Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kurspahić: Cijena 'druge istine' o devedesetim


Prizor iz Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, mart 2019.

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

U bosanskohercegovačkim i međunarodnim reagovanjima na konačnu presudu ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću predvidivo dominira sam ishod tog najznačajnijeg suđenja pred Tribunalom u Hagu: povećanje kazne od 40 godina na doživotni zatvor.

Među preživjelima Karadžićevih zločina konačna presuda izaziva raspoloženja u rasponu od zadovoljstva što je u ovom slučaju izrečena najviša kazna na raspolaganju Tribunalu do rezignacije što nikakva kazna ne može nadoknaditi nijednu od više od 100.000 žrtava i nijedan dan života pod terorom u Sarajevu, progonima u gradovima od Prijedora do Višegrada, ni ubijene u genocidu u Srebrenici.

Karadžićevi sljedbenici u vodstvu Republike Srpske i ovom prilikom vrte već izlizanu ploču po kojoj je Tribunal bio "politički pristrasan sud" pred kojim se sudilo "samo jednoj strani" za zločine o kojima "nisu ponuđeni nikakvi dokazi".

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, uz osudu presude, kaže kako je Tribunal djelimično – iako selektivno – ispunio dio svoje misije u pojedinačnom gonjenju osumnjičenih ali da ni najmanje nije doprinio povjerenju i pomirenju među narodima.

Ovakva analiza nasljeđa Tribunala pati od neizlječive jednostranosti. Tvrdnju kako o odgovornosti Karadžića i drugih haških osuđenika "nisu ponuđeni nikakvi dokazi" može iznositi samo neko koga dokazi nikada nisu ni zanimali i ko se – kao u kakvoj ličnoj misiji najvišeg prioriteta – posvetio poricanju ratnih zločina i uloge srpskog ratnog vodstva u njima.

Pred Tribunalom su u izvođenju obilja dokaza saslušane stotine svjedoka, predstavljene hiljade dokumenata, prikazani dokumentarni i televizijski snimci uživo snimljenih komandi generala Mladića za granatiranje dijelova Sarajeva u kojima "nema srpskog življa mnogo" i njegovom poklanjanju Srebrenice "srpskom narodu za osvetu nad Turcima", uključujući i škorpionske egzekucije srebreničkih dječaka, sve do citiranja Karadžićeve "direktive 7" kojom se srpskim snagama naređuje da stvore "nepodnošljive uslove za život u Srebrenici bez nade za opstanak".

Psihijatar, predsjednik i ratni zločinac
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:17 0:00

Čak i u sažetom obrazloženju konačne presude navedeni su dokazi Karadžićeve zapovjedne uloge u četiri udružena zločinačka poduhvata za koje je osuđen: U progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa širokih područja koja su jednostrano označena "srpskim teritorijama"; u teroru nad Sarajevom; u uzimanju talaca među pripadnicima mirovnih snaga; u genocidu u Srebrenici.

Presuda Karadžiću, nasuprot pokušajima da se omalovaži kao "suđenje samo jednom narodu", trijumf je pravne filozofije individualne krivice – za konkretna, dokumentovana, dokazana – zlodjela nasuprot idejama kolektivne krivice. Ona je istovremeno i potpuni poraz strategije "jednake raspodjele krivice" na kojoj počiva pristup srpske nacionalističke politike prema ratnim zločinima devedesetih a svodi se na tvrdoglavo nastojanje da se relativizuje krivica vlastitih vođa upornim ponavljanjem kako su "svi narodi činili zločine" i "svi narodi trpjeli gubitke" u bosanskohercegovačkom ratu.

Takav pristup bi zahtijevao da se nekako potisnu dokazi o tome koliko su ta zlodjela povezana s predratnom prijetnjom sa skupštinske govornice kako bi glasanje za nezavisnost Bosne i Hercegovine moglo voditi "nestajanju jednog naroda" i kako su provođena po istom detaljno isplaniranom i sa vrha koordiniranom scenariju: preuzimanja vlasti i uspostave srpskih institucija i kriznih štabova; progona nesrpskog stanovništva, masovnih pogubljenja, zatočenja u logorima, pljački i silovanja; sve do zamašne akcije kopanja i prekopavanja masovnih grobnica i preseljenja ostataka ubijenih u sekundarne grobnice u kojoj su angažovani rovokopači, kamioni i "radne brigade".

Zagovornici jednake podjele krivice htjeli bi da se u isti narativ dopišu i "muslimanski zločini nad srpskim stanovništvom", da se u istom dahu – i sa jednakom odgovornošću – spominju general Mladić i Naser Orić; i da se uz Srebrenicu istovremeno spominje i susjedni Bratunac kao simbol srpskog stradanja.

Taj mit, o protivteži Srebrenice i Bratunca, raskrinkan je upravo na suđenjima u Tribunalu. Ratni predsjednik lokalnog kriznog štaba Miroslav Deronjić svjedočio je o tome kako je Bratunac – u kojem je godinu dana prije rata živjelo 64.2 posto Muslimana i 34.2 posto Srba postao gotovo isključivo srpski: početkom maja 1992. srpski dobrovoljci, lokalne snage i jedinica JNA pod komandom kapetana Reljića provodili su "čišćenje terena" a sam Deronjić je uoči napada na naselje Glogova 9. maja tražio da se pale muslimanske kuće i da se stanovništvo natjera u bijeg pri čemu su ubijena 64 nenaoružana mještanina.

Dan ili dva kasnije Deronjić je pozvan na Pale gdje je u prisustvu Karadžića, Mladića i Velibora Ostojića podnio izvještaj o stanju u Bratuncu i napadu na Glogovu. Pred njima je bila mapa na kojoj su teritorije različitih etničkih grupa bile označene bojama a srpske plavom bojom. Nakon Deronjićevog izvještaja o progonu muslimanskog stanovništva, prisutni su aplaudirali a Ostojić je zaključio: "Sada i Bratunac možemo obojiti u plavo".

Za onoga ko zna da čita ili ima potrebu da bude obaviješten građanin i posebno javni radnik, haška istorija ratova devedesetih počiva na temeljito ispitanim i dokazanim epizodama koje čine neupitnu cjelinu.

Najava iz Republike Srpske o formiranju "nezavisne komisije za istraživanje stradanja svih naroda" u Srebrenici očajni je akt političkog revizionizma i autizma koji gura stanovništvo entiteta u trajan i potencijalno krajnje štetan nesporazum sa cijelim svijetom.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG