Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Bošnjački 'RR Leaks'


Bosnia and Herzegovina - Kemal Kurspahic, Bosnian Journalist and Editor, Sarajevo, 04Nov2010.
Sjećam se kako je kasnih osamdesetih godina, s nagovještajima da bi politički pluralizam mogao naići i na naše strane, počelo da raste i interesovanje stranih diplomata, naučnika i novinara za perspektive demokratije u Jugoslaviji i – naglašenije nego ranije – i u Bosni i Hercegovini: dolazili su u redakciju “Oslobođenja” ambasadori, uključujući i one iz najuticajnijih država; među stranim dopisnicima tih godina upoznao sam i Roya Gutmana koji će u ratnoj 1992. godini alarmirati američku javnost povodom postojanja koncentracionih logora u Bosni; dolazili su akademici koji će kasnije objaviti knjige dragocjene u svjetskom razumijevanju balkanske tragedije devedesetih.

Sa tradicijom održavanja stalnih dopisništava u svijetu, u redakciji je uvijek bilo bar desetak novinara koji su mogli razgovarati s diplomatima i kolegama i na njihovim jezicima na nivou kompetentne analize balkanske svakodnevice. Oni su i pozivani na kraća ili duža studijska putovanja i konferencije u tim zemljama.

Jedan od uglednih posjetilaca, američki ambasador u Beogradu Voren Zimerman (Warren Zimmerman), ispričao mi je kako ga za “Oslobođenje” vežu uspomene još iz vremena kad je kao mlad diplomata šezdesetih godina prošlog vijeka putovao po Bosni s dvojicom tada takođe mladih novinara, Pavlom Lukačem i Adijem Mulabegovićem: obojica su – kao i Zimerman – i tada davno redovno nosili leptir mašne, što je bio samo vanjski izraz njihovog ljudskog i profesionalnog gospodstva.

Od tog poraslog interesovanja međunarodnih posmatrača za stanje u našoj zemlji bilo je veće još samo interesovanje “nadležnih službi” za ono što smo s posjetiocima pričali. Postojao je, iz vremena kad je direktor firme bio doktor društvene samozaštite, čitav detaljan upitnik koji ste morali popuniti: šta strani posjetioci pitaju, šta ste im rekli, šta oni kažu.

Hakeri iz francuskog udruženja Degenerescience na stranici WikiLeaks sajta, Lil, 09. decembar 2010.
Kao nov glavni urednik, u redovnoj kolumni na naslovnoj strani priloga “Nedjelja”, objavio sam komentar kritikujući tu praksu i upozoravajući da je prilično paranoično uzimati stranim posjetiocima pasoše na ulazu u zgradu kad većina njih dolaze u posjete uredno prijavljeni – sa svim biografskim podacima – odgovarajućim službama u ministarstvima i ustanovama koje im organizuju posjetu. Posebno sam napisao kako je takav odnos prema strancima suprotan našim interesima za širenje međunarodne saradnje i privlačenje stranih investicija.

Bilo je nekih službenih prigovora na taj komentar, nešto u smislu kako je riječ o neodgovornom javnom iznošenju “službenih tajni” i kompromitaciji pred “ino faktorom”, ali bio je to tek simboličan korak u osvajanju sloboda da se bez straha od posljedica govori o stvarima oko nas. Mislio sam i govorio i tada – a mislim i sada – da sve što novinar ima kritički reći o politici, političarima i bilo kojim drugim autoritetima on prije svega kaže u svojim tekstovima tako da i strana i domaća javnost sve što takav novinar ima reći mogu naći u novinama.

Razmišljam o tome povodom najnovije svjetske afere u vezi s objavljivanjem tajnih diplomatskih depeša posredstvom WikiLeaksa.

To što je diplomatija najmoćnije zemlje na svijetu dozvolila da njena prepiska dospije u ruke svjetskih hakera i da se njenim povjerljivim depešama naslađuje – pa i podruguje – svjetska javnost jeste bez sumnje događaj koji će imati globalne posljedice na povjerenje u budućem međunarodnom komuniciranju; na kompromitaciju kod kuće nekih bitnih prijatelja u inostranstvu; na ubrzanje ili odustajanje od nekih planova koji su dospjeli na stranice svjetske štampe.

Ali – kad se slegnu prva uznemirenja i iščekivanja šta bi još moglo dospjeti u javnost – neke velike tajne i nismo baš čuli. Korupcija u vlasti u Afganistanu? Odavno poznato. Saudijsko – i uopšte arapsko – nepovjerenje prema Iranu i pozivanje da se “zmiji odsiječe glava”? Verbalno radikalno ali očekivano. Brige zbog čvrstine i trajnosti partnerstva s Pakistanom? Ništa novo.

Bosna i Hercegovina je, takođe očekivano, na marginama te prepiske. Ni najmanje ne iznenađuje što se iz nje vide razlike između Sjedinjenih Država i značajnih evropskih partnera u vezi sa, recimo, ukidanjem funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika: odavno je poznato da ima Evropljana koji bi još lani zatvorili taj dućan ali i da Vašington insistira na tome da on ostaje sve dok se ne ispune uslovi za njegovo zatvaranje. To što su u američkim diplomatskim depešama u vrlo kritičkom tonu tretirana dvojica pretendenata na duhovno i političko vodstvo među Bošnjacima, reis Islamske zajednice Mustafa Cerić i vlasnik bošnjačkog dnevnog lista i nove političke partije Fahrudin Radončić, takođe može da iznenadi samo one koji su vjerovali kako se uvažavanje na Zapadu može steći i tako što će se u svečanim protokolarnim prilikama izbacivati prozapadne parole poput reisove "God bless America" a u javnosti uporno širiti protivzapadna osjećanja: od proglašavanja svake kritike vjerskih autoriteta "islamofobijom" do poređenja međunarodne uprave u Bosni s "Guantanamom". Diplomatske depeše iz Sarajeva pokazale su da nastojanja da se strani partrneri uvjere kako je u Bosni najbolje osloniti se na "dva R" - reisa i Radončića - u Vašingtonu nisu imala naročitu prođu: više se jednostavno vjeruje vlastitim analizama nego umiljatoj retorici.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG