Dostupni linkovi

Zona zabrane letova neće pomoći da Gadafi zaustavi pokolj


Nosač aviona USS Enterprajz u Sueckom kanalu, 15. februar 2011.
Piše: Gareth Evans, Prevela: Biljana Jovićević

Državni suverenit nije dozvola za ubistvo. Ni jedna država ne može izbjeći odgovornost za zaštitu sopstvenog naroda od zločina protiv čovječnosti, a kamoli opravdavati zločine koje su sami počinili.

Nakon što u slučaju Libije očigledno nijesu uspjeli da ih zaštite, odgovornost je na međunarodnoj zajednici da to obezbijedi. Ako je neophodno i ako odgovrajuća mirnodopska sredstva ne daju rezulata, onda kroz blagovremenu i jasnu kolektivnu odluku Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

Riječ je o "odgovornosti za zaštitu" (The Reponsabilility to protect) načelu koje je
jednoglasno prihvaćeno od strane Generalne Skupštine UN 2005.godine.

Nema jasnijeg slučaja za primjenu ovog načela nego što je katastrofalna situacija kojoj svjedočimo u Libiji. Snage Muamera Gadafija kopnene i vazdušne, masakrirale su možda i više od hiljadu ljudi do sada koji protestuju (u početku mirno) protiv njegovog režima.

Još veći pokolj djeluje neizbježan ako ne odstupi s vlasti. Potreba za pravovremenom i odlučnom akcijom naprosto se nameće.

Savjet bezbjednosti, nakon što je s bolnim oprezom pratio prvih nekoliko dana krize, za vikend je pozvao odgovorne za zaštitu načela i - prvi put u istoriji - postignut je dogovor oko značajnog paketa mjera za primjenu: embarga na oružje, zamrzavanje finasijskih sredstava, zabranu putovanja i, još važnije, da cijela situacija stigne i pred Međunarodni krivični sud.

Ove mjere su neophodne i važne, ali nije sigurno da će imati efekta koliko i prijetnja upotrebe vojne sile.

Hoće li one biti dovoljne da zaustave ubijanje? Ili je umjesto gubljenja vremena na primjenu zone zabrane letenja trebalo otići dalje i poslati kopnene trupe?

Ovo je užasno težak izbor, a čak i najstrašnijih zagovornici „odgovornosti za zaštitu“ ne misle drugačije.

Traženje zajedničkog temelja

Proglašenje zone zabrane letenja nije lagana opcija kao što izgleda: to znači da sve mora biti pripremljeno za gađanje i obaranje aviona i borbenih helikoptera, i to je veliko rizik zbog mogućeg uzimanja talaca ili represije nad državljanima zemlja koje u tome učestvuju, a koji su još uvjek u Libiji.

Bilo kakva vojna invazija, uz pretpostavku da bi se mogla izvesti u kratkom roku, i dalje predstavlja ulog velikog rizika.

Važnost UN-ovog zajedništva oko "odgovornosti za zaštitu" je u tome što je okončana decenijska podjela oko načina rješavanja krize poput onih iz 1990. tih, kada je „globalni sjever“ najčešće podržavao humnitarne intervencije, dok se „jug“ pozivao na imunitet od miješanja u unutrašnje poslove suverenih država.

Čizme stranih radnika koji su pobegli iz luke Bengazi, 28. februar 2011.
Konsenzus je bio zanemarljiv, a rezultat je bio autorizovana akcija UN, suviše često loša, nekompletna i kontraproduktivna.

Sjetite se debakla u Somaliji 1993. godine, katastrofe sa genocidom u Ruandi 1994. godine i skoro nevjerovatne greške i promašaja u Srebrenici 1995. godine.

Ili čak i nezakonitih od SB UN neodobrenih intervencija, na primjer kao na Kosovu 1999.

Novi princip traži zajednički temelj, prevodeći temu na polje uslova za preuzimanje odgovornosti, stavljaući jasno do znanja da prisiljenost na vojnu intervenciju nije jedina opcija, ali je posljednje pribježište.

I takav temelj je pronađen.Globalani odgovor na horor u Keniji 2008. godine bio je spektakularni kontrast u odnosu na indiferentno gledanje pokolja u Ruandi.

Intervencija vs. "odgovornost za zaštitu"

Međunarodna osuda Gadafijevih zvjerstava bila je brza i univerzalna.Sad više niko ne govori da suverenitet obezbjeđuje imunitet.Ali to sada mora biti pretočeno i u akciju.

Druga velika nada od pozivanja na "ogovornost za zaštitu" je konsenzus oko principa koji će omogućiti mnogo lakše postizanje dogovora oko toga šta raditi u praksi.

Ali to se mora dokazati još jače, kako to pokazuju nesrećna iskustva iz Darfura, Demokratske Republike Kongo, Šri Lanke i drugdje.

Ali lekcija iz tih teških iskustava glasi: ne da su principi irelevantni, već da se mjere moraju primjenjivati bolje u budućnosti, a budućnost u slučaju Libije je sada.

Sankcije, embargo i diplomatska izolacija Gadafija je neizbježan minimum koji se za sada zahtijeva. Ali ako ne daju rezulat odmah, a pokolj se nastavi, neći biti drugog izlaza već ići dalje.

Vojna opcija mora uvjek biti poslednje rješenje, ali se ne može izbjeći u ekstremnim slučajevima. Libija je ekstreman primjer za to.

Biće očajnički teško postići dogovor o stranim trupama na terenu za kratko vrijeme ili uopšte. Ali stroga primjena zone zabrane letenja je realna opcija, lakša za razmišljanje u trenutku kad posljednje ranjive kategorije iseljenika napuste zemlju i to može dati efekta u prisiljavanju Moamera Gadafija da kapitulira.

Planiranje toga mora početi odmah. A, za sve što je tamo učinjeno do sad lopta mora biti prebačena na sud Savjeta bezbjednosti, ne samo zbog
kredibiliteta principa "odgovornosti za zaštitu" već i SB kao međunarodnog tijela.

Autor je bivši šef diplomatije Australije, predsjednik emeritus Međunarodne krizne grupe i autor „Odgovornost za zaštitu; Okončanje zločina masovnih zvjerstava jednom za sva vremena „ (The Reponsabilility to protect:Ending Mass Atrocity Crimes Once and for All).

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG