Rasprava koja se ovih dana vodi u Bosni i Hercegovini povodom nedavne odluke ministarstva obrazovanja sarajevskog kantona da ubuduće ocjena iz predmeta vjeronauka ne ulazi u opšti prosjek ocjena učenika pokazala je prije svega koliko je sužen prostor javnog dijaloga i koliko je ono što bi potencijalno moglo biti povod i poziv za ozbiljnu akademsku debatu i traženje odgovora na ponekad zaista relevantne i zbunjujuće teme bosanske svakodnevice ispunjeno netrpeljivošću, odbojnošću i čak agresivnim poništavanjem drugačijeg mišljenja ili stava. Upadljivo je da se u ovom povodu u toj ulozi najisključivijeg učesnika u debati pojavljuje organizacija koja bi, po svom očekivanom moralnom autoritetu i ulozi, trebalo da bude uzor razboritosti i primjer kulture dijaloga. Riječ je o reagovanjima Islamske zajednice i njenog poglavara reisa Cerića.
Odluku kantonalnog ministra da zbog ravnopravnosti učenika koji ne pohađaju vjeronauku ocjena iz tog predmeta ubuduće ne ulazi u prosjek ocjena dočekali su retorikom u kojoj se resornom kantonalnom ministru pripisuju namjere „ukidanja vjeronauke“ i isprobavanja terena i za mnogo strašnije stvari – čak i za „ponavljanje Srebrenice“ – bez i minimalnog poštovanja za činjenicu da je ministar kao dječak preživio Srebrenicu a da njegov otac i brojna rodbina nije.
Od ministra se – iz vrha Islamske zajednice – zahtijeva da ili povuče odluku ili podnese ostavku „pa nek' dođe neko ko ne mrzi muslimane, ko ne mrzi islam“ a upućena je i prijetnja kako bi se u protivnom moglo dogoditi „sarajevsko ljeto“ po uzoru na revolucije, istina nekim sasvim drugim povodima, u nizu islamskih zemalja.
Posebno su netrpeljive reakcije protiv bilo koga ko se u ovoj raspravi usudio da podrži ministra ili pozove na uljudan dijalog. Tako se reis Cerić imenom i prezimenom okomio na predsjednicu bosanskohercegovačkog Helsinškog komiteta poručujući joj, s napadnim nepoštovanjem: „Nemoj ti da štitiš naša prava, jer ti slušiž onima koji mrze islam. Mrze nas muslimane i zato nas ostavi na miru! Tvoj sud uopće nije mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu. Mi ćemo kazati koja su naša prava a koja nisu“.
Na taj način se, posebno insistiranjem na spominjanju – u ovom slučaju srpskog imena predsjednice Helsinškog komiteta – u javni dijalog unosi metod zastrašivanja pripadnika manjina kojima se upućuje nedvosmiaslena poruka o nepozvanosti da slobodno učestvuju u javnom životu. Takve su bile i svojevremene izjave o tome kako ne može u Sarajevu uređivati program javne televizije „pripadnica manjeg naroda“ ili upravo reisovo navođenje u jednom nastupu na televiziji srpskog imena supruge tadašnjeg zamjenika visokog predstavnika kao mogućeg objašnjenja za objavljivanje nekog dokumenta o korupciji u bošnjačkoj društvenoj eliti.
Žestina i metod obračuna s neistomišljenicima u ovom slučaju ne ostavlja ni najmanje prostora za ozbiljan razgovor o tome kakvo je mjesto vjeronauke u javnim školama u višereligijskoj zajednici; da li se ocjenjivanjem vjeronauke učenici koji ne pohađaju taj predmet dovode u nepovoljniji položaj; kakva je odgovarajuća uloga vjerskih zajednica u bavljenju školstvom i drugim aspektima javnog života.
Posebno je upadljivo pomanjkanje mjere i dobrog ukusa u upotrebi žrtava genocida iz devedesetih u obračunavanju s neistomišljenicima: tvrdnje kako se šehidi nisu borili za bezbožništvo; kako je ukidanje ocjenjivanja iz predmeta vjeronauka jednako napadu na vjeru i pripremi novog genocida; i kako svako ko bi eventualno podržao ministrovu odluku mora da „mrzi islam i muslimane“ opasno je poticanje osjećanja ugroženosti i srdžbe potpuno neprimjereno povodu.
Predsednik Srbije Boris Tadić (ucentru), predsednik Turske Abdulah Gul (desno) i predsednik predsedništva BiH Nebojša Radmanović u Karađorđevu, 26. april 2011.
Islamska zajednica u posljednje vrijeme iskazuje preosjetljivost na svaku čak i sasvim neaslužbenu kritiku. Tako je nakon oktobarskih izbora u javnom saopštenju kritikovala tvrdnje jednog od političkih prvaka o njenom učešću u izbornoj kampanji iako je njen visoki predstavnik – reisov zamjenik – upravo tog političara nazivao „ubačenim srpskim igračem“ otvoreno nastojeći da umanji izborne šanse njegove stranke. Nedavno je, povodom srpsko-tursko-bosanskog sastanka na vrhu u Karađorđevu, Islamska zajednica kritikovala njegove učesnike što nemaju prečeg posla nego da razgovaraju o izborima u toj zajednici iako ta tema nikako nije bila značajnije prisutna na samitu na kojem je dominirala tema međusobne saradnje tri zemlje u ostvarivanju njihovih evropskih perspektiva.
Slična sklonost oglašavanju i povodom najmarginalnijih povoda ispoljena je i u tekućoj debati o ukidanju ocjenjivanja vjeronauke u sarajevskom kantonu. Čelništvo Islamske zajednice oglasilo se saopštenjem povodom novinske karikature kojoj se pripisuju namjere i moć kakvu novinska kritika, čak i ako je neprimjerena i neukusna, nikako ne može imati u demokratskom društvu. Insistiranje da se kantonalno ministarstvo obrazovanja ograđuje od novinske karikature pozivanje je vlasti da se pridruži Islamskoj zajednici u ulaženju u sfere u kojima ni jednoj ni drugoj nije mjesto.
Odluku kantonalnog ministra da zbog ravnopravnosti učenika koji ne pohađaju vjeronauku ocjena iz tog predmeta ubuduće ne ulazi u prosjek ocjena dočekali su retorikom u kojoj se resornom kantonalnom ministru pripisuju namjere „ukidanja vjeronauke“ i isprobavanja terena i za mnogo strašnije stvari – čak i za „ponavljanje Srebrenice“ – bez i minimalnog poštovanja za činjenicu da je ministar kao dječak preživio Srebrenicu a da njegov otac i brojna rodbina nije.
Od ministra se – iz vrha Islamske zajednice – zahtijeva da ili povuče odluku ili podnese ostavku „pa nek' dođe neko ko ne mrzi muslimane, ko ne mrzi islam“ a upućena je i prijetnja kako bi se u protivnom moglo dogoditi „sarajevsko ljeto“ po uzoru na revolucije, istina nekim sasvim drugim povodima, u nizu islamskih zemalja.
Posebno su netrpeljive reakcije protiv bilo koga ko se u ovoj raspravi usudio da podrži ministra ili pozove na uljudan dijalog. Tako se reis Cerić imenom i prezimenom okomio na predsjednicu bosanskohercegovačkog Helsinškog komiteta poručujući joj, s napadnim nepoštovanjem: „Nemoj ti da štitiš naša prava, jer ti slušiž onima koji mrze islam. Mrze nas muslimane i zato nas ostavi na miru! Tvoj sud uopće nije mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu. Mi ćemo kazati koja su naša prava a koja nisu“.
Na taj način se, posebno insistiranjem na spominjanju – u ovom slučaju srpskog imena predsjednice Helsinškog komiteta – u javni dijalog unosi metod zastrašivanja pripadnika manjina kojima se upućuje nedvosmiaslena poruka o nepozvanosti da slobodno učestvuju u javnom životu. Takve su bile i svojevremene izjave o tome kako ne može u Sarajevu uređivati program javne televizije „pripadnica manjeg naroda“ ili upravo reisovo navođenje u jednom nastupu na televiziji srpskog imena supruge tadašnjeg zamjenika visokog predstavnika kao mogućeg objašnjenja za objavljivanje nekog dokumenta o korupciji u bošnjačkoj društvenoj eliti.
Žestina i metod obračuna s neistomišljenicima u ovom slučaju ne ostavlja ni najmanje prostora za ozbiljan razgovor o tome kakvo je mjesto vjeronauke u javnim školama u višereligijskoj zajednici; da li se ocjenjivanjem vjeronauke učenici koji ne pohađaju taj predmet dovode u nepovoljniji položaj; kakva je odgovarajuća uloga vjerskih zajednica u bavljenju školstvom i drugim aspektima javnog života.
Posebno je upadljivo pomanjkanje mjere i dobrog ukusa u upotrebi žrtava genocida iz devedesetih u obračunavanju s neistomišljenicima: tvrdnje kako se šehidi nisu borili za bezbožništvo; kako je ukidanje ocjenjivanja iz predmeta vjeronauka jednako napadu na vjeru i pripremi novog genocida; i kako svako ko bi eventualno podržao ministrovu odluku mora da „mrzi islam i muslimane“ opasno je poticanje osjećanja ugroženosti i srdžbe potpuno neprimjereno povodu.
Slična sklonost oglašavanju i povodom najmarginalnijih povoda ispoljena je i u tekućoj debati o ukidanju ocjenjivanja vjeronauke u sarajevskom kantonu. Čelništvo Islamske zajednice oglasilo se saopštenjem povodom novinske karikature kojoj se pripisuju namjere i moć kakvu novinska kritika, čak i ako je neprimjerena i neukusna, nikako ne može imati u demokratskom društvu. Insistiranje da se kantonalno ministarstvo obrazovanja ograđuje od novinske karikature pozivanje je vlasti da se pridruži Islamskoj zajednici u ulaženju u sfere u kojima ni jednoj ni drugoj nije mjesto.