„Oni su daleko otišli od naroda. Svi redom.”
„Ne žive kao narod, ne razumiju narod. Baš maloprije prolazim odozdo i vidim to auto. Ja ovdje radim, ne znam hoću li danas zaraditi marku-dvije, a oni imaju luda auta.”
„Jesu slika naroda. Kakav narod, takva vlast i država. Na naciju što se pozivaju? Zato što im je to jedini način opstanka. Ne mogu drugačije opstati, nego stalno plašiti jedne drugima. Na taj način se opstaje. Bilo kakva druga priča, evropska, demokratska, normalna ne pije vode. Neće ovdje nikada ni piti.”
Na kraju, jesu li zaista lideri ogledalo naroda, odgovor daje Besim Sahić.
„Po jednoj strani jesu jer su neodgovorni, pohlepni, pošto neodgovorno formiraju vlast. Uglavnom su suglasni kada plaće dižu, a narod im i dalje daje glasove. Na drugoj strani, ovaj narod, koji nije demokratski izobražen, gdje bi upravo ti lideri trebali raditi na demokratskoj izobrazbi, ali nije demokratska izobrazba priča na naciji i religiji, nego cijeli spektar društvenog života. Dakle ti lideri bi trebali obezbijediti vrhunske škole, vrhunske predškolske vrtiće, da ljude pripremaju za Evropu i svijet. A sa ovim jedno-nacionalnim usmjerenjem, unutar svoje domovine, unutar svojih gradova, sa školama pod istim krovom, što je aparthejd. Dakle, oni očito nisu dorasli izazovima vremena u kojem živimo i nekim evropskim i svjetskim standardima i standardima demokratizacije”, zaključuje Sahić.